VATIKANSKA PRISJEĆANJA (12)
Veliki tjedan Velikog jubileja
Veliki tjedan je središte cijele
godine. Pogotovo one koja nosi naziv Sveta godina. Mnogo toga govorilo je o
ozbiljnosti onih koji dolaze u Vječni Grad. No, bilo je i onih koji traže
senzacije, čak uz prijetnje samoubojstva…
LJUDEVIT MARAČIĆ
17.
travnja 2000.
Veliki ponedjeljak.
Osjeća se da nema više onih organiziranih masovnih talijanskih skupina koje
svakodnevno ispunjavaju sveta mjesta Velikog jubileja. Štoviše, danas sam
zapravo doživio ljepotu i bogatstvo internacionalnosti službe zbog koje se
nalazim u Vatikanu. Od oko tridesetak ispovijedi koje sam imao danas, osim
pet-šest na hrvatskom, i poneke na slovenskom, sve je bilo na talijanskom
jeziku, ali su penitenti redom bili iz drugih zemalja. Tako ih je bilo iz Čilea,
Portugala, Paname, Estonije, Albanije i iz još nekih drugih zemalja. Kvaliteta
je imala prevagu nad brojem, jer nije bila takva stiska koja te psihički zakoči.
19.
travnja
U vrijeme jutarnjega
turnusa bili smo na raspolaganju zaposlenicima u Vatikanu, koji redovito pred
Božić i Uskrs imaju svoju predblagdansku ispovijed. Bilo ih je na misi nekoliko
tisuća, ali nisu dakako svi pristupili nama, jer ne bismo završili ni cijelog
dana. Popodne sam u slobodno vrijeme pošao razgledati posjet izložbe Dimitrija
Popovića u crkvi sv. Andrije na Kvirinalu. Dosta se o njoj pisalo, a postavljena
je baš u vrijeme Korizme u Svetoj godini. Popovićevi su crteži vrlo moderni,
impresivno djeluju, ali nisu toliko ugodni za obično oko. Nisam primijetio velik
broj posjetitelja, ali to nikada nije mjerilo uspješnosti.
20.
travnja
Veliki četvrtak.
Danas je Papa dvaput u Bazilici imao misu: ujutro uz malo sudionika, ali je zato
kod Večere Gospodnje sve bilo nakrcano do kraja. Za večernju misu bio sam
predložen u uži broj penitencijara kojima će ovom prigodom Papa simbolično
oprati noge, što doista predstavlja veliku čast, ali sam zbog bolova u
kralješnici radije ostao po strani, da se slučajno ne zakočim pri vezivanju
obuće. Kako bi to zgodno bilo pred Papom!
21.
travnja
Veliki petak.
Dopodne puna tri sata posla. U isto vrijeme, samo mnogo kraće, s nama je
ispovijedao i Papa, u ispovjedaonici malteškog subrata o. Alberta. Obično je
nama prepušteno da za Papinu ispovijed odaberemo razne predstavnike vjernika po
dobi, zanimanju i jeziku. Mnogi nam se zato obraćaju puno ranije, ne bismo li im
tako omogućili kratak susret s Papom u sakramentu ispovijedi. Oni koji ne uspiju
u namjeri, dođu vrlo rano u Baziliku, u nadi da će netko odustati i da će im se
otvoriti vrata. A Papina pratnja budno pazi da se ne ušuljaju nepozvani kroz
veliku gužvu znatiželjnika. Pljesak je dopratio Papin dolazak, škljocanje
fotoaparata, natiskivanje sa svih strana, a unutra se odvijaju možda prave drame
savjesti. Mislim da sam Papa ne zna mnogo o svemu tome. Možda bi se ipak
znatiželjnici, bar u ovakvim prigodama, mogli držati izvan Bazilike. Pa nek tamo
slikaju i aplaudiraju. Ipak i nadalje ostaje neriješen problem znatiželje i
pobožnosti, turista i hodočasnika.
22.
travnja
Dopodne puno posla.
Ove godine nas nije zabavljao mladić koji si je umišljao da je uskrsnuli Krist.
Bilo je puno mirnije i sabranije. A popodne, kad se očekivala najveća gužva -
stop! Zatvorili su vrata Bazilike da se na Trgu mogu izvršiti pripreme za
večernje Vazmeno bdjenje na otvorenom. Dok sam se tako spremao napustiti
ispovjedaonicu, naišla je u žurbi grupica čakovačkih studentica. Vjerojatno bi
se ispovjedile sve, a ne samo njih tri, da nisu marni redari ispraznili crkvu.
Tko zna što su u sebi mislili oni koji su tek htjeli ući, a bilo je jako puno
ljudi.
23.
travnja
Uskrs, Vazam. Nakon
lijepe noći koja je pripomogla dojmljivom doživljaju vazmenog bdjenja, uskrsno
jutro osvanulo je u magli! To se nerijetko doživljava u Rimu, posebno u
proljeće. Ali je zato cijeli dan ostao obasjan suncem. Na ručku je bilo jako
svečano, ali za mene ipak daleko od onog ugođaja, a i ponude, dok sam godinama
živio u Zagrebu. Nema ni karakterističnog blagoslova jestvina sa svojevrsnim
prepoznatljivim mirisom. Na stolu smo imali janjetinu, ali pohanu i
neprepoznatljivu, da sam morao pitati kolegu Talijana što to jedemo. A da nema u
kuhinji poljskih sestara, ne bismo okusili nikakvih slastica osim tradicionalne
talijanske "colombe".
24.
travnja
Uskrsni ponedjeljak.
Jako puno posla u ispovjedaonici. Oko šezdeset, gotovo sve sami Talijani.
Obiteljski ljudi. Bazilika je bila prepuna, jer je prethodnih dana često bila
zatvarana zbog obreda i priprema. Popodne je dodatnu gužvu izazvao neki luđak
koji se prijetio baciti s Kupole sv. Petra, uz neke prijetnje koje su razumjeli
samo vatrogasci koji su mu htjeli pomoći. Policija je brzo očistila sve oko
crkve, ispraznila prostor i nakon dugog natezanja uslijedio je sretni svršetak.
Čovjek je završio u zatvoru, ili u ludnici. Ne znam. Svakako, pokvario je
blagdanski ugođaj mnogima, pa i meni.
(Nastavlja
se.)
|