S crkve sv. Filipa i Jakova zazvonila su sva zvona Gospi u čast. Podne je... Mirjam je ustala, na pisaći stol odložila je svoje nalivpero i stetoskop, prekrižila se i u tišini polako molila "Anđeo Gospodnji". Zagledala se u Dunav kojim su, lijeno i sporo, plutale sante leda, i dok je izgovarala: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj", mislima je i sama ''otplovila" u rodnu Bosnu i ponovno pitala Boga: "A zašto si baš ovako moj život iskomplicirao?" Iz molitve i razmišljanja prenulo ju je kucanje na vratima ambulante i lice žene koja se potom pojavila. "Doktorka, molim Vas, pođite sa mnom. Čika Jovanu je jako loše. Možda, umire. Stalno kašlje i sav je vreo. Ja ću Vas povesti."

Mirjam je na brzinu obukla kaput, uzela svoju liječničku torbu i bez riječi slijedila svoju pacijenticu, ništa na pitajući, i ne znajući kamo ju to vodi. Nikakvog čika Jovana nije poznavala. Samo je pažljivo u autu sve slušala.

"Čika Jovan je starac koji živi sam samcat u Borovu Selu. Sin i snaja su mu pobjegli u Srbiju, ali on nije hteo nikuda iz svoje kuće. I vidite kakvo ga je zlo zadesilo. Da nisam slučajno prolazila ispred njegove kuće i čula kašalj, ne bih ni ja znala da je tu. Mi smo mislili da je negde otišo. Da se negde skrasio. Videt ćete, moja doktorka, kako je to strašno. On Vam više ni ne liči na čoveka", objašnjavala je žena cijelu situaciju doktorici Mirjam.

Kuća je bila "ušorena", tipična za ovaj dio Hrvatske. Na ulaznim vratima je bio, premda sasvim suh i ocvao, vijenac kakav redovito viđa na srpskim kućama. Vrata i prozori bili su porazbijani, rasklimani, na sve strane širio se smrad i vonj zapuštenosti. Svuda je bilo starih krpa, nekih davnih novina na ćirilici, razbijenih tanjura, a u svemu tome - ležao je, savijajući se od kašlja - neobrijan starac, zapušten kao i kuća u kojoj je boravio. Bio je sav nekako taman, jadan, bespomoćan… Nije mogao ni govoriti. Samo je kašljao i drhtao. Kad ga je ugledala, Mirjam je zaplakala. Sa ženom koja ju je dovela smjestila ga je na stražnje sjedalo auta, sjela je pored njega i držala ga za ruke, u sebi moleći da što prije stignu u bolnicu.

U bolnici ju je dočekala časna sestra koja je starca odmah prepoznala i doktorici je obećala da će se ona pobrinuti za njega, samo da joj pošalje njegov bolesnički karton. "Koji karton, sestro! Pa nema on nikakva kartona!", zavapila je Mirjam. Sestra se ispričala, jer je očekivala da je njegov sin sve sredio (bar što se tiče papirologije), jer je OSCE u tim slučajevima vrlo brzo i učinkovito reagirao. Čika Jovan nije imao nikakvu liječničku dokumentaciju, niti je ikada išao liječniku. Ne bi ni sad - da nije bilo dobrih ljudi, ovih žena koje su mu se smilovale. Na rastanku, s riječima "čuvajte mi čika Jovana", Mirjam se srdačno pozdravila sa sestrom i bolje raspoložena, odvezla se u Socijalnu službu i u Caritas gdje im je ispričala koliko je potrebno skrbiti za starca za kojeg se nema tko brinuti, a on sam za sebe to nije u stanju.

Sestra, koja je znala zašto je čika Jovanov sin pobjegao u Srbiju, na tren se srcem vratila u one strašne dane vukovarske bolnice kad četiri mjeseca nije vidjela ni sunca, ni mjeseca, ni zvijezda, ni dana, ni ptica, ni cvijeta, ni čitavog prozora, ni čitavog čovjeka, i zaplakala je... Molila je za sve one nebrojene žrtve, za sve nevine patnika, ali plakala je i od ganuća - da dobrim uzvraća za svaka, i svačije zlo.

Mirjam, nakon što je učinila sve što je mogla učiniti za čika Jovana, nakon što je dobila i pismena, a ne samo usmena jamstva od Socijalne službe da će mu se osigurati trajan smještaj i od Caritasa da će svaki dan dobivati topli obrok, olakšane duše sjela je u autobus kojim je svaki dan putovala iz Osijeka. Izvadila je svoju krunicu i polako molila. Promatrala je ovu plodnu zemlju i brojne oznake: "Ne prilazi! Minirano", a sve je nekako bilo ledeno i zgrčeno, kao da ovdje nikada i nije bilo života. Do Osijeka su samo dva automobila mimoišla autobus. Sad je, u molitvi Radosne krunice, mogla u miru domisliti ne samo današnji događaj, nego i sav svoj život.

Vedre studentske dane na Medicinskom fakultetu u Sarajevu prekinuli su svakodnevni napadi na Grad. Kad je pala i nebrojena granata, sa sestrom, bratom i majkom, s najlon-vrećicom u ruci našla se u Hrvatskoj, u Zagrebu. Na medicinskom fakultetu priznali su joj samo prijemni ispit, a sve drugo morala je studirati iz početka, jer ničim nije mogla dokazati da je već bila na trećoj godini medicine. I to je izdržala. Diplomirala je... Kad su joj ponudili Vukovar, u prvi mah je bila zatečena... Zar nakon Sarajeva, gubitka kuće, tolikih prognaničkih muka sad da ide u Vukovar... Nakon duge, duge molitve - prihvatila je ponudu. Njezina snaga, euharistija, njezin izbor, Isusova Majka, bili su joj svakodnevno nadahnuće i izvor s kojeg je pila svježinu ustrajnosti, iz dana u dan. Sad, dok je razmatrala otajstvo "koga si Djevice u Hramu prikazala" - umjesto starca Šimuna sad je vidjela čika Jovana. I nasmijala se rekavši u sebi: Nisam ni bila svjesna da mi je i danas Isus poslao jednu biblijsku osobu. Danas mi je poslao starca Šimuna, koji je cijeli život čekao Spasitelja, a kad ga je prepoznao, rekao je Mariji: "Tebi će samoj mač boli probosti dušu, da se razotkriju namisli mnogih srdaca." Samo što je ovaj Šimun imao manje sreće u životu. Dok je učila, dok je molila, dok je polagala svoje zavjete u tišini kapelice, obećala je Bogu da će svakog svog pacijenta pokušati doživjeti kao jedno biblijsko lice. I - u tome je uspijevala. U tome je nalazila i puno Božje duhovitosti i prave radosti.

Kapucinska crkva u Osijeku i ove je nedjelje bila prekrasna. Još obasjana božićnim sjajem bila je mjesto susreta najviših dostojanstvenika kršćanskih Crkava, velikog broja vjernika različitih zajednica, a tu su, zabilježeni televizijskim kamerama, bili i ugledni ljudi iz političkog, kulturnog i društvenog života, te predstavnici OSCE-a i mnogih nevladinih udruga koje su promicale međunacionalno i religijsko pomirenje. Govorilo se o pomirenju i o približavanju Crkava i o nenasilnom rješavanju problema, sve u stilu: "Nije važno tko je kriv" i "Okrenimo se budućnosti", a biskup je održao krasnu propovijed o ovim susretima koji u Osijeku nisu zamrli ni u najtežim danima ratnih događanja.