VERITAS - br. 10/2004

>[SADRŽAJ]<

FILM

FANTASTIČNE MOGUĆNOSTI TOTALITARIZMA

Stepfordske žene

Američka SF triler komedija "The Stepford Wives" (93 min.); predlošci: knjiga Ire Levin i scenarij Williama Goldmana; scenarist: Paul Rudnick, redatelj: Frank Oz; glume: Nicole Kidman, Matthew Broderick, Bette Midler, Christopher Walken, Roger Bart, Faith Hill, Glenn Close i drugi; distribucija: Paramount i DreamWorks, 2004.


JOSIP SANKO RABAR

Ako nešto isprva nastaje kao tragedija, naknadno se ponovno javlja kao farsa. Valjda su to imali na umu scenarist Paul Rudnick i redatelj (Muppeta i komedija) Frank Oz kada su mnogobrojnim iznova snimljenim filmovima iz sedamdesetih dodali još jedan.

Prvi je film snimljen daleke 1975., o ženama je koje su njihovi opaki muževi nadomjestili poslušnim robotima. Njegovi autori, scenarist William Goldman ("Butch Cassidy i Sundance Kid") i redatelj Bryan Forbes, nisu stvorili osobito vrijedno djelo, ali napeti triler jesu. Motiv "Stepfordskih supruga" već je četvrt stoljeća dio američke pop kulture, fraza u rječniku, čak su ga koristile TV serije i filmovi. "Osveta stepfordskih žena", "Stepfordska djeca", "Stepfordski muževi"...

Prvi film i svi naknadni osnivali su se na romanu istog naslova američke majstorice trilera Ire Levin, poznatoj po hororima (u šezdesetim i sedamdesetim) poput "Rosemaryne bebe" i "Poljupca prije smrti". Ti romani variraju motiv o ženi koja je smještena u prijeteću situaciju punu čudnih pojava. Ostavljena i osamljena istražuje i otkriva strašnu istinu. U romanu "Stepforske žene" Ira Levin upotrebljava konvencije napete fantastike da bi stvorila alegoriju i društvenu satiru.

U najnovijem filmu (2004.) scenarist Paul Rudnick usmjerio se na moderniju i komičniju verziju Stepforda. Dodao je mnoge naknadne elemente, kao što su duhoviti dijalozi i parodija reality televizije, no, najvažnija su promjena usadci u mozgu. Za razliku od originala gdje su supruge ubijene i zamijenjene robotima, ovdje žene nisu potpuno nadomještene, već su samo u njihov mozak ugrađeni mikročipovi kojima muževi oblikuju njihovo ponašanje. Ideja priče i problem time postaju dublji i dalekosežniji.

Pošto su rasplet i tajna "Stepfordskih žena" unaprijed previše poznati, što uništava čar priče, Rudnick nam na kraju priređuje iznenađenja. Kao da se ne može odlučiti jesu li žene roboti ili ne? Iznenadno objašnjenje mikročipovima spašava smisao filma, jer ako treba žene zamijeniti fantastičnim lutkama, zašto odabrati takvu koja liči na ružnu Bette Midler?

Autori remakea pokušali su zadržati napetost i društvenu kritiku originala, no, komični sretni svršetak znatno oslabljuje misaono vrlo provokativnu priču. Umjesto da završi robotiziranom i zatupljenom protagonisticom Joannom (Kidman) kako gura kolica u supermarketu, kad pomislimo da je sve gotovo, rasplet se okrene u jeftini sretni svršetak, gdje muževi za kaznu moraju kupovati u dućanu. Opasnost u koju smo filmom uvučeni, previše je duboka i dalekosežna da bi završila na način jeftine komedije. Tu je Rudnick proigrao točno ono što prvi film "Stepfordske žene" čini toliko snažnim: kritiku totalitarizma. (Doduše, upravo se tako jeftino zbilo u postkomunističkim zemljama i Hrvatskoj. I još jeftinije, jer su tu neki nasilnici i dalje uzritani.)

Prvi je film nastao u kontekstu vremena kada su se (ne bez utjecaja feminizma) tradicionalne domaćice počele neočekivano preobražavati, pa bi zamjena žena strojevima bila neka vrsta paničnog odgovora muškaraca na društvene promjene. Prvi film inicira ideje ženskog pokreta, osobito strah i neprijateljstvo prema kapitalizmu, tehnologiji i životu u predgrađu.

Reinkarnirajući se kao socijalna satira, remake se također okomljuje na pohlepne korporacije, na tehnologiju u službi konzumizma, na republikanizam itd. To što je žanrovski neodređen, njegova je prednost. Nije izrazit horor, pa čak ni osobita crna komedija. Ambivalentnost i višesmislenost filma dobro odgovara otrovnom raju antiutopije. Ambivalentan je i odnos prema protagonistici, jer suosjećanje gledatelja jedva neutralizira njeno antipatično držanje na početku filma. Otuđeni smo i od površno prikazanog supruga. Marljive domaćice koje se ne žale, izgledaju lijepo i željne su zadovoljiti svoje muževe, mora li to biti znanstvena fantastika? (Savršenost ne funkcionira.)

Taj je filozofski film najbolji upravo u tome što provocira zanimljiva pitanja. Umjetni raj zaglupljenih Barbika, sleđenog osmijeha i praznih očiju, ne djeluje odgovarajuće tragično. To što one stepfordskom lobotomijom postaju mnogo sretnije, pa žive pune entuzijazma, radosno i zadovoljno, jest ono što najviše zabrinjava. Ono što može opasno motivirati mnoge buduće totalitarne usrećitelje ljudi. Film je višesmisleniji i dublji nego što mislimo. Daje odgovor na pitanje zašto Bog ne želi usrećiti ljude tako da im oduzme njihovu slobodu.

>[SADRŽAJ]<