VERITAS - br. 10/2004

>[SADRŽAJ]<

SIMBOLI

IZRIČAJI PUČKE POBOŽNOSTI (20)

Anđeli čuvari

Đavla su pokušali istjerati iz ljudske svijesti, ali se on postupno vratio i o njemu se piše i govori. Naprotiv, s anđelima je počelo jednako, ali se još uvijek svijest običnog vjernika nije vratila ovoj zbilji...


Čitajući Bibliju uvjerit ćemo se kako je duboko u svijest vjernika prodrlo vjerovanje u zaštitnu ulogu dobrih duhova. Sveto pismo govori kako su anđeli intervenirali u prilog Mojsija, Lota, Tobije. Crkveni oci u više su navrata isticali brigu i usluge nebeskih duhova, opisujući ih kao zaštitnike, učitelje, predvodnike, sudrugove, liječnike i posrednike. Origen je tvrdio kako su anđeli čuvari poslani (to govori i njihovo grčko ime) da privedu kraju ljudsko spasenje.

Prema biblijskom nauku anđeli su posve duhovna i bestjelesna bića, zadužena da budu posrednici između Boga i ljudi, a u Otkrivenju se govori da je anđelima povjerena znatna uloga na svršetku svijeta.

Nema dvojbe da su prvi kršćani čvrsto vjerovali u postojanje anđela, premda je malo zapisa o tome stiglo do nas, osim djela "Nebeska hijerarhija" Pseuo-Dionizija (oko 500. godine). To djelo, pripisujući imena anđelima na temelju biblijskih spomena, određuje dostojanstvo ovih nebeskih duhova, počevši od običnih anđela pa sve do serafa i keruba. U srednjem se vijeku mnogo raspravljalo o naravi ovih nebeskih duhova, a svi su bili složni da su stvoreni istog trena kad je Bog stvorio svijet, da su potom stavljeni na kušnju i da su neki od njih podlegli napasti (đavli). Makar u tom nauku mnogo toga ostaje nedorečeno i nejasno, ipak prevladava vjera u anđele kao duhovne posrednike, koji vjernicima pomažu da lakše dođu do Boga.

Krajem 8. stoljeća poznati Alkuin sastavlja tekst mise da se postigne zagovor anđela. Misa se obično slavila utorkom, a nije prošlo ni stotinu godina da bi bila skladana divna misa posvećena anđelima (Missa de angelis), i danas biser gregorijanskoga korala.

Nauk o anđelu čuvaru, kao o svojevrsnom nevidljivom prijatelju ljudi, temelji se na Isusovoj tvrdnji da nitko ne smije prezirati malene, jer njihovi anđeli u nebu stalno gledaju Oca licem u lice (Mt 18, 10). Tijekom prvih stoljeća kršćanstva dosta se raspravljalo o tome imaju li svog anđela svi ljudi ili samo krštene osobe. Prevladalo je uvjerenje da svi imaju svoje anđele čuvare, jer su svi pozvani biti djeca Božja, i svi su, bez razlike, spašeni krvlju Jaganjca Božjega.

Godine 1608. u katolički je kalendar uvedeno slavljenje spomena anđela čuvara, i to zahvaljujući molbi Ferdinanda Austrijskog, s time da ja spomendan bio neobvezan za opću Crkvu, a obvezatan za Habsburšku monarhiju. Papa Leon XIII. odredio je da se 2. listopada spomendan anđela čuvara u cijeloj Crkvi slavi kao obvezatni spomen, a izabran je taj datum jer je to bio prvi slobodan dan nakon blagdana anđeoskog prvaka, sv. Mihovila arkanđela.

Lj. M.

>[SADRŽAJ]<