VERITAS - br. 6/2004

>[SADRŽAJ]<

FILM

FILMSKA PREOBRAZBA MITOLOŠKOG EPA

Troja

Američki povijesni ratni spektakl "Troy" (163 min.); predložak: Homerova "Ilijada" i Vergilijeva "Eneida"; scenarist: David Benioff; redatelj: Wolfgang Petersen; glume: Brad Pitt, Eric Bana, Orlando Bloom, Diane Kruger, Brian Cox, Brendan Gleeson, Peter O'Toole, Rose Byrne, Julie Christie i drugi; proizvodnja: Plan B, Radiant Productions i Warner Bros, 2004.


JOSIP SANKO RABAR

Uspjeh filma "Gladijator" pokazao je Hollywoodu da su gledatelji u 21. stoljeću još uvijek gladni antičkog spektakla s krvavim mačevanjem, masovnim bitkama, erotikom, pustolovinom i perfidnom politikom. Jasno, samo ukoliko su dobro snimljeni i veličanstveno scenografski opremljeni, ukoliko su junaci s mačem motivirani na moderan (ili svevremeni) način da se publika može s njima identificirati. Tako je došao ponovo na red i najpoznatiji antički ep, Homerova "Ilijada", sa svojom pričom o ljubavi i ropstvu, o žudnji za moću i o slavohlepnosti, o rodoljublju i o pokvarenosti, i nadasve - o ratu.

Kompjuterska animacija nije omogućila samo renesansu znanstvene i druge fantastike, i njihov do sada neviđen uspon, ona je vratila na platno, kako vidimo, i antičke spektakle. Ta nova vrsta dočaravanja prizora kao da nema nikakvih ograničenja, sve je moguće prikazati, i bolje i jeftinije nego ikada. Troja pod opsadom djeluje veličanstveno, masovne su scene razgovjetnije od onih u "Gospodaru prstenova". Film koristi najsuvremeniju tehnologiju. Digitalizirane mase u golemim srazovima nadopunjene su virtuoznim bližim planovima. Premda težnja grandioznosti dovodi poneki prizor do groteske, kao kada, zahvaljujući kompjuterskoj animaciji, vidimo doslovno tisuću brodova kako plove prema Troji, koji su bar dvostruko veći od zbiljskih brodova iz vremena opsade Troje, pa sve to ne sliči prizoru iz brončanog doba, već prije iskrcavanju u Normandiji 1944.

Sažeti Homerov ep u film nije bilo lako. Ispada i prekratak i predug. Narativno je tkivo Homerove Ilijade jako razvedeno pa se David Benioff odlučio za pravocrtnu filmsku naraciju koja zaplet čini preglednijim, polazi od povoda rata, pa preko sukoba stiže do njegovih krajnjih posljedica. Premda je sudbina Ahileja osnovna potka filma, priča o Ahileju prepliće se s drugim pričama i junacima, i s njihovim nitima sudbine.

U filmu je Menalaj ubijen na početku rata, Ahilej je doživio da se sakrije u trojanskome konju, a Paris je preživio pad Troje. Filmski spektakli mijenjaju priče svojih predložaka. Benioff je sažeo desetogodišnji rat u nekoliko tjedana, donekle je izmijenio priču, osobito u raspletu, i, nadasve, lišio je mitologije koja bi izazivala nesporazume u predodžbama današnjih ljudi. Razorna bi obitelj samoživih besmrtnika djelovala odviše groteskno i pogubno po smisao cjeline i po dojam realnosti radnje, pa se Benioff odlučio da od legende ne radi bajku, već povijesnu dramu bez Olimpa i antagonizama bogova, s jedva naznačenim i nejasnim nimbusom današnje moderne religioznosti. Bez samovolje bogova, i fatalnosti kojoj su podvrgnuti Homerovi likovi, znatno je promijenjen smisao i zaplet.

Grčka je mitologija izrazita religija vladajuće klase, i takva nam je danas osobito strana i neprihvatljiva. Religija "Ilijade", religija je plemstva koje je srođeno s bogovima u veliku obitelj. Kraljevi i junaci potomci su bogova, a bogovi su točna slika zbiljskih kraljeva i njihovih dvorjana. Svi su oni jedna samoživa mafija koja se međusobno sukobljava i drma svijetom. Današnji stav prema takvim bogovima može biti samo prometejski. Autorima "Troje" činilo se uputnijim ostaviti samo ljude i ljudske motive - bez božanske legitimacije. Bogovi su odsutni, amoralnost i žudnja za moću vode sve, a umjesto tadašnjeg mentaliteta film odiše modernim mentalitetom.

Ipak, film je previše rađen po logici spektakla da bi bio uistinu realističan. Nešto je između povijesne rekonstrukcije sukoba i mitološkog filma, a nije ni jedno ni drugo, već arhetipska vječna priča. Mit bez mitološkoga.

>[SADRŽAJ]<