Luka je odličan učenik, ima sve petice, izvrstan je u svemu, kreativan je, odgovoran, vrlo je prihvaćen u razredu, a na području sporta, u svom uzrastu, postiže sjajne rezultate. I zato predlažem da dobije pohvalu Razrednog vijeća.

Mlada učiteljica sve je svoje umijeće upotrijebila kako bi svoje kolege i kolegice, učitelje, uvjerila da je njen učenik, koji je, kako je neslužbeno rekla, "prekrasan", zaslužio pohvalu, priznanje za iznimne rezultate i u obrazovnim i u odgojnim komponentama svoga rada. Među onima koji su slušali ovaj "hvalospjev Luki" bila je i Zdenka, profesorica hrvatskog jezika, koja je čekala sjednicu razrednih vijeća viših razreda i sasvim slučajno čula ovako lijep sud o sinu svojih prijatelja.

Nekoliko godina nakon sloma Hrvatskog proljeća, po svim hrvatskim sveučilištima, studente je zahvatila kobna hrvatska šutnja. Neka tjeskoba uvukla se u mlade ljude, a sjećanja na pozatvarane studentske vođe još su nad svakim fakultetom lebdjela kao opomena, ali i kao nostalgija. Vrhunac intelektualne slobode bilo je čitanje "Danasa" i "Starta", kojeg dobre i pobožne katoličke djevojke ni po koju cijenu nisu željele čitati, pa ni kad je intervju dao ugledni katolički intelektualac tijekom svog studija u Rimu. Zdenka, studentica hrvatskog jezika i književnosti, uvijek s "Danasom" i još pokojim časopisom u ruci, nikako nije mogla preboljeti diskriminaciju - da samo zato što je bila vjernica - nije mogla biti novinarka u javnom glasilu, kakav je bio "Danas". Svoju je dušu mogla otvoriti tek među svojim sumišljenicima, koje je susretala u crkvi i na studentskom vjeronauku. Posebno drago joj je bilo družiti se sa Željkom i Anom, studentima šumarstva. Bili su oni "cura i dečko", "momak i djevojka", kako su, po slavonski, govorili. Ana je plesala folklor, Željko svirao tamburicu, pa je bilo normalno da su upravo oni na svakom izletu poveli pjesmu. Posebno su rado pjevali hrvatske pučke pjesme, a svaka fešta počinjala je sa zabranjenima: "Vilo Velebita" i "Mene moja naučila mati, pjevaj sine - živjeli Hrvati!". Završavalo bi se, naravno, sa "Zdravo Djevo"…

Početkom devedesetih, Zdenka se našla u školi u dalekoj provinciji na rubu slavonskih šuma, u svom osamljeničkom životu okrenuta knjizi i časopisima više nego tijekom studija. Već je dvadeset godina radila, mnoge je poznanike i prijatelje usput pogubila, jednostavno - život je nemilice cijelu jednu generaciju mljeo. U doba teške hrvatske šutnje, vrijeme "Bijele knjige" i stereotipa kojeg se moglo u društvenom tisku naći na tone - "klerofašizam diže glavu" - bilo je pametnije i mudrije raditi svoj posao što časnije i što manje komentirati vrijeme i ljude, posebno one s kojima je počinjao svaki TV Dnevnik. Ona je nakon završenog fakulteta htjela otići u samostan, ali joj je njezin duhovnik rekao: "Vi imate kvalifikaciju za rad u školi i Vaš samostan neka bude Vaša škola, Vaša misija Vaši učenici, a Vaša žrtva i mrtvljenje - Vaši kolege i roditelji Vaših učenika. Sve što radite - prikazujte Bogu za one časne sestre koje bi rado radile u školi, kao recimo dominikanke i uršulinke, ali im to nije omogućeno. I to Vam je sva mudrost!"

Trebalo je puno vremena i puno primljenih "niskih udaraca" na sjednicama Nastavničkog vijeća "kako ne možemo očekivati da učenici ne idu u crkvu, ako nastavnici s tim nisu raščistili", trebalo je doći do demokratskih izbora i do pada komunizma da Zdenka shvati kako je njezin duhovnik bio u pravu. Kad je u razred, kao vjeroučiteljica, došla časna sestra, ona koju je dobro znala iz crkve, osjećala se i pobjednički i svečarski, a kad je među svojim učenicima u petom razredu prepoznala Zdenkino lice - u sebi je zahvalila Bogu, jer je shvatila da tu negdje žive i Ana i Željko, što je, provjeravajući u Imeniku učenika i potvrdila. Po djevojčici je pozdravila roditelje, a oni su je, jednako radosni zbog svega što se događalo, pozvali u svoj dom, u obiteljsku kuću u nedalekom selu, gdje u Područnu školu ide njihovo mlađe dijete. Dvije starije kćeri već su bile srednjoškolke, jedna je bila maturantica i upravo se spremala na studij u Zagrebu, očekujući da će kao odlična učenica uspjeti dobiti stipendiju, pogotovo što dolazi iz obitelji s četvoro djece.

Zdenka se, našavši ponovno Anu i Željka, preporodila. Imala je društvo, voljela je pričati s njihovom djecom, a u slijedećim godinama, kad ni ovaj kraj nije zaobišla teška hrvatska kušnja, prouzrokovana srpskom agresijom, dapače, tu je bilo vrlo teško, na neki način - bila je duhovna okrepa i potpora ovim dragim ljudima, koji ni na koji način nisu željeli remetiti Božji plan u svojoj obitelji. Željko je bio hrvatski branitelj, kasnije je ostao bez posla, ali ni u jednom jedinom trenutku nisu posustali, niti su pomislili da ih je Bog napustio ili zaboravio. Nije bilo lako. U slijedećih nekoliko godina rodilo im se još troje djece, što je u selu bila prava senzacija… "Inženjerka, pa toliko djece rađa! Zamisli, ona je odlučila roditi, a već je prošla četrdesetu. Pa oni nisu normalni! Tko će sve to othraniti! Tko će sve to školovati!" - pričalo se negdje tiše, negdje glasnije, ali svakako to je u selu postala "top tema" - važnija od svih meksičkih "sapunica" koje su uz kuću i TV prikovale domaćice više nego što su molitve i "Anđeo Gospodnji" nekad uz kuću vezale njihove svekrve i majke. Tri sina dobili su imena po evanđelistima, kćeri su, pak, imale imena hrvatskih kraljica, pjesnikinja… To im nije bilo teško izabrati, jer je Željkova obitelj bila prava "sveta hrvatska obitelj", kako su ga katkada znali zadirkivati, jer je u obitelji imao i svećenika i časnih sestara, pa i jednog - biskupa!

U seoskoj crkvici Marijin blagdan bio je posebno slavljen, ne samo zato što je bio crkveni god, nego i zato što su se skupili, prvi put u povijesti, svi svećenici koji su potekli iz ove župe, sve časne sestre i - dva biskupa. Ipak, tu nije bilo ni TV-kamera, ni bljeskalica, ni diktafona radijskih i novinskih reportera, jer su seljani željeli sve proslaviti intimno i "po domaće", jer su svakog svećenika osjećali kao svoga, a biskupe - pogotovo!

Zdenka je stala odmah do oltara, kako bi što bolje sve vidjela. Kad je, nakon što je biskup na uskrsnoj svijeći zapalio manju svijeću i dao je dječaku da vjernici na njoj zapale svoju, došao do nje, nasmiješila se. Dječak je uzvratio osmijehom. Lijepih, punašnih obraza, plavih očiju, punih usana, bio je kao anđeo. Prekrasan! Mali ministrant Luka, sedmo dijete svojih roditelja.