Antun je, dakle, propovijedao posvuda, a Gospodin je s njime surađivao i riječi potvrđivao čudesima (usp. Mk 16, 20). Jednoga je dana u biskupiji Limoges skupio narod na svečanu propovijed. Mnoštva bijaše toliko da nijedna crkva nije bila dovoljno velika da primi tako veliku skupinu ljudi. Antun stoga prisutne dade sabrati na prostranom mjestu, gdje su se nekoć nalazile palače nevjernih pogana. Mjesto se zvalo Arena, a na njemu je narod mogao komotno sjesti i mirno slušati božansku riječ. Kada se mnoštvo, gotovo nebrojeno, sabralo, Božji je čovjek počeo sijati sjeme riječi Božje.

Dok je narod s najvećom pozornošću slušao propovijed, najednom se začu grmljavina, vidješe bljeskovi i započe kišiti. U strahu od nevremena i proloma oblaka, prisutni se, uznemireni, pripreme na bijeg. Božji ih čovjek, međutim, sigurnim glasom ohrabri: "Ne bojte se i ne mičite se, slušajte pozorno božansku riječ! Ja se pouzdajem u Onoga, u kojega nadati se nije nikada isprazno, da vas kiša neće ni dotaknuti!"

Narod povjerova u svečeve riječi. Bog, koji zatvara vodu u oblake (usp. Job 26, 8), zaustavio ju je iznad slušateljstva tako da ni jedna kap, dok je posvuda po gradu pljuštalo, po obećanju svetog čovjeka nije pala na narod koji je slušao božanske pouke. Budući da je na njih s neba silazila božanska riječ, slična duhovnoj kiši, ona ih je čudesno štitila od uznemiravanja proloma oblaka. Bog, koji je učinio da Gideonovo ovčje runo ostane suho, dok je po svoj zemlji okolo pala rosa (usp. Suci 6, 39), na molitvu vjernog Antuna zaštitio je mjesto gdje je mnoštvo slušalo božansku riječ, iako je drugdje lijevala kiša. Tako se jasnije očitovala i moć te riječi i moć Antunove molitve.

Božji je čovjek nastavio propovijedati koliko je htio, a narod ga je pozorno slušao. Po završenoj su propovijedi svi, razilazeći se, opazili da je sav okolni teren obilno natopljen, a mjesto gdje su malo prije bili posve suho. Stoga su slavili čudesnu veličinu Božju, koji se objavljuje velik u svojim svecima.

Kada sam ušao u Red male braće, još bijahu na životu neka subraća koja su prisustvovala onoj propovijedi i sjećala su se o čemu je svetac propovijedao. Njihovu se pripovijedanju mora u svemu vjerovati, jer su svjedočili o onom što su vidjeli svojim očima i čuli svojim ušima.

Koliko je velik bio plod što ga je svečevo propovijedanje donosilo na raznim dijelovima svijeta, o tome možemo imati jasnu ideju ako promotrimo izvanredne uspjehe što ih je postizao u samo jednom gradu i u vremenu od samo jedne godine.

Kada se Gospodinu svidjelo da njegov vjerni Antun završi svoj život, godinu dana prije toga, tj. godine Gospodnje 1230. - kada je prigodom generalnog kapitula u Asizu preneseno tijelo preblaženog oca Franje - Božji čovjek Antun bi oslobođen svih dužnosti upravljanja braćom, te je posve slobodno mogao propovijedati gdje god je htio. Budući da je trebao napisati svetačke propovijedi - nakon što je godinu dana prije napisao one nedjeljne - u tu je svrhu odabrao Padovu, gdje se već prije uvjerio u pobožnost naroda.

Dok je tamo boravio, marljivo se posvećujući propovijedanju, čitavo građanstvo bijaše raspaljeno velikom željom da ga sluša, tako da je bilo potrebno - budući da se narod skupljao odasvud - dnevna okupljanja organizirati po crkvama. No kako su i te postale premalene da prime mnoštva, svetac bi primoran izaći na otvoreno polje. Narod se tu skupljao zajedno s klerom; ljudi su dolazili iz gradova i iz prigradskih naselja; svatko je nastojao doći na mjesto gdje se trebala održati propovijed. Trgovci su zatvarali svoje radnje i nitko se od njih nije usudio prodavati robu prije kraja propovijedi. Mogao si vidjeti gdje se smrtni neprijatelji izmiruju, gdje zatvorenici nakon dugo vremena dobivaju slobodu, gdje se vraća ukradeno i lihvom stečeno, gdje se opraštaju dugovi i vraćaju zalozi, a prostitutke se odriču podlosti i zlih čina.

Oko godine Gospodnje 1292. neki je stari čovjek pričao jednom malom bratu da je vidio blaženog Antuna. U ono je vrijeme bio kradljivac i otimač, a pripadao je bandi od dvanaest razbojnika koji su se skrivali po šumama, odakle bi napadali i pljačkali prolaznike. Sva su dvanaestorica zločinaca, čuvši za slavno propovijedanje blaženog Antuna, u određen dan i sakriveni odjećom, odlučila sudjelovati u njegovoj propovijedi. Nisu, doista, mogli vjerovati onima koji su mislili da je svečeva riječ tako snažna da je izgledala kao goruća baklja, gotovo kao kod novog Ilije.

Stigoše, dakle, jednoga dana kada je on propovijedao, i jedva što čuše njegove vatrene riječi, osjetiše kako ih žestoko obuzima grižnja savjesti i kajanje za vlastita zla djela. Nakon završetka propovijedi pođoše ispovjediti svoje grijehe i zločine. Pobožni je otac saslušao jednog po jednog; zatim je svakome odredio spasonosnu pokoru, nadodavši da se nikada više ni na koji način ne vrate svojim starim zlodjelima i obećavši radosti vječnoga života onima koji ustraju, a strašne muke onima koji bi u zlodjelo opet upali. Taj je starac dalje pričao da su se neki od bandita vratili naviklim zlim djelima, no da su brzo završili život u bijednim mukama, kako je svetac pretkazao. Drugi naprotiv počivaju u miru Gospodnjem.

Tom je bivšem razbojniku svetac naredio da dvanaest puta hodočasti na grobove apostola. I upravo kad se vraćao iz Rima, putem je plačući pripovijedao jednom franjevcu ova sjećanja, očekujući, prema svečevu obećanju, radosti vječnoga života nakon završetka svoga bijednog života.

Budući da se posredstvom ovih i sličnih događaja proširio glas njegova propovijedanja, pobožnost naroda prema njemu porasla je toliko da su ga svi, kad bi dolazio i odlazio, nastojali dotaknuti; često je bio u opasnosti da bude zgnječen, da ga brojna pratnja snažnih mladića nije štitila. Toliko bijaše povjerenje naroda u njega da je svatko, tko bi uspio otkinuti mu djelić odjeće, klicao od veselja što posjeduje dragu relikviju. I tolika bijaše želja naroda da sluša njegove mile, pobožne i svete propovijedi, da je bilo teško, dok je sluga Božji govorio, čuti neki žamor ili buku u skupu od trideset tisuća, pa i više, osoba.