VERITAS - br. 3/2004

>[SADRŽAJ]<

MLADI

BOŽANSTVA, BOGOVI I BOG JEDINI

Zeus je naš idol

Pred nama je vrijeme koje Crkva naziva korizmom. To je vrijeme koje vapi za mirom, za tišinom, vrijeme koje traži malo sabranosti, propitivanja pa i pokore - ako ćemo po definiciji. U ovom je svijetu to gotovo nemoguće postići, stoga nam se svima čini da vjera polako postaje mit; umjesto teologije - mitologija.


TOMISLAV UROIĆ
[ tomislav.uroic@vz.t-com.hr ]

Stari su Grci vjerovali da svime oko nas upravljaju moćna bića, koja nikad ne umiru, koja su vječito mlada i snažna i koja žive u blagostanju i sreći. Ta su bića stari Grci zvali bogovima ili božanstvima. Prema vjerovanju starih Grka, postojala su čak tri pokoljenja tih bogova. Prvo pokoljenje nastalo je kad se Uran (nebo) odvojilo od Zemlje i time je nastao današnji svijet. Drugo pokoljenje su titani, djeca Urana i Zemlje, dok je treće pokoljenje stvoreno pobunom među bogovima i pobjedom Zeusa nad vlastitim ocem Kronom. Ako priči (mitu) dodamo dio koji kaže da je čovjek nastao tako što je Prometej napravio prekrasnu glinenu figuru koja je bila nalik bogovima te zamolio Atenu da figuri udahne život, dobit ćemo Grčku varijantu Knjige Postanka.

Prema grčkoj mitologiji bogovi su živjeli na planini Olimpu, gdje su provodili dane u plesu i zabavi, pijući nektar (koji ih pomlađuje) i jedući ambroziju (koja im daje besmrtnost). Nisu radili ništa posebno, a smisao njihove vladavine nad svemirom bio je povremeno zakomplicirati život ljudima, međusobno se posvađati oko neke božice ili oko Zeusova prijestolja.

 


Mislite li da će netko za nekoliko stotina godina opovrgnuti božansku tajnu zapisanu u Evanđelju, onako kao što su alpinisti razotkrili tajnu Olimpa? Ja sam siguran da neće, ali u to što će biti za tih par stotina godina baš i nisam posve siguran…


Sve u svemu, grčka je mitologija čak i za Grke danas samo mitologija - more maštovitih priča kojima su se zabavljali i međusobno plašili naši preci. Tajna grčkih bogova vjerojatno je raskrinkana kad je neki nadobudni alpinist konačno osvojio vrh planine Olimp i dokazao da gore zapravo nema "zlatnog hrama" za kojeg su Grci vjerovali da postoji - tako bar ja mislim, no do tog trenutka su stari Grci čvrsto vjerovali u postojanje svojih bogova te su čak znali što njihov vrhovni bog Zeus jede, pije, što i tko ga ljuti…

   

Mi danas ne znamo baš toliko detalja o svojem Bogu, al' znamo da je naš Bog trojedini i da ima Sina kojeg nam je dao da ga ubijemo i da je to, uz onaj strahoviti potop (u kojem se spasio jedino Noa i njegova obitelj), bio jedini okrutni potez kojeg pripisujemo našem Bogu. Dok stari Grci svog Zeusa smatraju tiraninom, naš je Bog - kako kaže sv. Franjo - "vrhovno dobro".

Svaki put kad izlazimo na ispit, pred ploču, kad krećemo na daleki put, kad uplaćujemo listić u kladionici… općenito kad radimo "velike" stvari mi smo potpuno uvjereni u Božju prisutnost, dobrotu, ljubav, milost, milosrđe, a kad ne radimo "velike stvari", e onda se malo zaboravimo!

Da ne spominjem riječ "globalizacija", pogledajmo samo četiri milijuna "deklariranih" katolika u Hrvatskoj. Složit ćete se sa mnom da ih samo jedan manji dio vjeruje u onakvog Boga kakav on zaista jest. Ostali vjeruju u neku svoju varijantu vjere i Boga - koja se samo donekle može staviti u okvire koje nam opisuje naša drevna Katolička Crkva. Iako i grčka mitologija i naša Knjiga postanka svjedoče da je čovjeka stvorio bog ili Bog - Grke Prometej, a nas Jahve, mitovi na jedan primitivan i maštoviti način ipak priznaju da bogovi nisu stvorili čovjeka, već je čovjek zapravo stvorio olimpska božanstva i to upravo onako kako mi volimo citirati - na svoju sliku i priliku! To objašnjava zašto su priče o grčkim bogovima samo mitovi. Međutim, današnji čovjek još uvijek teško razlikuje mit od stvarnosti pa pokušava poput starih Grka, koji su skovali sudbinu i karakter svojih junaka i bogova, mijenjati Boga i isklesati konture njegova lica personificirajući u njima suvremenog čovjeka.

Ne radi se tu o sektama ili o vjerskim besmislicama, već o katolicima koji su Boga pretvorili u tradiciju, gotovo u mit. Primjera radi: "obavimo" krštenje, pričest i krizmu, proveselimo se na nečijoj svadbi i odemo u crkvu na nekoliko tradicionalnih crkvenih blagdana - i gotovo da veću važnost ima ručak, odnosno gozba koja nakon toga slijedi! Tko je onda naš idol - Bog Jahve ili bog Zeus? Prolistajmo Bibliju i pogledajmo bolje koje smo dijelove u njoj podvukli - svadbu u Kani, umnažanje kruha ili događaje na Golgoti? Kao da neprestance tražimo na našem Bogu "greške u koracima", ne bismo li našli mjesta za našu smrtnu i grešnu ljudskost.

   

Pred nama je vrijeme koje Crkva naziva korizmom. To je vrijeme koje vapi za mirom, za tišinom, vrijeme koje traži malo sabranosti, propitivanja pa i pokore - ako ćemo po definiciji. U ovom je svijetu to gotovo nemoguće postići, stoga nam se svima čini da vjera polako postaje mit; umjesto teologije - mitologija. Stoga vam na početku još jedne korizme postavljam, samo za razmišljanje, jedno jednostavno pitanje ili možda prijetnju: Mislite li da će netko za par stotina godina opovrgnuti božansku tajnu zapisanu u Evanđelju, onako kao što su alpinisti razotkrili tajnu Olimpa? Ja sam siguran da neće, ali u to što će biti za tih nekoliko stotina godina baš i nisam posve siguran…

>[SADRŽAJ]<