VERITAS - br. 1/2004

>[SADRŽAJ]<

SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI S AKADEMIKOM VLADIMIROM PAAROM

Može li znanost zamijeniti vjeru?

Može li znanost zamijeniti vjeru i koji je uopće odnos između znanosti i vjere, pitanja su na koja čovječanstvo traži odgovore od samog početka, a aktualna su i u današnje vrijeme. Čovjek kao da nikad nije do kraja zadovoljan odgovorima do kojih stigne svojim razmišljanjima i sveukupnim civilizacijskim napretkom. Uvijek traži nešto više, neke daljnje potvrde kojima bi upotpunio svoje odgovore.


Razgovarao: IVAN PENAVA

Među prvima koji su pokušali razjasniti odnos vjere i znanosti bili su stari Grci i njihovi filozofi. Daljnji razvoj ove misli može se pratiti kroz dugu povijest čovječanstva. No, da bismo danas dobili odgovore na postavljena pitanja potrebno je uputiti se u suvremena znanstvena dostignuća. Upravo smo tim putem krenuli i mi kad smo zamolili za razgovor hrvatskog akademika i fizičara Vladimira Paara.

Gosp. Paar, govorili se još uvijek među znanstvenicima o tome kako je vjera nepotrebna čovjeku uz sva moderna tehnološka dostignuća ili je čovječanstvu ipak potreban povratak vjeri u Boga?

- Krenut ću od kraja. Mislim da upravo moderna znanost daje sve više i više argumenata za povratak vjeri. Naime, prekretnica je bila prije otprilike 200 godina, oko 1800. godine. Onda je postojala ova vjera u svemoć znanosti. I nju je najbolje formulirao veliki francuski fizičar Laplace koji je u to vrijeme razvio jednadžbe koje se u principu mogu riješiti, ako znate sve sile koje djeluju u svijetu. I onda, po toj teoriji biste mogli izračunati daljnja zbivanja i predvidjeti daljnji tijek događaja. Dakle, potpuno deterministički svijet, a time što na početku malo mijenjate te sile, malo utječete na sile, malo utječete na promjene gibanja, vi u principu možete kontrolirati budućnost. I tada se, u prvom redu među francuskim enciklopedistima, razvilo to, ja bih to nazvao vjerom jer je to isto jedna vrsta vjere u svemoć znanosti. I najviše se zaključak toga vidi iz onog slavnog dijaloga Laplacea i Napoleona. Napoleon je pitao Laplacea: Dobro, kad vi imate te svoje jednadžbe i znanstvene teorije po kojima sve možete predvidjeti, gdje je tu mjesto Bogu? I Laplace je dao isto tako slavan odgovor: "Gospodine ja u našoj znanstvenoj teoriji ne vidim mjesta za tu hipotezu."

Dobro, to je bila situacija početkom 19. stoljeća, ali kako je stvar tekla dalje?

- Tada je postojala velika vjera u svemoć znanosti. Čitavo 19. stoljeće je dobrim dijelom slijedilo taj način mišljenja. Postojala je želja da se ljude učini dobrima. Trebalo je znanstveno predvidjeti što treba napravit i kako utjecat nekakvim medicinskim tretmanima da čovjek postane bolji, da radi kako treba, da ne upada u krizu, da ne postane štetan za društvo, da bude sretan. Ono što se zove inženjering ljudske duše. To je sve slijedilo iz toga i zato mora se reći da je većina znanstvenika u 19. stoljeću u to vjerovala i mislili su da, dalje razvijajući znanost, rade u tom smjeru. S početkom 20. stoljeća dolaze bitno nova otkrića koja ruše taj znanstveni determinizam. To su tri otkrića: jedno otkriće je napravio veliki francuski matematičar i fizičar Poin Care gdje je pokazao da je Laplace bio u krivu. Dolazi Einstein koji je relativizirao fizikalne osnove vremena i prostora, a oni su u osnovi vjere u determinizam, u svemoć znanosti. Kad se to relativizirao vi gubite podlogu na kojoj leži svemoć znanosti. I dolazi još možda važnije: kvantna fizika. Prirodni zakoni koji vrijede na toj razini, a oni su ne predvidivi, nisu deterministički i možemo reći samo što je vjerojatno, a što je manje vjerojatno. E, i krajem 20. stoljeća kompjuteri su ponovno omogućili da se opet krene s onom Poin Careovom spoznajom o ograničenosti mogućnosti predviđanja, determinističkog predviđanja. Tada se rađa teorija determinističkog kaosa koja definitivno daje odgovor o granicama znanstvene mogućnosti spoznaje.

Znači da novija znanstvena istraživanja sve više potvrđuju gdje su granice znanstvene spoznaje?

- Granice znanstvene mogućnosti spoznaje mi znamo sve bolje i bolje. Moje je uvjerenje da će se sljedećih stotinjak godina sve više i više shvatiti granice znanstvene spoznaje. Dakle, znanost je vrlo moćna, ona svašta može. Znanost fenomenalno napreduje. No, na mnogo mjesta znanost nailazi na zid koji principijelno ne prelazi. Što je s druge strane zida znanost ne može i nikad neće moći saznati. I tu je sad to pitanje dodirnog područja između znanosti i vjere, jer onda je s druge strane vjera. Vi ne možete pokusom, ne možete matematikom spoznati ta zbivanja. Možete samo vjerovati. Evo, to je po mom mišljenju sve više i više stav znanstvenika u svijetu koji slijede moderne tokove.

Vi ste vjernik i znanstvenik u svijetu koji još uvijek često razdvaja znanost i vjeru. Kako je biti vjernik i znanstvenik?

- Odgovor je vrlo jednostavan. Ja mislim da nitko nema toliko razloga biti vjernik kao znanstvenik. Jer jedan čovjek, uzmimo jedan zidar koji zida kuću, u tom svom poslu nije baš uvijek, svakodnevno, u spoznaji da je sad tu Bog. On uvijek na jednak način zida tim ciglama i to izgleda kao neka mehanika. Znanstvenik koji dolazi do granice ljudske spoznaje nalazi se u situaciju čuditi se kako je uopće moguće da stvar tako funkcionira kao što funkcionira. Spomenut ću ljudski mozak, ono kako mi to u znanosti znamo. To je sustav desetak milijardi neurona. Svaka nervna stanica je poput jednog električnog kondenzatora, jednog električnog elementa. Oni su povezani na fantastične načine. Kada mi mislimo, što se događa? Tu struje teku amo tamo, tu su dakle milijarde milijardi tih spojeva, tih žičica. Sad recite vi meni da iz tog proizađe ljudska misao, osjećaj, vjera. Pa mislim da je to čudo nad čudima. Mislim, kad to gledate, morate postati ili vjernik ili ono što ja volim reći cinik.

Vi ste surađivali s mnogim znanstvenicima u svijetu. Koliko među njima ima vjernika?

- Ja sam osobno komunicirao s 1.000 znanstvenika u svijetu, a s 300 njih pisao sam znanstvene radove. Većina znanstvenika su vjernici. Čak je veći postotak vjernika među znanstvenicima, nego među općom populacijom. Ali to je zato što mi vidimo to Božje čudo, jer kad znanstveno prodiremo u te tajne prirode, onda je to za nas Božje čudo. Pitajte nekog liječnika koji se bavi fundamentalnim problemima funkcioniranja ljudskog organizma, mislim nekoga od vrhunski liječnik, i svaki će vam reći da je to Božje čudo kako sve to može raditi.

Je li vam ponekad teško uskladiti tradicionalna vjerska uvjerenja s novim znanstvenim otkrićima?

- Ne, ne. Gledajte, ja sam imao dosta prilika razgovarati s teolozima koji su dublje ušli u teologiju. Recimo, moj prvi učitelj u tom pogledu bio je tadašnji župnik Kuharić, koji je bio moj župnik kad sam išao u osnovnu školu. Moram priznati da sam ja već od njega stekao dojam da je istina koju izražava Biblija jedan slikoviti prikaz čuda Božjeg stvaranja. Ne ono doslovno, nego to je ono alegorijski, preneseno. Poslije sam naučio da su to već jasno uočavali sv. Augustin i sv. Toma Akvinski. Znate, ja sam malo gledao i učio od pokojnog prof. Bajsića, koji je bio profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Bog se iskazuje čovjeku na dva načina. Jedan način je preko Svetog pisma, a drugi je preko prirodnih zakona. To su dva komplementarna načina, to su dva djela istog tog Božjeg čuda. Godine 2000. u Rimu je održan simpozij "Znanost i vjera". To je vodio kardinal Cupar, a ja sam sudjelovao. Tamo smo imali velike rasprave. Bilo vam je otprilike 150 znanstvenika i jedno 150 teologa, ali onih koji se bave tim pitanjima. I tamo sam uvidio da je, ovo što vam ja pričam, mišljenje koje većina ljudi u tome dijelu znanosti i teologije ima.

Kako ste kroz život uspjeli izgraditi svoje vjerske stavove i očuvati svoju vjeru?

- Moram reći da su na mene najviše utjecali svećenici s kojima sam kontaktirao. I od njih sam nešto naučio. Ja sam možda bio u privilegiranom položaju kad sam s Kuharićem kontaktirao u najosjetljivijoj životnoj dobi, kad sam bio dijete. Ja sam od njega i još od nekih drugih naučio osnovne vrijednosti života. Naučio sam to da čovjek mora biti skroman, ponizan. Naučio sam jednu stvar od Kuharića: mi griješimo, mi možemo biti grešnici, ali nikad ne smijemo biti oholi prema Bogu. Tako sam ja to naučio. Grijeh oholosti prema Bogu je nešto neoprostivo. Ja sam možda to više praktički učio. Često sam išao u crkvu. Imali smo jednog franjevca, intelektualno vrlo jakoga. A i sredina u kojoj sam ja živio, u Samoboru, izrazito je katolička sredina.

Koliko u svojem znanstvenom i vjerničkom životu imate potporu obitelji?

- To je jako važno. Obitelj je, naravno, ključna. Ja bih čak sve to malo proširio u topli međuljudski odnos. Čovjek, ako se ponaša kao robot, po mom mišljenju nesretan je čovjek i ne može funkcionirati. Vi prije svega sa svojom djecom, sa svojom užom obitelji uspostavljate jedan dublji, topli međuljudski odnos. Ja mislim da je on ključan da čovjek može uopće funkcionirati. A pogotovo mislim da čovjek ne može biti sretan bez toga. Ono što je najveća zamka u današnjem svijetu, to je što se lome obiteljske veze, prijateljske veze. Jedno desetak puta sam bio u Americi na njihovim vrhunskim institutima i sveučilištima. Svaki od mojih kolega tamo jedanput, dvaput ili triput tjedno ide psihijatru. Pitaju oni mene: "A koliko puta ti ideš psihijatru?" Ja im kaže da nisam nikad bio. Oni to ne mogu shvatiti. "Pa mi bismo se slomili da stalno ne idemo psihijatru", kažu oni. Je, ali mi imamo obitelj, imamo prijatelje, imao vremena za međuljudske odnose. Imamo s kime razgovarati. Konačno, imamo i Crkvu. Naš čovjek, ako mu je teško, dođe u crkvu. Ja im kažem: "Vaši vam psihijatri nikad neće pomoći toliko kao što vam mogu pomoći obitelj i prijatelji".

>[SADRŽAJ]<