DJECA SVE USVAJAJU OD RODITELJA

Bili smo prije nekoliko godina na jednom dječjem rođendanu. Djeca su se igrala u sobi, a mi roditelji smo sjedili za stolom. Dječji rođendani su krasna prilika da se roditelji opuste i zabave.

Popodne je prolazilo u ugodnom ozračju. Blagoslov je imati prijatelje. Lijepo je biti u društvu dragih ljudi. Premda smo na prvi pogled poprilično različiti, učinkovito su nas povezala naša djeca. Još od danâ kad smo ih vozali po parku u kolicima.

Govorili smo, po običaju, o svemu i svačemu. Ispreplitale su se šale i ozbiljni razgovori, ružičasti planovi i siva svakodnevica, politička promišljanja i bezazleni tračevi. Djeca su nam uskoro trebala krenuti u školu pa smo i o tome, sa strahom i iščekivanjem, govorili.

Jedna mama je pozvala svoje dijete, postavila ga pored sebe i rekla mu:

- Pokaži stričeku Nikoli što si naučio!

Budući da sam bio izričito prozvan, obratio sam posebnu pozornost na novonaučeno umijeće koje će dijete pokazati. Dijete se po običaju nećkalo. Mama je osjetila potrebu dodatno ga potaknuti:

- Hajde! Sjećaš se što te je baka jučer cijelo popodne učila.

Dijete je na to nesigurnom rukom pokušalo napraviti znak križa. Pritom je učinilo sve uobičajene zabune. Šarmantno, kako to djeca znaju činiti. Pa i onda kada su šestogodišnjaci.

- Bravo… - uskliknuli smo zadivljeno. Mama je bila ponosna, a dijete sretno što se može vratiti u sobu drugoj djeci.

- Naučit ćemo ga još moliti Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu prije nego krene u školu. Tako da na vjeronauku nema problema.

Nakon tih riječi ponosne mame došao je trenutak u kojemu se očekivalo da ću ja, budući da sam vjeroučitelj, iznijeti svoj stav. Logičnije je da čovjek govori kada želi nešto reći, nego kada se to od njega očekuje. Svejedno sam rekao:

- Tko će ga učiti moliti? Ti ili gospodin tata?

- Pfh… - prokomentira gospodin tata. Mama je bila određenija:

- To je bakin posao. Ona ima vremena. Ona će ga naučiti.

- A-ha! - dodah ja pomirljivo. A onda upitah:

- Hoćeš mi, molim te, dodati salatu?

Dodala mi je zdjelu u kojoj je bila salata.

- Izvoli! - reče ona.

- Hvala! - rekoh ja.

Svi su zašutjeli i promatrali me kako punim tanjur salatom. Gnječilo me je iščekivanje prisutnih da dam svoj komentar. Netko upita:

- Kada roditelji moraju početi djecu učiti osnovne kršćanske molitve?

- Smatram da roditelji ne samo da ne moraju, nego, pače, niti ne smiju djecu učiti moliti. Neoprostivu grešku čine oni roditelji koji pomisle da svoju djecu trebaju naučiti osnovne molitve ili, na primjer, ponašanje za vrijeme svete mise.

Vidjelo se da nisu očekivali takav odgovor od jednog vjeroučitelja. Zato sam nastavio:

- Čitavim bićem vjerujem da osnovne molitve ili ponašanje za vrijeme svete mise ne treba učiti, nego usvajati. Tužno je ako dijete, cijeli svoj život, ne sluša roditelje kako mole i zajedno s njima ne usvaja molitvene obrasce. Žalosno je kršćanstvo u kojemu roditelji zadaju molitvu djeci, kao skup riječi koje trebaju memorirati. Postoje neke stvari koje djeca usvajaju, bez da ih itko poučava. Usvajaju ih oponašajući roditelje. Kakav je to svijet u kojemu roditelji trebaju dijete učiti reći Hvala? Zar nije normalnija ona obitelj u kojoj je sasvim uobičajeno izreći Hvala kada se treba reći. Kakva je to obitelj u kojoj se treba djecu učiti da operu ruke prije jela? Očito ona obitelj u kojoj ni roditelji ne peru ruke prije jela. Često se pitam, kad doživim da netko radi moje nazočnosti opominje djecu da se ne kopa nos pred stričekom, što ukućani rade svojim nosovima kad nema stričeka u blizini. Svi znaju da djeca imaju izvanrednu memoriju - upamte i ponavljaju sve ono što vide unutar četiri zida svoje kuće. Moji roditelji me nikada nisu učili moliti, ali sam se baš svako jutro budio i baš svaku večer zaspao slušajući ih kako zajednički mole. Nikada me nisu poučavali kada trebam sjesti, kada kleknuti, a kada se dići za vrijeme svete mise. Govorio sam i sve činio zajedno s njima. Kao što mi je bilo nepojmljivo ustati, a ne umiti se, tako mi je bilo nepojmljivo ustati, a ne izmoliti jutarnju molitvu. I sve druge molitve. U drugoj fazi, kad sam postao malo stariji i nakon što je molitva postala dio mene, potrudio sam se poosobiti sve usvojeno i temeljno se opredijeliti za Onoga kome se u molitvi obraćam otkad znam za sebe.