VERITAS - br. 2/2004

>[SADRŽAJ]<

FILM

BIT REALNOG SOCIJALIZMA

Good bye, Lenjin!

Njemačka tragikomedija "Good bye, Lenin!" (121 minuta); scenarij: Bernd Lichtenberg i Wolfgang Becker; režija: Wolfgang Becker; uloge: Daniel Brühl, Katrin Saß, Maria Simon, Chulpan Khamatova, Florian Lukas, Alexander Beyer i drugi; proizvodnja: X-Filme Creative Pool, 2003.


JOSIP SANKO RABAR

Veliki njemački hit Lichtenberga i Beckera osvojio je mnoge europske filmske nagrade za najbolji film, glumca i scenarij, pa će, vjerojatno, konkurirati i za stranog Oscara. Radnja ove originalne tragikomedije odvija se u Berlinu prevratnih godina 1989. i 1990., kada je Berlinski zid pao, a obje Njemačke krenule su putem ujedinjenja.

Dirljiva komična drama vodi nas u život obitelji u kojoj se prelamaju mnoga tragična proturječja socijalizma. Deset godina ranije otac (Burghart Klaussner) pobjegao je na Zapad, ostavivši majku Christiane (Katrin Saß) sa sinom Alexom (Daniel Brühl) i kćerkom Arianom (Maria Simon). Nakon što je krizu prebrodila u sanatoriju, Christiane se "udala za svoju socijalističku domovinu". Postala je aktivistica za socijalni napredak i poboljšanje kvalitete svakodnevnog života u socijalizmu, jedan od malobrojnih idealista koji su vjerovali u "realni socijalizam". Kad je za vrijeme demonstracija 1989. sin Alex uhićen, njegova majka doživljava srčani udar od kojega pada u komu. Kada se iz nje probudila, nakon osam mjeseci, propustila je pad zida, propast DDR-a i trijumf kapitalizma. Pošto se liječnik pobojao da bi je drugi šok mogao ubiti, Alex odvodi majku na kućnu njegu, rekonstruirajući oko nje nestali svijet DDR-a, tražeći naprasno iščezle proizvode i ambalaže, angažirajući majčine prijatelje i bivše pionire, koji se oko nje pretvaraju kao da DDR još postoji i pjevaju joj socijalističke pjesme. Angažira i kolegu s posla, čovjeka s filmskim ambicijama, koji proizvodi video snimke lažnih DDR vijesti, da bi majka mogla gledati televiziju. Oko majke je stvoren mikrokozmos DDR-a kao groteskna iluzija, što stvara brojne komične zaplete.

No, ne radi se o burlesknoj komediji, već o izvanredno dirljivom i duboko tragičnom filmu, koji je nadasve lucidno proturječan, kao i glavni likovi Alex i njegova majka. Alex, protivnik režima, trudi se oko njegova iluzionističkog opstanka, upadajući u sve dublje i fantastičnije režimske laži, dok je upravo glavni režimlija, majka Christiane, najveća žrtva istog režima. Pri kraju filma otkriva se da je zajedno s mužem bila dogovorila bijeg, ali nije imala hrabrosti pobjeći, pa je glumila ostavljenu ženu i mržnju prema voljenom mužu s kojim se i dalje potajno dopisivala. Čak je i njen fanatični režimski stav fikcija višeg, nesvjesnog stupnja. Njeno sretno umiranje u iluziji doseže razinu Orwellove tragike.

Nije samo riječ o obiteljskoj drami i političkoj satiri, već i o dubokoj životnoj ironiji i višeznačnom metaforičnome govoru. Ova očajnička rekonstrukcija sjećanja i himna blaženu neznanju, svetište i muzej propale ideologije, sa svojim bogatstvom proturječja i antiteza, zapravo je film-metafora.

Mnogi zapadni kritičari nisu uopće shvatili poantu filma, prave razloge nostalgije i doseg satire. Osjetili su emocionalne i intelektualne dubine, dvosmislenosti i čudne ambivalencije, ali im je promakao razlog. Čude se što film slavi njemačko ujedinjenje i osuđuje totalitarni poredak DDR-a, a ipak nostalgično čezne za prošlošću. No, tu nije riječ samo o socijalističkoj nostalgiji nekih građana DDR-a; Alexov je iluzionizam metafora same biti realnog socijalizma. Nasuprot banalnoga realnog kapitalizma postajala je tek lijepa iluzija, fantastični san, virtualni prostor sve bezočnijih laži, utješni veo na bezličju okrutnoga totalitarizma, utopijska marihuana, filmska montaža, jedino vrijedno što je socijalizam imao. Ono što Alex tako šaljivo i groteskno u mikrostrukturi stvara, bio je DDR sâm.

>[SADRŽAJ]<