VERITAS - br. 10/2004

>[SADRŽAJ]<

PRIČA

SVE SVOJE BRIGE NJEMU POVJERITE!

Kuća pored mora

Blago Vama - uzdahnula je žena. Stan na moru... Zapravo, koliko vidim prava kućica u cvijeću. Evo i ja kupujem redovito knjige u istoj izdavačkoj kući od početka, pa ipak - ništa nisam dobila. A vi - prvu nagradu! I to kakvu! Kuću pored mora! Ja od svoje nastavničke mirovine ne mogu zamisliti ni svoj prozor na takvoj kućici, a kamoli - cijelu kuću.


ANA PENIĆ

Sjedila je posve mirno, opušteno, s rukama na krilu, zagledana u krajolik kojim je putovala. Tišina koju je osjećala u sebi i oko sebe veoma joj je godila. Šuštaj novina i klopotanje vlaka bili su okvir njezine meditacije, znak da je sve što proživljava stvarnost, i da je Bogu zaista sve moguće, da On zna da ona postoji i da joj to treba biti dosta.

Na drugoj strani kupea u vlaku Zagreb-Rijeka sjedila je starija gospođa s djevojčicom, vjerojatno unučicom. Gospođa je čitala novine, a djevojčica je prelistavala časopise (u njima uvijek ima više slika). Đurđica je krajičkom oka vidjela - bili su to ženski tjednici, koje je i sama rado na putu čitala - i ne samo da prikrati vrijeme. Šareni svijet ženskih tjednika itekako odražava svijet vrednota vremena u kojemu živimo.

   

Djevojčici, vjerojatno je tek u prvom razredu, ova je tišina, u kojoj baka čita, a neka teta gleda kroz prozor, očito već smetala. Vrpoljila se, pričala, uzalud baku nešto pitala, a onda se, s "Glorijom" u ruci, najprije posve umirila, a potom se pobjednički okrenula baki.

- Bako, vidi, tu je ova teta! I pokazala je na Đurđicu, i na fotografiju u "Gloriji". Bako, pogledaj, ovo je ta teta.

Baka je odložila svoje novine i željela se ispričati slučajnoj suputnici zbog djetetove nametljivosti, ali je malena bila uporna: "Pogledaj, ima i isti šal!" Sad je žena pažljivije pogledala fotografiju na zadnjoj strani "Glorije" i, iako joj je bilo neugodno, i sama se zagledala u lice svoje slučajne suputnice. Kad je shvatila da je malena bila u pravu, započela je razgovor:

- Oprostite, jeste li ovo vi?

Đurđica je širokim, sretnim osmjehom odgovorila:

- Da, to sam ja!

- Blago Vama - uzdahnula je žena. Stan na moru... Zapravo, koliko vidim prava kućica u cvijeću. Evo i ja kupujem redovito knjige u istoj izdavačkoj kući od početka, pa ipak - ništa nisam dobila. A vi - prvu nagradu! I to kakvu! Kuću pored mora! Ja od svoje nastavničke mirovine ne mogu zamisliti ni svoj prozor na takvoj kućici, a kamoli - cijelu kuću. Znate, kad ste prosvjetari, a moj muž i ja smo upravo to, osuđeni ste na skromnost. Premda, da ponovno biram, izabrala bih opet školu, jer volim djecu. Ovo je moja unučica, njen otac je također nastavnik. Radi u Delnicama. Malena još ne ide u školu, pa je bila kod nas nekoliko dana. Sad je vodim kući.

Đurđica je sve ovo slušala s osmijehom i licem na kojem se održavala nutarnja radost i mir, koji nadilaze sretnu činjenicu da je upravo ona dobila glavnu nagradu za vjernost jednoj izdavačkoj kući.

- Gospođo, sad vidite kako se zovem, i da Vas utješim, i ja sam prosvjetna radnica. Ja sam profesorica povijesti. I upravo idem u svoju, kako Vi kažete, "kućicu u cvijeću". Ako želite, mogu vam ispričati kako je došlo do te "kućice", zapravo, apartmana na moru.

- Meni ispričajte, oglasila se djevojčica prije bake.

- Ne znam odakle da počnem, nastavila je Đurđica.

- Pa, od početka - djevojčica je raširila ruke i oči, čudeći se kako jedna odrasla teta ne zna odakle se priča. Pa, uvijek od početka!

   

- Jeste li čitali knjigu "Zašto sam vam lagala?" Julijane Matanović? Jeste? E, onda ćete se sjetiti jednog detalja. On je meni najdraži u cijeloj knjizi. Ona dolazi na školovanje u Osijek, stanuje u dječačkom domu, u Radićevoj ulici, i nedjeljom ide u kapucinsku crkvu na misu. Tamo susreće jednog, kako kaže, strogog patra, koji joj daje priličnu pokoru. Po njenom sudu, nezasluženu. Ja sam u isto vrijeme došla u Osijek. Julijana i ja smo ista generacija i možda smo se baš u kapucinskoj crkvi i susretale. ali nismo se upoznale. Ona je živjela u Domu, ja sam živjela kod tete. A sve ostalo je isto: mlada djevojka sa sela dolazi u veliki grad, puna ambicija i planova kako što uspješnije i ljepše osmisliti svoj život. U toj kapucinskoj crkvi ja sam već u prvom razredu upoznala jednog patra, patra Donata, koji je najpresudnije djelovao na moj život, ali i na živote mnogih djevojaka koje sam tamo srela. Da Vam sve bolje približim - on je u to vrijeme u Osijeku bio ono što je vlč. Tomislav Ivančić bio u Zagrebu, ili što je vlč. Zlatko Sudac danas. Bio je sjajan duhovni vođa, vodio nas je putem svetosti, meditacije, svakodnevne mise, česte ispovijedi, učio nas je da živimo po mjeri Isusa i Marije: skromno, samozatajno, čisto, vjerno, s nogama na zemlji i s dušom na nebu. Njegov uzor je bio fra Ante Antić, a nama je za uzor stavljao Ivana Merza, i Maksimilijana Kolbea. Osobno je tražio skromnost do boli, ali za apostolat, za svoju struku, za Isusa i Mariju - mogli smo i morali, u skladu s mogućnostima, uvijek biti najsuvremenije opremljeni, informirani. Danas bismo rekli - insistirao je na permanentnom obrazovanju uma i duha! I ja sam od početka svog rada u školi to s radošću provodila! Volim svoj posao, moji sati povijesti uvijek su kvizovi znanja i za dobru, plemenitu knjigu, uvijek se našlo novca. Knjiga je trag Božjeg stvaralaštva, jer je riječ božanskog podrijetla. Dobra knjiga je najljepši dar.


Jednom, dok sam čitala Sveto pismo, kao da su mi pale ljuske s očiju duše, upravo dok sam polako, izgovarajući riječ po riječ, iščitavala: "Sve svoje brige povjerite Njemu, jer On se brine za vas!" Riječi koje je sv. Petar pisao svojim vjernicima sada su bile namijenjene meni. Sutradan mi je kolega javio vijest da sam dobila - kućicu pored mora.


- To ste i tu rekli - prekinula ju je gospođa.

- Ovoga ljeta - sada dolazi ono najvažnije - ostala sam bez posla. Jednostavno, u odjeljenja u kojima ja predajem nije se javilo dovoljno učenika, a zbog pada nataliteta ni u drugim školama nije ništa bolje, i - iznenada - našla sam se na ulici. Bio je to težak udarac, otvoreno kažem, ali i ispit moje vjere i svega onoga u što sam, ako hoćete, cijeli život "potrošila": molitva, svakodnevna misa, svakodnevna krunica, predanje Gospi... I tako... Jednom, dok sam čitala Sveto pismo (pater Donat je i to tražio), kao da su mi pale ljuske s očiju duše, upravo dok sam polako, izgovarajući riječ po riječ, iščitavala: "Sve svoje brige povjerite Njemu, jer On se brine za vas!" Riječi koje je sv. Petar pisao svojim vjernicima sada su bile namijenjene meni. Sutradan mi je kolega javio vijest da sam dobila - kućicu pored mora. Evo, sad znate... I sada idem kući, svojoj kući.

- Baš mi je drago! Priznajem, Vi ste tu kućicu i zaslužili.

- Bako, kad budem velika, i ja ću upoznati patra Donata - za riječ se uspjela izboriti mala Tea, kako se sama predstavila.

- Zašto? Iznenađeno su se pogledale njezina baka i Đurđica. Odakle ti ta ideja?

- Pa, onda ću dobiti kuću. Pored mora!

>[SADRŽAJ]<