VERITAS - br. 3/2004

>[SADRŽAJ]<

KORIZMA

NA ŠTO NAS POZIVA SVETO CRKVENO VRIJEME?

Rast u darivanju

Uzimanje preokrenimo u davanje, ne gasimo svjetlost u nama, nego je pustimo da se razbukti i da obasjava putove kojima hodimo, da toplinom grije osobe koje susrećemo i bogoljubljem grli one s kojima trajemo.


JAKOV DŽOLIĆ

Na dugom i iscrpljujućem besciljnom lutanju, iz kojeg rastu labirinti stranputica, široki odvojci koji se gube u neprohodu i uskoći, u slijepim, sakatim staništima tame i hladnoće, mrtvi krajobrazi na rubu Edenskog vrta koji je napustila svjetlost Gospodinova, najčešća su ishodišta na kojima propašću završava čovjekova težnja za lagodnošću i lakoćom, za užicima i moću, koji su u oprečnosti s radošću i puninom. Dokle god je čovjek čulima okrenut prema izvanjskome i dok god uspostavlja samo čisti fizički odnos prema okolini i samome sebi, osiromašuje darove i mogućnosti, umrtvljuje snagu i sposobnosti, negira i zapostavlja onoga koji ga je stvorio na svoju sliku. U osjetila vida uvlači se izmaglica, sluh preplavljuje buka i guši suzvučja dubine, opip oštećen hrapavošću zaboravlja dodir mekoće, okus zatrpan bezbrojnim jelima i pićima gubi na profinjenosti i osjetljivosti te se ponuđena raskoš pretvara u bljutavost, a najuzvišenije mirise nadomješćuje omamljujući eter i opijenost svijetom. Pod kožu, u misli i osjećaje uvlači se krivotvorenost koja zasjenjuje vidike, zatamnjuje putove koji vode prema volji Božjoj, dijeli nas od prostranstva čistoće kojoj stremi žedna i gladna duša. Vremenito, trulo i prolazno postaje nadomjestak vječnom i neprolaznom, surogat upakiran u svjetlucavu prividnost i dobrohotnost pretvara se u cilj naše pozornosti.

   

Na drugoj strani, ondje gdje stoluje punina, koja je suprotnost izvanjskome, koja se rascvjetava i metamorfozira u nutrini, koja posadašnjuje tajnu i ljepotu vječnosti, koja nas zaobilaznim, ponekad i čudnim putovima vodi do utočišta, koja nam se približava i nudi u traženjima, koja onima što kucaju otvara vrata istine, tamo gdje udara bilo našega bila i diše krasota neoskvrnjena zabludama i taštinama, površnošću i nedorečenošću, ondje raste svjetlosna blagost i dobrota, vlastitost se ogleda u plamenu ljubavi i milosrđa. Zato se priklonimo okusu Euharistije, osluhnimo milozvučnost tišine, dopustimo mirisu rajskoga cvijeća da nas ispuni blaženom nježnošću, krenimo za Isusom i dodirnimo mu haljine, neka nam ozdravi čulo vida pa će nam unutarnje slike zalepršati pred očima, a jasnoću, jedinu istinitu i nepromjenjivu stvarnost prestat ćemo zvati ukazanjima. Čežnju duše ispunit će blaženost i mir, sigurnost i ljepota, raspršit će se brige i tjeskobe kao mjehurići od sapunice, smijat ćemo se tlapnjama svijeta, spoznati nevažnost nepotrebnih i samonametnutih okova, pokidati lance koji nas vežu uz svakodnevno skupljanje zemaljskoga blaga, otvoriti srce bližnjima i upoznati radost darivanja. Oslobodit ćemo se promišljaja i bez zadrške i računice biti na usluzi svim potrebitima, u svakom ljudskom biću vidjeti lice Onoga koji se dao da bismo s njim i u njemu imali život u punini, radost u izobilju.

Ako nas ikada kolotečina svakodnevlja, dok trajemo i živimo u prividnoj dobrostojećoj opuštenosti, a koja je najčešće puno bolesnija, razornija i pogubnija negoli materijalna oskudnost, odvede u bezosjećajnost i neosjetljivost za bližnje i za one kojima nedostaje lijepa riječ, pomoć i toplina, prisjetimo se da je Gospodin naša srca i duše namijenio za sebedarje, da nas je obdario ognjem ljubavi koji trebamo raspirivati molitvom, odricanjem i milosrđem, da nas je poučio svojim vlastitim primjerom kako je smisao života činiti dobro i dati sebe bližnjima, svjedočeći tako zakon ljubavi koji se rasplamsava u glazbi Radosne vijesti. Naučio nas je da su mlakost i ravnodušnost stanja što se kao ustajalost i plijesan lijepe na srcolovku oca laži, da su samoljublje i oholost bodlje koje probadaju srca umornima i potrebitima, da su svjesni propusti klice sjemenja iz kojih se rađaju rane nepovjerenja, gorčina i tuga.

Ako nam osjetila služe da bismo srca ispunili blagom samozadovoljstva, ako nas uče da se prepustimo užicima svijeta i tako postanemo neosjetljivi za one koji žive i traju u našem okruženju, tada smo se dobrano udaljili od sebe samih i od nauka Isusova. Uzimanje preokrenimo u davanje, ne gasimo svjetlost u nama, nego je pustimo da se razbukti i da obasjava putove kojima hodimo, da toplinom grije osobe koje susrećemo i bogoljubljem grli one s kojima trajemo. Na to nas podsjeća i korizmeno vrijeme, iznova nam otkriva da smo bez Boga tek prah zemaljski, a s njim bića neumrla, radost u sjaju uskrsnoga jutra.

>[SADRŽAJ]<