Svakidašnji život potiče čovjeka da svoju vjeru pretoči u djela. Mi mladi često se pitamo kako postupati i što činiti, jer smo prilično neiskusni u mnogim stvarima. Vrijeme pravog komunizma nismo proživjeli, a njegove posljedice i sami osjećamo. Kako reagirati i što učiniti? "Oca svoga pitaj, i poučit će te, pitaj starije, pa će ti kazati!", poručuje nam biblijska mudrost Psalma 32. Ohrabreni tom poukom dolučili smo se za razgovor s g. Vukovićem.

- Mogu reći da je za mene Bog, u prvom redu, ono što me Crkva uči o Bogu, ali i ono dobro koje me je od malih nogu, još kao dijete, učila moja majka. Jasno mi je da je i nju o Bogu također učila Crkva. Složit ćemo se, vjerojatno, da je uz Sveto pismo i tradicija u narodu veliki izvor i nadahnuće vjere.

Kad je u komunističkom sustavu bl. Alojzije Stepinac bio prikazivan kao razbojnik, nasilnik, ratni zločinac i tome slično, u golemoj većini hrvatskog naroda on je bio nevin, a opet je osuđen. Već tada on je bio naš blaženik, jer narod nije vjerovao svim tim lažima i postojalo je tzv. narodno uvjerenje da je on suđen zato što je ostao dosljedan i vjeran Evanđelju i vjeri naših otaca i pradjedova, što je digao glas u obranu svojega hrvatskog naroda i svih njegovih vrijednosti. Taj sensus fidei nije mogao nitko razbiti, jer taj vjernički osjećaj naroda, ono što Božji narod vjeruje, to je snaga Duha Svetoga koji vodi ljude u tom njihovu vjerovanju.

Prema tome, kad kažem da je Bog meni i ono što me je majka učila, onda mislim upravo na učenje koje je vjernički narod kao istinu prihvatio i vjeruje u tu istinu. Nikada se nisam pokolebao u toj istini i to mi je najsvetija spoznaja. Zato u mom životu ne postoje trenuci, nego jedan kontinuitet od najranijih spoznaja do današnjih dana, bez ikakvih prekida i bez ikakvih gradiranja, u odnosu na to temeljno pitanje, u odnosu na vjeru u Boga.

- To sam ljeto 1981. godine sa zakašnjenjem došao na godišnji odmor. Poslije rođendana pročitao sam u novinama da se u Međugorju pojavljuje neka čudnovata Gospa. Pisali su da je to neka "ustaška" Gospa, neka "klerikalistička" Gospa. I ja sam u tome trenutku osjetio da se moram vratiti u Zagreb jer sam imao predosjećaj da ću morati braniti fra Jozu Zovka. Moja obitelj bila je nemalo zatečena kada sam im rekao da se vraćam u Zagreb. To je bilo negdje oko 20. kolovoza, dakle puno ranije nego što sam planirao, jer sam na odmoru bio tek par dana. Interesantno je da sam pred svojim uredom toga dana, kad sam došao u pet sati popodne, našao fra Viktora Nuića i još jednoga fratra te velečasnoga Kustića. Ostao sam malo zapanjen i začuđen i kažem im: "Što će reći, Bože dragi, da mi je došlo ovako veliko izaslanstvo?", a oni su mi rekli: "Slušajte, g. Vuković, fra Viktor Nuić ima ovlaštenje da Vas zamoli da budete branitelj fra Jozi Zovku. Nitko drugi ne želi preuzeti tu obranu."

Normalna stvar da sam u sebi osjetio neko čudesno raspoloženje i rekao sam da nema problema oko toga. Kad sam vidio o čemu se radi, tražio sam pomoć samo jednoga sposobnog bibličara koji bi mi u Svetom pismu mogao pronaći termine koji su fra Jozi bili stavljeni na teret kao kazneno djelo. Naime, te godine slavilo se 40 godina od dolaska Tita na čelo partije ili nešto oko toga. I riječi sv. Luke iz Evanđelja i sv. Ivana iz Apokalipse, gdje se govori o svijetlu, tami, o četrdeset godine robovanja, da treba skinuti s ljudi okove i tako dalje, oni su sve to prerekli i stavili u optužnicu. Tako da je to zapravo bila optužnica protiv sadržaja Svetoga pisma, što sam uspio i dokazati.

- Nikada vjera kod mene nije došla u pitanje. Potječem iz obitelji gdje je majka odgojila nas jedanaestero djece u vjerskom duhu. Za vrijeme komunizma govorilo se da je na polnoćki u katedrali pola udbaša i policajaca, a pola vjernika. No, ja sam svake godine išao na polnoćku, javno, u katedralu i pričestio se. To mi je bio jedan najnormalniji vjernički čin.

Išli smo na studentski vjeronauk, koji je držao pokojni biskup Škvorc, u crkvi Srca Isusova u Palmotićevoj, u Zagrebu. To me vuklo kao odvjetničkog pripravnika i kao odvjetnika, a njegove propovijedi bile su izvor našeg duhovnog života. Moram reći da od mojih obrana, koje su se dogodile '72. i '73. godine, nikada nisam išao ni u jedan restoran ili kafić u Zagrebu, osim u hotele Esplanada, u Intercontinental i u Gradski podrum, jer sam bio svjestan da svugdje postoje špijuni i plaćenici. Ja sam bio potpuno otvoren prema sebi i prema svojoj obitelji i drugo me nije zanimalo. Uz obitelj razvijao sam i misao, jer sam volio čitati - volio sam sve pratiti. Bavio sam se duhovnim okružjem koje je sasvim drugačije od blebetanja i skitnje po kafićima. Meni je rad bio uvijek izvor snage.

- U svakom slučaju to je bilo ostvarenje mojih ideala. Godine 1991. odbio sam ući u bilo koju političku stranku, a dobio sam rješenje za postavljanje u službu ministra pravosuđa. Tada je bila koalicijska vlada g. Gregurića i pozivali su me da uđem u neku političku stranku, a ja to nisam želio. Predsjedniku Tuđmanu sam rekao da sam vrlo skupo platio vertikalu svoje slobode i da ne želim ni u jednu stranku, bez obzira što neće biti realizirano to imenovanje. Onda je predsjednik Tuđman rekao kako bi bilo dobro da se ostavim odvjetništva i da se kandidiram za suca Ustavnog suda. Za mene je to bio sasvim novi život, ali budući da je to bilo tako, da sam bio sretan jer imamo Hrvatsku, ja nisam postavljao nikakva pitanja, nego sam se uključio u zbivanja. To je bio novi život, novi rad i novo - sadašnje stanje.

- Mogu reći da nikad u životu nisam prodao svoje uvjerenje, niti prodao parnicu ili postupak. Ja sam mogao izgubiti parnicu, ali je nikada nisam mogao prodati, upravo zbog svog dubokog odnosa prema tom vrhunaravnom sadržaju čovjekova rada i obavljanja dužnosti. Zato u svaki predmet pokušavam unijeti najviši stupanj svojeg shvaćanja, svojeg vjerničkog pristupa problemu, ali Bože moj, sve je to ograničeno zakonskim propisima. Primjena zakonskih propisa, za koje, sigurno, moramo nastojati da u Hrvatskoj budu u skladu s visokim etičkim načelima, potreba je koje se trebamo pridržavati.

- Ja osobno mislim da bi se trebala sačuvati, a može li se sačuvati - duboko sam uvjeren da može. Što se tiče napretka općenito, moramo biti svjesni da je svaki napredak u suglasju s Božjom voljom kako bi, što je moguće, svima bilo bolje. Ali ne smijemo izazivati tu Božju volju.

- S obzorom na dužnost koju obavljam ograničit ću se na stajališta Ustavnog suda. Ustavni sud Republike Hrvatske u svom izvješću od 12. studenoga 2002. godine iznio je svoja jasna stajališta u vezi s pitanjima koja se iz dana u dan aktualiziraju u hrvatskom političkom, kulturnom, znanstvenom i pravnom okruženju. U svakom slučaju zanimljiva je povijesna slika događaja na prostoru Hrvatske od 30. svibnja 1990. godine pa do današnjih dana. Jer kad je hrvatski narod 1990. godine, primjenjujući najdemokratskija dostignuća svijeta, a to je slobodno izražena volja naroda na demokratskim izborima, ostvario svoju slobodu, doživio je agresiju na sebe i doživio je pobunu jednog dijela srpskog pučanstva u Hrvatskoj, protiv vlastitih institucija države Hrvatske.

Upravo u procesu kad sam branio nekoliko Virovitičana, 1991. godine, kod Vojnog suda u Zagrebu, došla je do izražaja želja stvaranja Velike Srbije, s granicama na potezu Virovitica, Karlovac, Gospić, Karlobag. Međutim, odgovor hrvatskog naroda bio je u onim veličanstvenim manifestacijama od 8. travnja 1991. Neshvatljivo je sljepilo koje je bilo na očima određenih institucija i pojedinaca iz Međunarodne zajednice koji tu volju nisu pravilno iščitavali. Mi sada doživljavamo, što je Ustavni sud u svojem Izvještaju podvukao i naglasio, da se akcije za oslobođenje hrvatskih prostora tretiraju kao zločinačke akcije.

- Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Izvješću vrlo kvalitetno i određeno u točci 13, na stranici 50 toga izvještaja ističe ovo: "Oružane snage Republike Hrvatske imale su ustavnu obvezu zaštite suvereniteta i neovisnosti Republike Hrvatske i obrane njezine teritorijalne cjelovitosti, što je propisano člankom 7 stavkom 1 Ustava Republike Hrvatske, gdje je djelovanje oružanih snaga Republike poduzeto s ciljem oslobađanja dijelova okupiranog područja Republike Hrvatske, uključujući i otklanjanje neposredne opasnosti za život stanovništva i sprječavanje uništenja imovine, uzrokovano oružanim, vojnim, paravojnim, policijskim i terorističkim napadima okupacijskih postrojbi poduzimanih s okupiranih područja. Bilo je u skladu s Ustavnom obvezom oružanih snaga Republike Hrvatske da zaštite suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske i da obrane njenu teritorijalnu cjelovitost.

Pri oslobađanju okupiranih područja Republike Hrvatske oružane snage Republike Hrvatske djelovale su u ime i po ovlaštenju suverene države s međunarodnopravnim subjektivitetom, oslobađajući područja Republike Hrvatske na kojima je ustrojena protuustavna tvorevina bez demokratskog legitimiteta, međunarodnog pravnog subjektiviteta. Oružane snage Republike Hrvatske suzbijale su oružanu pobunu i otklanjale su posljedice izvanjske oružane agresije. One su na ta područja istodobno uvodile nacionalni ustavnopravni, a time i međunarodno pravni, poredak kao njegov dio sa svim pravima, obvezama i odgovornostima koje su za njih proizlazili iz Ustava i Zakona Republike Hrvatske i iz međunarodno pravnih akata koje je Republika Hrvatska prihvatila i ratificirala. Takav ustavni položaj i ulogu oružanih snaga Republike Hrvatske za vrijeme trajanje Domovinskog rata Ustavni sud utvrđuje neospornima i nepobojnima."

Zato, kod ovakvog načina jasno izraženog stajališta Ustavnog suda, mislim da bi institucije države Hrvatske trebale raditi na tome da se svjetskoj javnosti malo drukčije pokažu akcije države Hrvatske u obrani slobode i svoje samostalnosti.

- Predsjedništvo Hrvatskog sabora na svojoj 48. sjednici 2002. godine dalo je načelno stajalište o prihvaćanju te ideje i u tom smislu je mene izvijestio predsjednik Sabora g. Tomčić i poslao je dopis tadašnjoj Vladi. Od tada Vlada nije ništa odgovorila. Predsjedništvo Sabora, poštujući kontinuitet Sabora, nadam se da će ponovno razmotriti ideju, jer sam dopis opet poslao predsjedniku Sabora, Vlade i dopredsjednici Vlade. Upravo ovakve ocjene o pravnoj utemeljenosti akcija hrvatske vojske i cijele hrvatske politike, od 1990. na ovamo, po mome mišljenju, zahtijevale bi jednu stručnu, znanstvenu i pedagošku instituciju sa suvremenim shvaćanjima arhivske građe i njezine prezentacije, kao što je bio zamišljen Memorijalni centar stradanja hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost. Mene je na takvu ideju 1994. godine ponukala činjenica koju sam vidio kad sam posjetio Memorijalni muzej holokausta u Washingtonu. Smatram da bismo na tome morali poraditi, ukoliko želimo razobličiti pokušaje kriminalizacije hrvatske države i navodnoga zločinačkog načina njezina nastajanja.

- Vi ne trebate imati nikakve ideje što se tiče samostalnosti hrvatske države. Vi trebate imati ideje kako graditi suvremenu budućnost. Povijest je ostala iza nas i trebamo sada graditi budućnost hrvatske države, a upravo vi mladi pozvani ste gradite njezinu budućnost.