VERITAS - br. 10/2004

>[SADRŽAJ]<

ISKRICE

BOG JE LJUBAV I DIJALOG!

Monološka polemika i kritika

Netrpeljivi i isključivi, oni suprotnih ideologija, slični su jedni drugima. Krajnosti se dodiruju. I jedni i drugi htjeli bi ukinuti drugog. A ljubavi nema bez drugoga.


JOSIP SANKO RABAR

Bog je ljubav i dijalog. Put k istini, kultura, umjetnost i književnost strukturirani su dijaloški. Dok je umjetnost kao umjetnost dijaloška, mnogostrana i konkretna, polemika i "kritika", naprotiv, umiju biti strahotno monološki i politički jednostrani. Pogotovo u nas danas. Koliko smo se samo ove godine načitali kritika i polemika punih ideološkog sljepila, osobito kad je riječ o filmovima i opusima pisaca.

   

"Lijevi" i "desni" u postkomunističkom društvu još uvijek nisu adekvatni lijevima i desnima na Zapadu. Tijekom 44 godine komunističke totalitarne vlasti društvene elite, osobito političke, državne i privredne elite, kao i elite društvenih znanosti i kulture, u velikoj su mjeri bile selektirane tom vlašću. Pa, makar je samo mali dio njih bio uistinu vjeran totalitarizmu, one su nesvjesno preuzele ponešto od njegova mentaliteta, i, najčešće, od ideološkog predznaka. Premda većina stavlja masku liberalizma na lice, riječ je često o vrlo netrpeljivom mentalitetu punom mržnje prema ideološki drugačijima.

Premda se i Tuđmanova vlast proslavila takvim tipovima, danas uvelike pretežu nekakvi tobože lijevi, tobože liberali, koji po staroj politici Partije, koja je brižno kanalizirala svoju mladež lijevo od sebe, kao jedinu poželjnu kritiku Partije i poretka, društva i kulture; tako i sada napadaju SDP s "lijeva" što je previše mlak i neagresivan. Svojom galamom daju osnovni ton medijskoj atmosferi u Hrvatskoj. Svaki stav različit od njihovog karakteriziraju desnim, ili čak fašističkim. Fašistoidnim etiketiraju mnoge intelektualce, vrsne književnike i akademike.

U takvoj nabijenoj atmosferi književna i filmska kritika i polemika često rađa nakazama. Takve ekstremno "lijeve" kritike i polemike ima u nas mnogo, u glavnim listovima i časopisima, dok su one ekstremno desne danas (uglavnom) na marginama. Čak i ti malobrojni ekstremni ili ekstremnije desni kritičari i polemičari, po naravi svoje ideologije i neobrazovanosti, ne osporavaju umjetničku vrijednost djelima svojih ideoloških protivnika, njima je dovoljno da je ospore politički.

   

Slično je i s malobrojnom katoličkom polemikom protiv nekih umjetničkih djela: ne napadaju umjetničku vrijednost, već samo duhovnu poruku, i svojom se medijskom zastupljenošću nalaze gotovo sasvim izvan kulturne javnosti. Na primjer, čitao sam potpuno negativne osvrte na knjige i filmove o Harry Potteru kojima je promaklo da osim privlačnosti čarolija, osim igre magičnih čuda, knjigu i film nosi ethos i pathos kršćanski: ćudoređe i nadmoć ljubavne žrtve nad magijom. Knjigu ili film tretiraju isključivo kao promidžbu magije, premda je tu riječ o kompleksnom umjetničkom djelu koje ima svoje mnogobrojne vidove i osobine, pa se ne smije tumačiti isključivo kao zloduho.

I na spomenutoj "ljevici" postoje kritičari i polemičari stare garde, koji pišu slično ekstremnim desničarima i nekim katoličkim polemičarima, no pravi su problem oni misaono obrazovaniji ili kreativniji (kritičari i "lijevi" pisci, Jergović i FAK-ovci), koji znaju dobro da nije dovoljno napasti ideološku vrijednost "protivnikova" umjetničkog djela. Stoga se obrušavaju i na umjetničku vrijednost. Pa tako, na primjer, čitavome opusu prozaika, kao što su Aralica, Fabrio i Novak, negiraju svaku vrijednost, osobito umjetničku.

Umjetnosti, koja je dijalog, pristupa se sasvim monološki. Politički i ideološki sukob prelijeva se i na umjetnost, izvana kao polemika i kritika, pa čak i iznutra, kada se pisci ili filmski scenaristi, na svoju štetu, pretvaraju u političare i ideologe.

I tu vrijedi pravilo da prave vrijednosti, na duži rok, nije moguće osporiti. I teško onome tko ima više ugleda i moći! Budućnost pripada onima koji su s nepravom prezreni.

Netrpeljivi i isključivi, oni suprotnih ideologija, slični su jedni drugima. Krajnosti se dodiruju. I jedni i drugi htjeli bi ukinuti drugog. A ljubavi nema bez drugoga.

>[SADRŽAJ]<