Nakon četrnaest godina Antun Vrdoljak prihvatio se novog stvaranja. Napravio je televizijsku seriju od trinaest epizoda i prekrojio je u film. "Duga mračna noć" do sada je najizravnija i najdosljednija kritika totalitarizma našeg prostora. Totalitarizma koji je mijenjao predznak i osobine, da bi i nadalje uništavao ljude i ono ljudsko u njima. Na način kroni­ke jednog slavonskog sela od 1940. do 1952. bilježi tragiku hrvatskog prostora razapetog između fašizma i komu­nizma.

Osvrnuo bih se na dvije značajne kritike, obje prilično negativne. Prvu je "Neuvjerljiv povratak redatelja Vrdoljaka" napisao Jurica Pavičić u "Jutarnjem listu", 8. ožujka 2004., drugu, pak, pod naslovom "Manirizam dvostruke prosudbe" Tomislav Čegir u "Vijencu", 18. ožujka 2004.

Pavičić smatra da je Vrdoljak u jednu cjelinu "nalijepio dva različita filma". U prvom filmu tematizira sudbinu njemačke zajednice u ratnoj Slavoniji, baveći se poviješću jedinoga antifašističkog njemačkog odreda u Europi, čete "Ernst Tellmann". "Ta prva polovica fil­ma temelji se na jednom starom Vrdoljakovu scenariju iz osamdesetih godina." Nakon rata, i pobjede komunista, "cijela folksdojčerska zajed­nica u jednom jedinom prizoru biva odvede­na u logor, a da se Vrdoljak više i ne osvrne na njih." Svi njemački likovi netragom nestaju. Drugi je, pak, film informbiroovska drama, drugačijih karakteristika: umjesto na selu radnja se zbiva u gradu.

Pavičić je samo djelomično u pravu, pošto je kroz obje cjeline provučena jedna te ista nit djelovanja i sudbine Ive Kolara, seoskoga sina i gradskog studenta, zajedno s likovima iz njegove neposredne okoline, što daje priličnu koherentnost priči.

Hvaleći Vrdoljaka što je nekada suptilno umetao političku poruku u subverzivne filmove, predbacuje mu što sada "ne skriva ništa, već historijske misli izri­če pompom i izravnošću seoskog župnika". Tomu proturječi paradoksalna tvrdnja, da "Duga tamna noć" nije politički kritičnija od subverzivnih filmova osamdesetih, koji su u vrijeme zalaska totalitarizma osvajali nove prostore slobode.

No, spomenuta "izravnost" ima i prednosti. Tek je u Vrdoljakovom filmu točno lociran epicentar zla u jugoslavenskom komunističkom totalitarizmu, a to je pokvareni hohštapler Tito, sa svojim staljinističkim kultom ličnosti, i njegova tajna policija OZNA (UDBA). Takve "izravnosti" nema u Grlića, Kusturice i Schmidta. Takva "izravnost" moguća je tek danas, i itekako je aktualna, s obzirom da najljepši, najveći i najkulturniji trg u Zagrebu još resi ime spomenutog totalitarista.

Mnogo su veći problem od "izravnosti" fraze koje izriču pojedini likovi, što je velika šteta, jer su se mogle lako izostaviti. Gdjekad su to sasvim suvišni komentari onoga što neusporedivo bolje izriče sama slika. Ne shvaćam kako to Vrdoljak nije vidio.

Pavičić se i Čegir potpuno razilaze o svojim ocjenama onoga što valja i što ne valja u filmu. Dok za Pavičića "sve te ozbiljne slabosti bitno ustuknu u drugom dijelu filma. Tada se autorov epski zamah napokon smiruje, scenarij se napo­kon koncentrira na manji broj likova kojima se daje dolična pažnja, a umjesto plošnih personifikacija ekran napokon napuče pu­nokrvni likovi s vlastitim dramama" i film konačno postaje zanimljiv; za Čegira je točno obratno, prvi je, epski dio, kvalitetan, drugi, komorni, dio ruši integritet filma i gledateljima postaje dosadan. Toliko o kritičarima.