VERITAS - br. 5/2004

>[SADRŽAJ]<

FILM

MRAČNO SVJETLO GIBSONOVA FILMA

Muka Kristova - Pasija

Američka povijesna drama "The Passion of the Christ" (125 min.); predložak: Novi Zavjet; scenaristi: Benedict Fitzgerald i Mel Gibson; redatelj: Mel Gibson; glume: James Caviezel, Maia Morgenstern, Monica Bellucci, Luca Lionello, Claudia Gerini, Hristo Naumov Šopov, Rosalinda Celentano, Mattia Sbragia i drugi; jezik: aramejski i latinski; proizvodnja: ICON (Mel Gibson), 2004.


JOSIP SANKO RABAR

Gledao sam bolje filmove od "Pasije", i uživao u boljim redateljima od Mela Gibsona, pa ipak se moram pitati zašto su kritičari naših najjačih medija korjenito obezvrijedili jedan od najboljih filmova ovogodišnjeg repertoara? Nameću se kao razlog drugi motivi od filmskih i kritičkih. Film je, doduše, i u svijetu polučio donekle kontroverzne kritike, no, u nas nije riječ o kontroverzi već o kompletnoj negaciji.

Gibsonov bi film i inače bio vrlo gledan, kontroverzije su samo dodale ulje na vatru, pa je postao najveća uspješnica s religioznom tematikom. Kontroverzu su započele neke židovske organizacije, prosvjedujući protiv filma, s obrazloženjem da bi mogao pokrenuti novi val mržnje prema Židovima. Spominju izgovorenu samokletvu (preuzimanje odgovornosti) iz Biblije "Krv njegova na nas i na djecu našu!" (Mt 27, 25), koju izgovara okupljeni puk na Isusovu suđenju, koju su shvatili kao da izravno krivi Židove za Isusovu smrt, što je pogrešno, jer su je prvobitni kršćani shvaćali kao kletvu koja je pala na tadašnje svećenike i na dio puka, i koja se realizirala razaranjem hrama, a ne na Židove kao takve, jer su se i sami kršćani znatnim djelom još smatrali Židovima. Antisemitizam je nešto duboko strano Novom Zavjetu. Isus je bio Židov, kao i apostoli, i svi pisci Novoga Zavjeta, osim Luke. Jednako tako, danas bi samo neki ekstremni desničari mogli držati Židove odgovornima za smrt Isusa. Katolička i protestantske Crkve u SAD-u prihvatile su film kao svoj, i preporučivale ga, i to je dio njegova uspjeha.

S druge su strane neki naši kritičari film dočekali na nož, počevši od Jurice Pavičića (Jutarnji list, 17. 3.): "Zločest, bezbožan i društveno štetan film". Pavičić, doduše, ne nalazi da je film ciljano antisemitski, no, zato mu je izrazito mizantropski, jer sve ljude prikazuje sadistima, a time je i idiotski, bez katoličke duhovnosti, nadajući se "da će ga što manje ljudi vidjeti da ne bi širio rđave strasti". Slično piše i Boško Picula (Globus, 26. 3.): "Ako je htio snimiti film o najbestijalnijim mučenjima Isusa Krista, Mel Gibson je snimio remek­-djelo. Ako je pak htio režirati djelo o mučeniš­tvu, žrtvovanju i, prije svega, ljubavi, Gibson je izabrao po­grešan pristup. Toliko eksplicitnog nasilja i toliko zluradog iživljavanja davno nije viđeno..." Picula se divi filmu, opaža savršen osjećaj za sadržaj, ritam i sliku, kostimografsko-sceno­grafsku preciznost, Isus glumca Jamesa Caviezela djeluje fascinantno. "Pasi­ja nakon samo desetak minuta baca u zasjenak sva dosadašnja uprizo­renja Starog ili Novog za­vjeta. Ali, stvari tada kreću drugim smjerom. Poetski realizam zamjenjuje otvoreni naturalizam. (...) Upitna je Gibsonova želja da Kristov nauk izjednači isključivo sa strahotama posljednjih sati njegova ovozemalj­skog života."

Nakon Pavičića i Picule nastavlja se lavina negativnih kritika, koje postaju sve gore i razornije, kao da su prethodni i bolji kritičari osokolili one poznije i slabije da stvar pojednostave, karikiraju i dovedu do ekstrema.

U Vijencu (1. 4.) pod naslovom "Muke Melove" Dragan Rubeša s gađenjem primjećuje: "Postoji li uopće neka druga religija koja se s tolikom strašću prepušta prikazivanju ljudskih patnji, kao što je to kršćanstvo? A tu stvari postaju mnogo ozbiljnije od jalovih polemika na temu da li je Pasija nasilna ili nije. Ona je nasilna onoliko koliko je nasilno samo kršćanstvo u prikazivanju boli. Zato me čudi da se naši distributeri nisu sjetili uvrstiti krvavi dokumentarac Nijemi krik kao idealnu predigru Pasiji..." Rubeša napada Gibsona osobno: "Pasija, logični vrhunac jedne mazohističke karijere. (...) Gotovo da i nema filma u kojem on nije bio podvrgnut najgorim mogućim torturama ili se ponašao poput skrušena fratra. To već postaje nastrano." Nastrani i izopačeni Gibson stvara djela bez ikakve umjetničke vrijednosti: "Pasija tek najobičniji Patchwork sa­stavljen od recentnih holivudskih fantastičnih epova." "Karamelizi­rana krv na Kristovu izbrazdanu tijelu ... pretvara ga u najobičniju voštanu figuru. Zato je Caviezelova šminka vrlo neuvjerlji­va." Pasija se "svodi na zanemarivu epizodu u povijesti showbiza".

Najporazniju je, pak, kritiku napisao Marko Grčić (Globus 2. 4.): "Je li film ‘Pasija’ sadomazohistička pornografija za antisemite i flagelante". Zanimljivo je da Grčić ne smatra da je film umjetnički loš, naprotiv, no ipak je moralno, duhovno i društveno potpuno neprihvatljiv. Oštro oko cenzora zapaža očite ideološke (ne)istine filma, nedvosmisleno filmski izrečene. Naime, Gibson "ilustrira, ili pokušava ilustrirati, teološki smisao u kojem je krivnja vječna i apsolutna." (Gdje je samo to opazio?) Juda izdaje Isusa samo zato jer je Židov! (Jako uvjerljiva konstatacija.) Protiv Isusa je ustalo "podivljalo religiozno židovstvo, vječno židovstvo", i sad vrlo zanimljivo opažanje: "nijedan član zajednice ne izostaje iz sveopćeg zločina sviju protiv pojedinca...". Toliku daleko(kratko)vidnost nije pokazao nijedan drugi kritičar filma. Zaključak je neumitan: "Ukratko, fundamentalistička je poruka Gibsonova filma da su Židovi kao takvi, u teološkoj perspektivi, skrivili smrt Boga." Nitko ne poznaje kršćansku vjeru i rano kršćanstvo kao Grčić: "Film The Passion of the Christ kao da oživljava upravo onaj duh ranog kršćanskog antijudaizma koji je najopasniji sastojak vjere." Na koju zajednicu misli Grčić kad kaže: "... a, kad se ima na umu, gotovo jednodušan odziv židovske zajednice na linč, ne može biti nikakve sumnje da film naprosto sugerira njezinu neiskupljivu, kolektivnu, krivnju."? Po Grčiću je moguće čak i to da se čitav jedan narod jednodušno odazove na linč!

Oni koji su započeli tu mračnu lavinu, Pavičić i Picula, predbacuju filmu da nije kršćanski i duhovan jer je pun mučenja i mučitelja, međutim, upravo je ta tamna noć potpune odbačenosti i najveće udaljenosti od Boga, ujedno mjesto najveće Božje blizine, točka obrata i spasa. Utjeha teških patnika, iskustvo mistika.

Kršćanstvo se ne temelji samo na dobroti i ljubavi, već i na križu, što je vrlo neugodna istina, koju Pavičić i Picula slabo razabiru. Svoditi duhovnost na Gibsona, bilo bi jednostrano, no jednostrano je i Gibsona izbaciti iz duhovnosti! Strašno bi bilo kada bi se svi kršćanski filmovi sveli na prikazivanje samo toga srca tame, kad ne bi bilo Olmija, Tarkovskog, Griffitha, Wylera, Pasolinija i mnogih drugih, ali bi loše bilo i da nema Dreyera i Gibsona, ma koliko ovi mračni, strašni i "demonski" bili. Svako reduciranje filmova i duhovnosti isključivo na "ugodne vibracije" vodi u slijepu ulicu i moralističko zanovijetanje. Gibson je filmski pokazao da je shvatio bit, "Pasija" je film velike muke i sućuti.

Kada neka masa podivlja do linča (masu čini stotinjak individua, a ne narod!), kada postoje neki neskloni suci, oružnici i mučitelji, a među njima i pravi sadisti, kao što je nerijetko slučaj, onda žrtva (Isus Krist je po Evanđelju svaki progonjeni čovjek u sva vremena povijesti) osjeća kao da se čitav svijet, pa čak i Bog, sadistički okrenuo protiv njega. Gibson nas mistagoški uvodi u potpunu tamu i najveću patnju. Potom u najdubljoj tami vrca svjetlo.

Svjetlo muke i sućuti pada pomoću flashbackova na čitavo Isusovo učenje, tako njegove riječi dobivaju strašnu težinu: ljubite svoje neprijatelje; Bože, oprosti im jer ne znaju što čine; ovo je tijelo moje i krv moja - montira kadrove, vidimo naturalistički prikazano krvavo tijelo, pa lomljenje kruha, kadar vina pa kaplje krv. Neki je kritičar hvalio Zeffirellija u poredbi s Gibsonom, no Zeffirellijev je "Isus" blijed, sladunjav i kičast pored ovog filma. Jer Muka (preuzimanje grijeha čitava svijeta) zaista je otajstvo na kojemu stoji Isusovo učenje. Druga strana Ljubavi, tamna sjena njezina svjetla.

Ako je na platnu okrutna masa, a sućutni su pojedinci, u gledateljstvu je obratno. Samo su rijetki pojedinci u gledateljstvu ostali nesposobni da dožive bit Gibsonova filma: sućut, solidarnost sa svakom zlostavljanom žrtvom, klicu ljubavi i boljeg svijeta.

Dugom nizu filmova o Isusu (ima ih više od 150) "Pasija" je dodala nove kakvoće. Većina je tih filmova slaba, na prste bi se mogli nabrojati koji su bolji od nje. No, samo "Pasiju" rese neke osobine filmova sadašnjega postmodernog trenutka: otvoreno prikazivanje nasilja, mjestimična snažna vizualna stilizacija porijeklom iz glazbenog spota i reklame, obilje emocija, manirističke krajnosti, izrazita profesionalnost. Ta jaka stilizacija: usporene kretnje, flashbackovi, vizualni detalji i zvukovi puni simboličkog naboja, i mnoga druga filmska izražajna sredstva, stvaraju ugođaj poetičnosti i očaranosti, sukladno sa snažnim osjećajima, napetošću i glazbom.

Gibsonova je namjera bila snimiti film koji nalikuje slikama talijanskog baroknog umjetnika Caravaggia, čiji su likovi poznati po tome što se svojim životnim sjajem ističu na snažnom kontrastu svjetla i sjene: "Mislim da su njegovi radovi predivni. Nasilni su, mračni i produhovljeni, a istovremeno odišu čudnovatom osebujnošću". Gotovo je polovica filma snimljena "noću ili u zatvorenim prostorima s ciljem stvaranja dojma da se svjetlost s naporom probija kroz tamu".

>[SADRŽAJ]<