VERITAS - br. 4/2004

>[SADRŽAJ]<

PRIČA

BOGO-ČOVJEČJA LJUBAV I DOBROTA OSVAJAJU

Golubice moja!

U svom domu, u svojoj sobi, u svom gradu, bolesna, bespomoćna, i tako sama... shvatila je da je sve ono lijepo što je još maločas proživljavala - bio još jednom odsanjani, uvijek isti, san. Sjećanje na dane kad je bila mlada, zaljubljena i sretna.


ANA PENIĆ

Otvorila je oči. Nekoliko trenutaka je trebalo da se sabere, da shvati gdje je i zašto je tu. Oko nje su bili bijeli zidovi, uza zid, nasuprot krevetu, bidermajerska komoda s koje joj se smiješila Gospa. Bio je to prekrasan kip Fatimske Gospe - dar jednog prijatelja. Kroz prozor je uz raskošno prijepodnevno sunce, dopiralo gugutanje golubova, i cvrkut lastavica, koje su pod strehom imale svoj dom, svoje gnijezdo. Bol ju je probudila.

U svom bolesničkom krevetu, u svojoj kući, Gordana je ponovno, po tko zna koji put u ova tri dana - zaplakala... U svom domu, u svojoj sobi, u svom gradu, bolesna, bespomoćna, i tako sama... shvatila je da je sve ono lijepo što je još maločas proživljavala - bio još jednom odsanjani, uvijek isti, san. Sjećanje na dane kad je bila mlada, zaljubljena i sretna.

   

Ponovno je studentica medicine, okružena knjigama, dane i noći provodi u učenju. Svu Anatomiju ima u malom prstu, i na ispitu, zajedno sa svojim mladićem - dobiva peticu. Profesor joj čestita, hvali njezino znanje i sposobnosti, govori joj da bi volio da se, nakon završetka studija, zaposli na Fakultetu.

Mladen, njezin mladić - ganut, jer je i on (zahvaljujući učenju s njom) dobio najvišu ocjenu - ljubi je u obraz. Njihova je ljubav kao jutarnja rosa - čista, blistava, nevina, i svakim novim susretom rađa se i obnavlja u svojoj nevinosti i ljepoti. Imaju puno planova, snova. Žele kao mladi liječnici ne samo pomoći svom narodu, nego stvoriti i vrhunsku karijeru. Zato su tako odgovorni, marljivi, i u isto vrijeme svestrani i angažirani u mnogim studentskim kulturnim društvima...

   

Na ovom mjestu - prestaje san i prestaje životna idila. Gordana nikada nije uspjela jasno raspoznati i dokučiti trenutak u svom životu kad je sve krenulo krivo. Kao kad se neoprezan vozač na važnom raskrižju krivo prestroji i zbog trenutka nepažnje - sav mu put krene nekim drugim, neočekivanim i drugačijim stazama. Vratiti se na točku gdje se pogriješilo često je jedva moguće, ali i kad se u tome uspije - prošlo je mnogo vremena i, svakako, živaca i životne energije.

U Gordaninom životu se nešto slično dogodilo. Možda je početak mnogih krivih koraka bio kad je napustila Mladena, svoju prvu ljubav, za koju s bolnim iskustvom može reći: "Samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka", a možda je taj krivi korak bio još u najranijoj mladosti kad je, nakon osnovne škole, željela otići u samostan, ali je ipak poslušala majku, koja nije mogla zamisliti da njezina lijepa, pametna i iznimno sposobna kći, koju je Bog obdario ne samo s pet talenata, nego s deset i viša, završi u "mraku srednjovjekovne tame". Tako je majka zamišljala život redovnica, koje su u njihovoj crkvi zaista uvijek bile u crnom, tek s bijelim rubom oko glava.

   

Nakon studija Gordana je živjela u metropoli. Uspješna, lijepa, pomodna, znala je razumjeti vrijeme u kojem živi i nositi se s njime. Nisu joj bile nepoznate ni svjetske metropole, ni druženja društvenog i kulturnog establishmenta. Kao riba u vodi kretala se između šminkerskih "oprema" diplomata i filmskih zvijezda. Svojim urođenim šarmom i elegancijom umjela je i uspijevala dominirati u raznolikim društvima.

A onda je sve počelo izmicati kontroli. Život je počeo opasno kliziti i prije nego je shvatila što joj se događa - našla se pred zidom. Posve propasti ili se vratiti kući. Uvijek je znala da je čeka njezin dom, njezini sugrađani, koji su pamtili "lijepu Gordanu" kao ikonu koju su mnogi mladići gledali s poštovanjem, ali joj se nikada nitko nije uspio niti usudio pristupiti i udvarati. Kao u prispodobi o izgubljenom sinu - vratila se kući. Nažalost, tu je nije dočekao ni otac, ni majka, jer su oboje u međuvremenu umrli, a i župnik koji ju je hvalio kako je revno molila devetnicu prvih petaka - već odavno nije više tu.

Vratila se kući - ali ta je kuća bila prazna!


Suze su kapale u tanjur. Drhtavim rukama Gordana je lomila kruh i prinosila grah ustima. Tijelo je oživjelo. Struja, kao ona električna, prožimala je svaku žilicu, svaki atom tijela i duše. Ovakav izljev jednostavne dobrote i ljubavi nikada ranije nije doživjela. "Isuse, pa Ti si tu, uskrsnuo si!" - jecala je.


S iskrenim kajanjem izgubljenog sina, Gordana se bacila pred noge Isusu i sad - sva siromašna, u međuvremenu se i razboljela, sve svoje patnje, sve teške operacije, svu nepokretnost, sve agonije pogrešnog i krivog liječenja, što joj kao liječnici nije bilo teško shvatiti - strpljivo je i sa zahvalnošću Bogu za dar trpljenja prikazivala za svećenike koji su napustili svoje zvanje. U svom tijelu i duši osjećala je i mogla razumjeti svu tragediju promašenog zvanja i, kao posljedicu, promašenog života.

Gledala je Gospin kip, i Isusovu sliku na zidu, zahvaljivala na ovoj napuštenosti i sa sjetom se sjećala topline doma, kad bi majka svojoj mezimici pripremila - grah s kobasicama. To sjećanje i ova trodnevna agonija bez hrane, kad je jedva uspjela otići do WC-a, ranjeno srce i iscrpljeno tijelo - još ju je više izranilo i iscrpilo. I to je prikazala Bogu kao žrtvu za pokoru svojih grijeha i za grijehe onih koji su povrijedili svoje zvanje - za svećenike i za časne sestre, pogotovo za one koje je poznavala.

   

Gospođo Gordana, oprostite, tek sam jutros čula da ste sa vratili iz bolnice. Vi mene ne poznajete, nedavno sam se doselila, ali sam se usudila donijeti Vam nešto toplo za ručak. Nije Bog zna što, samo grah s kobasicama, ali je svježe, domaće i toplo. Evo, donijela sam Vam i kruha. Sad ću Vam pomoći, uhvatite me ispod ruke. Tako. Kasnije ću doći po lonac... Uz isprike, susjeda je otišla.

Suze su kapale u tanjur. Drhtavim rukama Gordana je lomila kruh i prinosila grah ustima. Tijelo je oživjelo. Struja, kao ona električna, prožimala je svaku žilicu, svaki atom tijela i duše. Ovakav izljev jednostavne dobrote i ljubavi nikada ranije nije doživjela. "Isuse, pa Ti si tu, uskrsnuo si!" - jecala je.

"Vidiš koliko te volim. Vidiš li koliko mi značiš! Sad shvaćaš koliko si ti moja ljubimica. Ti si moja golubica" - u duši je slušala pjev Božji.

Na grani rascvale breskve, pred prozorom, golubovi su plesali svoj svadbeni ples... Kao u "Pjesmi nad pjesmama." Ona je sada bila i njena Zaručnička pjesma!

>[SADRŽAJ]<