Otkad se spoznalo da je ateizam, isto kao vjera, uvjerenje koje polazi od nedokazanih pretpostavki, ateisti su promijenili naziv firme pod kojim kritiziraju vjeru i Crkvu. Već se dulje vremena nazivaju "agnosticima", što je, smatraju, neranjiv naziv, koji se ne može pobiti. Lukavstvo Sokrata, koji zna da ništa ne zna, ironična faza ateizma, način da se jednakom mjerom parira vjerniku, koji također zna da ne zna i da tek vjeruje.

No, vjera nije nešto "tek". Ona je duboko uvjerenje, stavljanje čitava života na jednu kartu, onu Isusa Krista, pa premda ne znamo i ne možemo znanstveno dokazati Boga, kao što znamo da ne možemo dokazati ni njegovo nepostojanje, ipak ga možemo duboko upoznati i (ukoliko smo zaista spremni) životom pokazati.

Nietzsche je napisao da je Bog mrtav. Kratkovidni su bili ubojice Boga. Boga nisu ubili, ali su ubili znanstvenu utemeljenost svih svojih teorija. Sumrak bogova u postmoderno svitanje. Zalazak ideologija, svih velikih priča, tobože čvrstih i znanstveno utemeljenih teorija svijeta.

Na općem stratištu preostala je samo znanost sama, oprezna, gotovo sljepačka, kratkog dosega, umjerena i skromna. Znanost koja u pogledu Boga nema što zaključiti. Na planu društva kreće se sredinom, između suprotnih hipoteza i teorija, obuhvaćajući koliko može, zapravo, malo. Na planu prirode, premda još napreduje značajnim koracima, snovi su čovječanstva uvijek jednako daleko, a blagodati koje donosi otkrivaju drugu stranu Janusova lica. Sa svakim trijumfom novi bioetički problem, nova ugroženost. Upravo su znanstvenici duboko iskusili svoju zbiljsku nemoć, ambivalentnost svojih darova. Ukoliko je znanost mudra - zna da strahovito malo zna. Zna da ne utemeljuje, niti spašava svijet, zna da je tek oruđe točnijeg vida i dalekosežnijih ruku, oruđe kojim rukujemo ne baš uvijek dobroduho, sretno i spretno.

Na poprištu je uza znanost ostala i vjera. Ne ona koja znanstveno dokazuje Boga, već ona koja ga nastoji svjedočiti životom. Ostala je ona dogma koja je tek mnijenje o vjeri, no vjera nije "tek", ona je stavljanje čitava života na Božji dlan. Uvjerenje za koje vrijedi izgarati. Što je preostalo ateistima?

Kamo je nestao onaj veličanstveni ateizam? Ateizam dubokog uvjerenja i velikog znanja? Sad se zovu "agnosticima", u ova postmoderna vremena, ignoramus et ignorabimus, ne znamo i nećemo znati, posljednja je mudrost: ignorancija.

Znanje vlastita neznanja nije nikakva prednost pred vjernicima, jer svi su pravi vjernici i u tome skromni, od teologa do bakice, svjesni svoga neznanja, znaju da život ulažu u nešto znanstveno nedokazivo; jedino što teolozi znaju sve to bolje obrazložiti. No, vjernici imaju i nešto pozitivno: duboko uvjerenje, žudnju istine, ulog života.

Samo znanje neznanja nije dovoljno. Ni za Sokrata nije bilo dovoljno. Bila mu je to tek ironična finta, početni postupak. Potrebno je još nešto.

Naziv "agnostik" postao je koban za postmoderne ateiste. Postupno se pretvaraju u prave ignorante. Više se ne trude upoznati vjeru i Crkvu. Zašto i bi, kad ionako ne dokazuju da Boga nema? Ne moraju tvrditi ništa. Gube strast potrage za istinom. Dovoljno im je što ne znaju. Kao da je u samom neznanju mudrost. Njihove ih neznalačke kritike vjere zatvaraju u svijet bez dijaloga. Autistički svijet agnostika. Međusobno se dobro razumiju pa misle da je to sav svijet i sva istina. Ime ih, na njihovu nesreću, opravdava. Zar nisu agnostici?

Svedeni na ime, na negaciju, na "a", što im onda drugo ostaje nego da budu ignorantska zanovijetala?