VERITAS - br. 10/2004

>[SADRŽAJ]<

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

TESTIRANJE LJUBAVI U PRAKSI

Milosrdni Samarijanac

Svaki od nas mora biti milosrdni Samarijanac, odgovoran za druge pred Bogom. Svaki je čovjek vezan s drugim čovjekom vezom koja nije znak uzajamne pripadnosti (krvi, rase, kulture, religije...), već poziv da sudjeluje u stvaranju "ljudske obitelji", u stvaranju Božjeg naroda.


CELESTIN TOMIĆ

Dobro nam je poznata prispodoba o milosrdnom Samarijancu. Ona je odgovor nekom zakonoznancu koji, bez dobre nakane, pita Isusa: "Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim!" A Isus mu reče: "U Zakonu što piše? Kako čitaš?" Odgovori mu: "Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim. I svoga bližnjega kao sebe samoga!" Reče mu Isus: "Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš!" Ali on, hoteći se opravdati, reče Isusu: "A tko je moj bližnji?" I Gospodin mu iznese prispodobu o milosrdnom Samarijancu.

   

Sve je rečeno u ovoj prispodobi. Život vječni, spasenje postigne onaj koji vrši zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Povezuje se ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. To je služenje bez pridržaja.

I bližnjega treba ljubiti: svim srcem, svom dušom, svom snagom svojom. I to ne gledajući je li jutro, podne ili večer. Prostor na kojemu moramo vršiti djela ljubavi ne mora biti sakralni. Na svakom mjestu, i laičkom i svjetovnom, obveza ljubavi prema bližnjemu ostaje.

I razlog nije religiozni. Svećenik i levit, ljudi kulta, zaobilaze unesrećenoga. Vraćali se iz Jeruzalema. Smatraju se čistima i misle da ne smiju dodirnuti ništa nečisto, da ne uđu nečisti u svoje domove. Samarijanac, naprotiv, "sažali se", imao je samilosti.

   

Samarijanac se nađe sam sa svojom savješću, pred svojim Bogom koji mu progovara u "svetištu savjesti", i oči u oči s "polumrtvim" čovjekom. U njegovu djelu milosrđe nema ništa sebično, trijumfalističko, bučno. On je sam s unesrećenim čovjekom. Ne traži osobne časti i pohvale ili interese. Put do Samarije mu je dalek. Mora puno vremena izgubiti da bi se posvetio tom čovjeku, dok ga ne smjesti na sigurno.

Možda i na njega sa strane vrebaju razbojnici. Taj put je tada bio prepun razbojnika i napadali su putnike usred bijela dana.

Ne misli ni na svoje spasenje, na to da će ono biti posljedica ovoga njegova djela ljubavi. Samo jedno želi: spasiti život ovog nesretnoga, nepoznatog, vjerojatno Židova, s kojim ga ništa ne veže, osim samilost koju je budna savjest u njemu zapalila.

Pristupi mu i poveza rane, zalivši ih uljem i vinom. To su tadašnja sredstva za ublaživanje boli i za dezinfekciju. Posadi ga na svoje živinče, odvede ga u prvu gostionicu i pobrinu se za njega. Morao je prekinuti put te noći. Sutradan, prije odlaska, izvadi dva denara, dvije dobre radničke dnevnice, dade ih gostioničaru i reče mu: "Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, kad se budem vraćao, isplatit ću ti!"

"Idi pa i ti čini tako!" (Lk 10, 37)

Djelo milosrđa ovog Samarijanca odiše sveopćenitošću. On bi to učinio svakome koji bi se našao u sličnoj situaciji. On to čini za druge kao takve, pa makar taj drugi bio "posve drugi", s kojim ga ne veže ama baš ništa, ni vjera, ni rasa, ni jezik, ni nacija.

Ne može se tu govoriti o etici uvjerenja koja dolazi iz nutrine, i o odgovornosti koja se očituje u izvanjskosti. To je evanđeoska etika koja se rađa u dubinama našeg bića, u srcu, u povezanosti s Bogom, i otkriva nam onaj temeljni oblik postojanja čovjeka: osoba-za-druge po uzoru na nebeskog Oca.

Stoga svaki čovjek mora biti predmet naše dobrote. U svakom čovjeku je poziv na ovaj čin ljubavi, koju je Bog zapalio u našem bitku. Svaki od nas mora biti milosrdni Samarijanac, odgovoran za druge pred Bogom. Svaki je čovjek vezan s drugim čovjekom vezom koja nije znak uzajamne pripadnosti (krvi, rase, kulture, religije...), već poziv da sudjeluje u stvaranju "ljudske obitelji", u stvaranju Božjeg naroda. Sve je u znaku poziva na uzajamnu ljubav. Taj poziv upravljen je svakom čovjeku, a potiče na ljubav koja je sveopća i osobna, laička i religiozna.

Stoga svakome Isus upravlja riječ: "Idi, pa i ti čini tako!"

   

To posebno mora biti znak kršćanstva. Tatjana Goričeva u tom pogledu donosi jedan potresan slučaj. Dok se bavila "jogom" jedan događaj joj je pomogao shvatiti zabludu tog učenja i pogrešne brige samo za vlastiti "ja". Jedan njen prijatelj radio je u nekoj "spasiteljskoj" stanici. Baš za vrijeme meditacije vidio je na obali jezera utopljenika koji se pojavljivao na površini jezera i opet je nestajao. Smatrao je da ne smije prekinuti meditaciju. I čovjek se utopio. Tatjana dodaje da se jednostavno zgrozila. To je bio kraj i prijateljstva s tim čovjekom i s "jogom", i okrenula se kršćanstvu.

Svaki čovjek je pozvan na spasenje. Ostvaruje ga poslušan glasu Božjem koji mu progovara u "svetištu savjesti". Središnji sadržaj poziv je na ljubav prema Bogu, koja se očituje i posvjedočuje u ljubavi prema bližnjemu, prema svakom čovjeku. Po tom ćemo biti i suđeni na Posljednjem sudu.


SMRTI VIŠE NEĆE BITI (7)

Starozavjetna mudrost

Propovjednik smrt opisuje snažno, slikovito i duboko vjerski. Život je nešto dragocjeno: "srebrna vrpca", "zlatna svjetiljka", "vrč na bunaru". U smrti "prekine se srebrna vrpca i zlatna se svjetiljka razbije i razlupa se vrč na izvoru i slomi se točak na bunaru".


CELESTIN TOMIĆ

Starozavjetni mudrac se bavi problemom čovjeka. Ispituje i traži rješenje za njegovu sreću i uspjeh u životu, za njegov sretan svršetak. U izjavama mudraca susrećemo pesimistične misli o smrti i prekogrobnom životu, kao i u ostalim knjigama Starog zavjeta. Međutim, u posljednjoj starozavjetnoj knjizi, u knjizi Mudrosti, imamo već jasnu i čvrstu vjeru u blaženi život pravednika. Tako i sama smrt postaje blažen i sretan trenutak čovjekova postojanja.

   

"Čovjek kojega je žena rodila kratka je vijeka." (Job 14, 1) Propovjednik će to jezgrovitije i najmračnije izraziti: "Nijedan čovjek nema moći nad svojim dahom da ga zadrži, nema vlasti nad smrtnim danom." (Prop 8, 8) "Svi dolaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju." (3, 20) Bezbožnici ovako mudruju: "Kratkovijek i tužan je život naš, i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj..." (Mudr 2, 1)

Zemlja, istina, daje travu iz koje se prave lijekovi. "Gospodin od zemlje pravi lijekove, i razborit ih čovjek ne odbacuje." (Sir 38, 4). Ali kad smrt nadođe, ne pomaže trava u vrtu. Propovjednik jetkim razmatranjem nagriza stvarnost smrti: "Bolji je i smrtni dan, nego dan rođenja. Bolje je ići u kuću gdje je žalost, nego u kuću gdje je gozba, jer ondje je kraj svakog čovjeka, i tko je živ neka uzme k srcu! Bolji je jad, nego smijeh, jer pod žalosnim licem, srce je radosno." (Prop 7, 1-3)

Propovjednik smrt opisuje snažno, slikovito i duboko vjerski. Život je nešto dragocjeno: "srebrna vrpca", "zlatna svjetiljka", "vrč na bunaru". U smrti "prekine se srebrna vrpca i zlatna se svjetiljka razbije i razlupa se vrč na izvoru i slomi se točak na bunaru". "I vrati se prah u zemlju, kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu koji ga je dao." (12, 6-7)

Sirah jednako razmišlja: "Sine moj, roni suze za mrtvim, tužaljkom prokukaj kao patnik skrhan... Gorko plači i žarko ridaj... a potom se utješi od žalosti svoje... Život je u žalosti nepodnošljiv. Ne prepuštaj srce svoje žalosti: odagnaj je i misli na svoj svršetak. I ne zaboravi povratka nema; njemu ne koristiš, a sebi udiš. Misli na njegovu kob koja je i tvoja: jučer njemu, danas tebi (meni)." (Sir 38, 18-22)

   

Bog je izvor života, dao je čovjeku svoj duh, zašto mu ga oduzima? Smrt nije od Boga određena - posljedica je grijeha. Čovjek se rađa žigosan smrću (Post 2, 17; 3, 19). To je duboko ukorijenjeno u Izraelu.


Religije nastoje utješiti čovjeka u njegovim tjeskobama postojanja, posebno u njegovoj smrti. Židovska religija, naprotiv, želi da vjernik shvati svoje postojanje, koje je često tragično, kako bi ga mogao nadići. Ne umanjuje krutost života i popratne nepravde. To dolazi posebno do izražaja u knjizi o Jobu.


Religije nastoje utješiti čovjeka u njegovim tjeskobama postojanja, posebno u njegovoj smrti. Židovska religija, naprotiv, želi da vjernik shvati svoje postojanje, koje je često tragično, kako bi ga mogao nadići. Ne umanjuje krutost života i popratne nepravde. To dolazi posebno do izražaja u knjizi o Jobu. Bog prepušta Satanu da uništi Jobovo veliko bogatstvo i da mu djecu pomori. Satan je uvjeren da je Job vjernik iz interesa; časti Boga da mu on sačuva njegovo bogatstvo. Ali Job i nakon gubitka svega smireno kaže: "Bog dao, Bog uzeo! Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti." Bog dopusti Satanu da mu uništi i zdravlje. Job, udaren strašnom gubom, opet smireno kaže: "Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?" (Job gl. 1-2)

Ta Jobova patnja nije samo neka slika. Koliko Job trpi otkriva nam 3. glava: "O ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!' U crnu tminu dan taj nek se prometne!..." Job sad može samo čekati svoju smrt.

Njegovi prijatelji smatraju da je sve to posljedica njegova grijeha. Job ispovijeda svoju nevinost. Postavlja pitanje: "Zašto na životu ostaju zlikovci i što su stariji moćniji bivaju? Potomstvo njihovo s njima napreduje... Dane svoje završavaju u sreći, u Podzemlje oni silaze spokojno." (21, 7- 13). Božja pravednost i dobrota čovjeku su skriveni. Međutim, u svojoj boli upoznao je da je Bog ljubav: "Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe. Sve riječi svoje ja poričem, i kajem se u prahu i pepelu." (42, 5 s.) Nada se da će u smrti ipak vidjeti Boga: "Ja znadem dobro moj Izbavitelj živi... Kad se probudi, k sebi će me dići; iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati i očima mojim neće biti stranac; za njim srce mi čezne u grudima." (19, 25-27)

   

Bezbožnik, naprotiv, u smrti vidi svoju sudbinu: "Mi, doista zalutasmo s puta istine, i svjetlost pravde nije nam svijetlila, niti nam je sunce ogranulo. Lutali smo stazama propasti, i prohodili bespuća pustinje, ali puta Gospodnjega nismo spoznali. Što nam je koristila oholost? Što nam je vrijedilo bogatstvo i hvastanje? Sve je prošlo kao sjena i kao kratkotrajan glas. I kao lađa koja siječe uzburkano more i traga joj nema... ili kao ptica što zrakom proleti i ne ostavi traga... ili kao strijela odapeta na svoj cilj... i ne raspoznaje se staza njezina - tako i mi: 'Jedva smo na svijet došli, a već nestadosmo, ni traga kreposti pokazati ne mogosmo: u zloći se svojoj sasvim istrošismo.' I doista, nada je bezbožnika kao pljeva što je vjetar raznosi, i kao sitna pjena što je vihor razgoni, ona nestaje kao dim na vjetru i prolazi kao spomen na jednodnevna gosta." (Mudr 5, 6-14)

Smrt otkriva pravi smisao života. Život bezbožnika je besmisao, što otkriva njegov svršetak, dok smrt, i rana smrt, pravednika nije kazna, nego kušnja i pobjeda dobrote Božje.

"Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane..." (1, 13 s.). "A đavolovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju." (2, 23)

Vjera u vječni život čini smrt blagom i blaženom, jer smrt je samo prolaz kroz koji ulazimo u besmrtni i neprolazni život.

>[SADRŽAJ]<