VERITAS - br. 9/2004

>[SADRŽAJ]<

KAMEN
PO KAMEN

NAKON DVADESET GODINA

NEK (1984-2004)

Nemojmo ni govorenjem ni prepričavanjem tuđih psovki i kletvi dopustiti zlu da nas zahvaća. Budimo radije oni koji će svojim riječima ostaviti trajni trag ljepote, dobrote i ponosa.


NIKOLA KUZMIČIĆ

NEK - Nacionalni euharistijski kongres (1984-2004)S. Berhmana nam je, čim smo u daljini ugledali Zagreb, izrekla pjesmu posvećenu gradu. Od tada svaki put kada dođem na to mjesto i ja govorim iste stihove jer tko tu kliko ne bi: slava, slava tebi, Zagreb grade divni moj? Usput se pomolim i za svoju dragu profesoricu koja je, darivajući mi snažnu uspomenu, učinila da pri prvom pogledu na Zagreb osjetim ponos. A od tada je prošlo točno dvadeset godina. Bili smo u autobusu koji je putovao u Mariju Bistricu, na Nacionalni euharistijski kongres. Tih dana sam osjetio zajedništvo. Puno lijepoga se urezalo u moju dječačku dušu. I jedan događaj koji me je zbunio.

   

Znao sam kasnije prepričavati taj događaj. Ljudi koji bi ga čuli komentirali su ga različito, ovisno o onome što su bili spremni čuti i razumjeti. Dozivajući u pamet činjenicu da se navršava dvadeset godina od toga blagoslovljenog slavlja, poveo se u društvu, u kojemu sam bio, razgovor o NEK-u. U neko doba sam ispričao svoje zbunjujuće iskustvo.

- Za vrijeme sv. mise stajao sam u slabašnom hladu na sredini Kalvarije. Imao sam krasan pogled na okupljeno mnoštvo i na oltar u središtu. Trajala je propovijed pokojnog kardinala Kuharića. Ne pamtim sve što je rekao, ali znam da je u jednome dijelu govorio o grijesima, mučno prisutnim u hrvatskom narodu. Među ostalim našim sramotama spomenuo je i sveprisutnu kletvu. Nakon što je spomenuo kletvu, žena koja je stajala ispred mene šapnula je svojoj susjedi riječi koje su me pogodile više od kardinalovih. Rekla je doslovno: "Prokleti bili svi koji kunu! Dabogda im se kosti osušile!" Bio sam šokiran. I nisam bio jedini. Kad je te riječi čuo neki čovjek koji je stajao malo ispred nje, okrenuo se i dobacio joj: "I sebe proklinješ, kravo glupa!", a onda ju je poslao u "rodno mjesto". Svašta sam očekivao, ali ne i takav razgovor.

Na kraju sam zaključio kako valja paziti na svoje riječi, promisliti dobro i ne govoriti svašta.

   

NEK - Nacionalni euharistijski kongres (1984-2004)- Apsolutno se slažem s Vama - potvrdi čovjek za koga sam odavno čuo, a toga dana sam ga i upoznao. - Čovjek treba paziti na svoje riječi. Ako mi dopustite slobodu - dodao je - da ste i Vi bolje promislili, vjerojatno ne biste ovo ispričali.

Nije mi bilo svejedno čuti te riječi, ali osjetio sam da je moja šutnja najprikladniji uvod u nastavak njegova govorenja.

- Krasno ste uočili apsurd u događaju s NEK-a i to pokazuje da u Vama ima dobra - nastavi čovjek za koga sam odavno čuo, a toga dana sam ga i upoznao - ali me čudi kako ne razumijete razine riječî koje ste citirali. S jedne strane navodite kletvu koju je izrekla žena, od riječi do riječi, bez imalo zastajkivanja ili nelagode. Jednako tako, bez imalo ustezanja, prenosite uvredu koju je izrekao muškarac, ali se zato osjećate neugodno kad treba citirati prostačenje. I umjesto toga spominjete nekakvo "rodno mjesto", kao da mi nećemo u svojim glavama to čuti punim riječima i znati da to zapravo znači...

(Budući da je ovo pristojan katolički list, suzdržat ću se od doslovnog navođenja dviju riječi koje su slijedile, premda ih je uvaženi govornik izrekao.)

- A kada bismo naučili razmišljati kršćanski, vidjeli bismo da ove tri loše stvari nisu sve jednako loše. Najmanje loše je korištenje vulgarnih imena za ono što pristojni ljudi nazivaju pristojnim imenima. I to je više znak pomanjkanja kulture, nego odbijanja Evanđelja. To je zapravo znak da se radi o nepristojnim jadničcima koji nisu u stanju kontrolirati svoje riječi i svoja nerealna obećanja. Druga loša stvar, nemjerljivo gora od ove prve, jest vrijeđanje ljudi. Za to već moraš biti poprilično zao. Namjerno povrijediti nekoga, namjerno umanjiti nečije dostojanstvo, veoma je protukršćanski. A najgore od svega je kletva i proklinjanje. I još mučnije je kad se čuje posvuda kako ljudi kunu i proklinju sebe i druge. Prokleti nekoga znači predati ga vragu. A to ne samo da je protukršćanski, to je antikristovski. Kršćani su pozvani svojim riječima blagoslivljati, a ne proklinjati.

Nakon kraće šutnje zaključio je svoje razmišljanje:

- Ipak, najgore od svega je kada se u prepričavanju jednom izrečeno zlo ponovno izriče i aktualizira. Toga bismo se trebali paziti mi kršćani. Jer vrag nas zavodi i mami nas da prihvatimo kriterije koji se suprotstavljaju Božjoj volji, a nas vode u propast. Nemojmo ni govorenjem ni prepričavanjem dopustiti zlu da nas zahvaća. Budimo radije, poput Vaše profesorice, oni koji će svojim riječima ostaviti trajni trag ljepote, dobrote i ponosa.

>[SADRŽAJ]<