Sjećamo li se Maslinskog vrta, kamena oblivenog krvavim znojem i tihe molitve iz koje vrcahu pomirbene riječi, oteščale časom tame i zaogrnute naslagama crnine? Vidimo li odraz punoga mjeseca u ravnodušnom cedronskom potoku, u jednoličnom protoku vode koja se podatno suobličuje sa zakonitostima vremena i prolaznosti? Osjećamo li prste smrti u krvotoku i ježure straha u utrobi? Itekako! Sjećamo se mi još mnogočega, i Adamova odlaska u nepoznato, u noć i hladnoću, u bespuća i magluštine, i gromoglasnog, podrugljivog smijeha što je odzvanjao iz laščevih glasnica, i odurnog mirisa raspadljivosti koji se širio oko Edenskog vrta.

Ponavljamo zaboravljivost i nesvjesnost u zgusnutim snovima, u poniranjima duše u šeolske dubine, u sjenovitost nemoći, gdje se nerazgovijetnost Božjeg glasa, zarobljenog u muklosti, pretvara u krhotine mraza. Oslikavamo se u noćnim morama, u neodgonetnutim iracionalnostima, u neprotumačivim ponašanjima i u nenadanim prevrtljivostima. Ranjeno srce, začahureno koprenama paučine, dragovoljno se izručuje opsjenarstvu, koje manipulacijama, nagovorima i ucjenama tjera u mamce obećanja, te analitički rastače apsolutno, sve dovodeći u sumnju i relativne odnose. Naposljetku, vođene zovom opipljivoga ili zakonima svijeta, sve naše misli, osjećaji i potrebe postaju izvorište požude i koristoljublja, razarajući tako utočište savjesti, mjesto na kojem su pohranjeni sjeme i izdanci transcendentne realnosti; one realnosti koja se učovječila po Duhu Svetom i pokazala nam da smo snažno, neodvojivo i trajno vezani s ljubavlju Očevom, da smo dio punine i sudionici života vječnoga.

Isus nas uči svojim riječima, djelom i cijelim ovozemaljskim životom kako koračati putovima punim zamki, privida i boli, kako postojano odolijevati iskušenjima, kako svjedočiti istinu i nositi križ. Sva mudrost sadržana je u ljubavi! Ljubiti svim svojim srcem, mislima i dušom onoga koji nas je stvorio, a ljubav uvijek odgovara ljubavlju, čak i neprijateljima svojim. Ljubiti Boga, znači ljubiti i bližnje jer ljubav se, kako je već davno rekao sv. Pavao, ne hvasta i ne oholi se, ne pripada djelima kneza tame, ne priznaje kompromise ni polovične istine i ne surađuje s lukavošću zloga. Ljubav u sebi nosi hrabrost, jer je u povjerljivom odnosu sa Stvoriteljem, ljubavlju se prebrođuju strahovi, jer duša uronjena u svjetlost milosrđa otkriva smisao žrtve i sebedarja. Ljubav otklanja strahove, rasplamsava u srcu svjedočku radost, poništava osvetu, zlobu i mržnju, rasplinjuje nakupine gorčine i plimu samosažaljenja. Ljubavlju čovjek bez zadrške daje samoga sebe, daruje život bližnjima, mučenički svjedoči vjeru i ne odriče se istine. Zračeći ljubavlju, proganja tamu, jer svjetlost nadvladava mrak, a gdje stignu zrake okrepljujuće milosti, iz svojih skloništa i utvrda bježe razotkriveni demoni, raspršuje se zavodničko smijuljenje utvara, a nastalu prazninu puni osvježujući miris čistoće.

Vratimo se ponovno u Maslinski vrt, bogočovjeku Isusu Kristu, djetetu Marijinu i sinu Očevu, onome koji će nam tijela proslaviti i postaviti nas za svadbeni stol u kraljevstvu nebeskom. Onome koji je radi nas i naših grijeha sišao s nebesa, koji je svojom žrtvom otkupio palu braću i sestre, koji se u noći Velikog četvrtka, pod blijedim sjajem punoga mjeseca i pod bodljikavom čempresovom krošnjom, molio za nas i za naše spasenje. Onome koji je sve naše opačine uzeo na svoja pleća, koji je noseći križ uz golgotsku uzvišicu, ljubavlju i poslušnošću nadmudrio smrt i lašca od početka, koji je na raspelu sažgao sve lukavštine, podvale i zavodljivosti, koji je dao svoje srce da bi naša imala život u punini, koji je ponižen i izranjen platio našu otkupninu, njemu sotona u onome danu više neće moći oteti ni jednoga čovjeka, ni jednu dušu koja Isusa prizna za svoga Gospodina.

No, lažac i dalje mudruje i spletkari, pokazuje na tugu Velikog petka, prikazujući vlastitu mržnju, oličenu u tmini srdžbe i zlobe, kao smrt i tamu križa, a svjetlost koja je obasjala dolinu u času Isusova prelaska u onostranost, predočuje svijetu i uvjerava ga da je taj sjaj Luciferovo djelo. I tako do dana današnjega! Zavedene oči i prevarena srca i dalje prilaze tami u svjetlost odjevenoj, a bježe od svjetlosti zaogrnute velovima naših grijeha. Naravno, teško je izmoždenom srcu bez Duha Božjega razlučiti tko je Kralj svjetlosti, a tko knez tame.