VERITAS - br. 3/2004

>[SADRŽAJ]<

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

NEKA MI BUDE!

Blagovijest

Želimo li da Bog i po nama ostvari svoja velika djela, moramo se i mi predati Bogu kao sluge i službenice Božje, u poniznoj vjeri i ljubavi izgovarati svoj "fiat", prepustiti se da nas u svemu vodi Božja volja.


CELESTIN TOMIĆ

Blagovijest je spomen početka Dana našeg spasenja. Počinje Kristovim dolaskom na zemlju i završava njegovim slavnim dolaskom na svršetku danâ.

Proroci su navijestili ovaj dan, dolazak Mesije Spasitelja, Emanuela, Boga među nama. I pogani su, svjesno ili nesvjesno, očekivali njegov dolazak. U njihovim srcima od postanka čovječanstva usađena je nada o pobjedniku nad grijehom i zlom, nad smrću i sotonom.

Ovaj veliki čas svemira i naše povijesti Bog je ostvario tiho, nečujno, nezapaženo. To je tajna Božjeg djelovanja. Mi smo navikli da se velike stvari najave velikom propagandom, i kad se ostvare da se to svima dade na znanje. Božji su putovi drukčiji. Tiho naviješta i još tiše ostvaruje svoja djela, svoj naum spasenja. Od svojih stvorenja traži jedino predanje, vjeru i ljubav.

"Neka mi bude po tvojoj riječi!" (Lk 1, 28)

Evanđelist Luka nam iznosi ovaj najveći događaj u povijesti. Anđeo Gabriel "uđe" k Mariji, u jednostavnu, siromašnu, priprostu kućicu u Nazaretu. Ulazi kao dragi gost, poznati prijatelj, kao onaj koji već pozna tu kuću i kao anđeosko biće koje u njoj boravi.

Donosi joj poruku neba, radosnu vijest, evanđelje spasenja. Poziva Mariju na radost: "Raduj se!" Ostvaruju se obećanja. Marija prva čuje radosnu vijest i jedino je stvorenje koje ulazi u najdublju tajnu Trojedinog Boga.

   

Pozdravlja je s "Milostipuna", Bezgrešna, a tom milošću ju je Stvoritelj i Spasitelj obdario i pripravio na veliku službu koja je čeka, za veliko poslanje. To označava treća anđelova riječ: "Gospodin s tobom!"

Marija se "smete". Marija je sama poniznost. Ona već naslućuje što je čeka i sebe smatra nedostojnom tog izbora i poslanja.

Anđeo joj tada otkriva veliku tajnu. Postat će Majkom Mesije. Dolazi obećani Emanuel - S-nama-Bog, "Sin Svevišnjega", koji će zasjesti na prijestolje Davidovo i utemeljiti vječno Kraljevstvo. Djevica će biti majka Emanuela.

Marija otkriva tajnu svoga bića: "Ja muža ne poznajem!" Ona je djevica, kako evanđelist ističe, i želi ostati djevicom. To je prva Marijina riječ u Evanđelju, i dostojna je ove velike duše.

Anđeo joj razjasni: upravo se od nje traži nevinost, djevičanstvo, čistoća. "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti Sveto, Sin Božji!" Biblijskim jezikom anđeo Mariji naviješta ono što mi ispovijedamo, da je Marija začela Isusa po Duhu Svetom, da je ostala djevica, da Isus nije samo Sin čovječji, nego i Sin Božji.

Marija se sada u poniznosti i poslušnosti Bogu posvema predaje i izriče radosni fiat - "neka mi bude!" I "Riječ je tijelom postala i svoj šator je podigla među nama." (Iv 1, 14) Ovaj čin početak je mesijanskog dana, mesijanskog spasenja.

U ovom najuzvišenijem času svoga života i povijesti spasenja, Marija sebe naziva "Službenica Gospodnja". Nebo je naziva "Milostipuna-Bezgrešna", ljudi joj daju slavno i zvučno ime "Marija", Gospođa, a ona sebe naziva "Službenica". To će ponoviti i u svom zahvalnom hvalospjevu Veliča: "što pogleda na neznatnu službenicu svoju".

Čin je to istinske ljubavi, koja se predaje posve Bogu na raspolaganje, bez pridržaja, bez ikakvih zahtjeva. To je čin i žive vjere. Elizabeta izriče prvo blaženstvo zapisano u Evanđelju, blaženstvo Marijine vjere: "Blažena ti što povjerova."

   

Bio je to čin koji sadrži u sebi jedan cijeli život predanja, ljubavi i vjere. Marija zna iz Pisma da će Mesija biti "Sluga Jahvin", Patnik i žrtva za grijehe svega čovječanstva, da "život svoj dade kao otkupninu za mnoge" (Mt 20, 28). I Marija će s njime, u njemu i po njemu, sudjelovati u ostvarenju djela spasenja.

Marija nije trebala čekati na proročke riječi starca Šimuna koji objavljuje otajstvo Kristova poslanja, da će biti "znak osporavan", i da će i Mariji "mač probosti dušu". Anđeo joj to naviješta. Ona će biti Patnica i Suotkupiteljica čovječanstva, u Kristu i s Kristom.

I upravo u ovom činu predanja, vjere i ljubavi Marija nam otkriva svoju istinsku veličinu i dostojanstvo Službenice Gospodnje.

   

Želimo li da Bog i po nama ostvari svoja velika djela, moramo se i mi predati Bogu kao sluge i službenice Božje, u poniznoj vjeri i ljubavi izgovarati svoj "fiat", prepustiti se da nas u svemu vodi Božja volja.

Bl. Alojzije Stepinac, prilikom oblačenja s. Alojzije od Presvete Euharistije, u Karmelu-Brezovica, na Alojzijevo godine 1940., kaže: "Najveća je čast za čovjeka, da može ne samo ustima, nego i djelom bez prestanka govoriti 'Budi volja Tvoja!'"

Slobodan je onaj čovjek koji može s Isusom i s Marijom reći: "Oče, budi volja tvoja!" Nema druge istinske slobode u čovjeku, nego vršiti volju Očevu.


SMRTI VIŠE NEĆE BITI (1)

Strah pred smrću

Ako smrt nema smisla, onda ni moj život nema smisla. Tko zaboravlja misao na smrt, koja je sigurna i neuklonjiva, mora se odreći mira i živjeti u stalnom nespokoju.


Celestin Tomić

Značajno otkriće: naše stoljeće zaboravlja da mora umrijeti. Oni koji govore o smrti, nisu poželjni. Svi nastoje da se ta smrt koja uznemiruje, skrije i udalji što više od našeg života, da se zaboravi. Ni u propovijedima ne volimo da se govori o smrti. Činjenica smrti, taj nevidljivi neprijatelj koji se u nama krije, stvara osobnu i kolektivnu tjeskobu. Odatle težnja da se o smrti ne govori, da o njoj utihne svaki glas.

Smrt se krije i od samih bolesnika. Smrt se ne doživljava u obitelji, već u bolnici, daleko od ukućana. Bolesnik se predaje u ruke nepoznatih osoba. U bolnicama, kućama života, nema osjećaja za mrtve. Zapaženo je da se bolničari na zvonce iz odjela za umiranje nerado odazivaju. Poznato je da se i svećenika ne zove umirućem, da se tobože ne uznemiri bolesnik na samrti.

A umirući imaju posebne potrebe i lako ih otkrijemo, ako smo spremni malo ih saslušati i ako smo spremni s njima dijeliti njihove brige i tjeskobe, njihovu osamu i napuštenost, njihov bolni rastanak od svega što ih je do sada povezivalo s ovim životom.

Elizabeta Kübler-Rosa uspjela je razgovarati s nekoliko tisuća umirućih i donosi važne utiske. Najprije, kad se bolesnik suočava sa svojom bliskom smrću, nastupa tjeskobno stanje. To ne može biti istina, misli. To se sigurno ne odnosi na mene. Kad se donekle uvjeri da je smrt pred vratima, nastupa buntovno pitanje: zašto baš ja? Nastupa bijes i zavist, pobuna i bunt protiv sviju, pa i protiv Boga. Slijedi zatim depresija: gubitak nade, strah pred onim što gubi. Konačno, prihvaćanje u dobroj nadi sigurnosti u vječni život. Ta svatko vjeruje u svoju besmrtnost, nitko ne vjeruje u vlastitu smrt. Pitanje je samo što dolazi nakon smrti?

   

Čovjek sebi uvijek postavlja pitanje: kakav smisao ima smrt? Posebno to vrijedi za današnji povijesni trenutak, kada je čovjek ostvario veliki napredak u znanosti i posebno u tehnici. Misli da će tehnikom uspjeti pobijediti smrt i otkriti njezin smisao, što će biti poslije ovog života?

Mnogi traže da praznina i tama koju stvara smrt, bude osvijetljena Božjim svjetlom. Tako ih težina i bol smrti dovodi do Boga, koji nam jedini otkriva tajnu smrti.

Za neke je upravo pitanje smrti nepremostivo da bi prihvatili Boga. Bog koji se rađa na ruševinama čovjeka, bio bi kao zatirač, kao neko namrgođeno i otuđujuće biće.

Danas imamo i treće rješenje. Vjeruje se znanosti i tehnici da će ona ukloniti sve bolesti, pobijediti smrt ili bar je udaljiti što dalje. Znanstvenici nam obećavaju da će svaki čovjek uskoro moći postati stogodišnjak, da će dostići godine Matuzaela (Metušalaha) i biti tisućugodišnjak. Neki su se dali zalediti, da ih se odledi kad medicina uzmogne izliječiti bolest od koje umiru.

   

Međutim, misao na smrt je nešto bitno za čovjekov život. "Zaboraviti smrt i mrtve, znači dati veoma lošu sliku životu i živima." (P. Aries) "Smrt je ono što je život do sada izmislio najsolidnije i najsigurnije." (E. Gioran) Jüng je išao tako daleko te je rekao: "Čovjeku koji ne postavlja pitanje smrti i ne zapazi njenu dramu, potrebna je hitna pomoć da se liječi."

Ako smrt nema smisla, onda ni moj život nema smisla. Tko zaboravlja misao na smrt, koja je sigurna i neuklonjiva, mora se odreći mira i živjeti u stalnom nespokoju.


"Smiješno je tražiti pomoć u nama sličnima. Bijedni su kao i mi, bespomoćni kao i mi, ne mogu pomoći. Umrijet ćemo sami!" (Pascal). Samo onaj koji je smrt nadvladao, može nam pomoći. A to je naš Gospodin, Isus Krist. Samo Krist otvara sva vrata i omogućuje nam prijelaz preko praga smrti. Onomu koji živi u Kristu život se mijenja, a ne oduzima. Smrt je ulazak u blaženu vječnost, u život beskrajnog blaženstva.


O smrti se ne smije govoriti ironički, sadistički, sudbinski... Smrt je poziv čovjeku, izazov da uskladi svoj život s darivateljem života, s Bogom, s Kristom koji je došao izliječiti naše bolesti, preuzeti naše patnje i samu smrt (usp. Mt 8, 17), da joj dade puno i usrećujuće značenje.

I čovjek je pozvan da s Bogom surađuje, da ne bi udaljavajući bolest i smrt iz svoga života, prouzročio sebi istinito razaranje i konačnu smrt. Možda nikada kao danas čovjeku je određeno da bira između života i smrti (usp. Pnz 30, 15).

   

Umrijeti je uvijek drama koju proživljavamo mi sami, dok je život od krila majčina uvijek život zajedništva s drugima. Smrt za tren dokida svako ljudsko i zemaljsko zajedništvo. "Smiješno je tražiti pomoć u nama sličnima. Bijedni su kao i mi, bespomoćni kao i mi, ne mogu pomoći. Umrijet ćemo sami!" (Pascal). Samo onaj koji je smrt nadvladao, može nam pomoći. A to je naš Gospodin, Isus Krist. Čovjek je biće koje se snalazi u svim mogućim situacijama, a samo pred smrću je pred bezizlaznom situacijom. Samo Krist otvara sva vrata i omogućuje nam prijelaz preko praga smrti. Onomu koji živi u Kristu život se mijenja, a ne oduzima. Smrt je ulazak u blaženu vječnost, u život beskrajnog blaženstva.

U svojoj Duhovnoj oporuci ovako piše kardinal Kuharić: "Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju ljubav ili je zauvijek odbaciti... U tome je sav smisao i bit našeg postojanja. Zato je smrt sveti trenutak rađanja za vječnost."

>[SADRŽAJ]<