VERITAS - br. 11/2004

>[SADRŽAJ]<

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

GODINA EUHARISTIJE (1)

Tajni Bože naš!

Ova biblijska razmatranja o euharistiji žele razbuditi vjeru i ljubav, da euharistija u našem životu bude izvor nade i radosti.


CELESTIN TOMIĆ

Ivan Pavao II., u 26. godini svoga pontifikata, proglasio je Godinu euharistije. Trajat će od listopada 2004. do listopada 2005. godine. Otvorena je 10. listopada 2004. Euharistijskim kongresom u Guadalajari u Meksiku, a završava u Rimu 29. listopada 2005.

7. listopada Papa je objavio i apostolsko pismo pod naslovom "Ostani s nama, Gospodine!", što je ujedno i misao vodilja cijele Godine euharistije.

Euharistija je tajna vjere, otajstvo svjetla i ljubavi, vrelo, izvor i objava zajedništva, počelo i program poslanja, snaga i popudbina na putu u Očev dom!

   

Euharistija, sveta misa, srce je Crkve. Euharistija čini Crkvu. Ona je izvor i vrhunac crkvenog života, korijen i stožer, sažetak i ukupnost naše vjere. Kršćani u katakombama ispovijedaju vjeru u euharistiju simbolima kruha, vina, kaleža, ribe, grožđa, klasja itd. Imamo mnoge mučenike euharistije, koji su radije spremno prihvatili smrt, nego se odrekli euharistijskog okupljanja. Kada je Crkva dobila slobodu, gradi veličanstvene bazilike i crkve za vjerničko slavlje euharistije. Tako tijekom stoljeća Crkva gradi katedrale, bazilike, crkve da u njima slavi i časti svoga Gospodina i Spasitelja.

Crkveni kalendar usredotočen je na nedjeljna slavlja euharistije. I svetkovine i blagdani imaju uvijek u središtu euharistiju. Katolička hodočašća (samo u Europi ima više od 22.000 hodočasničkih svetišta) imaju u središtu euharistijsko slavlje.

Traži se i duboka vjera, milosni Božji dar, da otkrijemo i da u vjeri prihvatimo ovu tajnu vjere. I učenici su ostali zbunjeni kad im je Isus navijestio tajnu euharistije: "Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati!" i tada "mnogi učenici odstupiše i više nisu išli s njime" (Iv 6, 60. 66) To se ponavlja kroz povijest.

   

Muslimani u tome vide "čudni i pretjerani" čin i dovikuju nam: "Ne profanirajte do te mjere Božju svetost!" Istina, ako polazimo od Božje svetosti, teško možemo shvatiti ovu istinu. Potrebno je poći od Božje ljubavi, od one ljubavi koja se očitovala u Isusu, "ljubavi do kraja" (Iv 13, 1), što je najuzvišenija objava Božjeg bića: "Bog je ljubav!" (1 Iv 4, 16)

Protestanti slave euharistiju, ali to nije više ono slavlje u kojem je Isus prisutan "pod prilikama kruha i vina", "kao živi kruh što život daje", gdje "kruh u tijelo pretvara se, vino u krv Gospodnju".

Luther uči da kruh i vino ostaju. Krist je samo prisutan u prilikama, ali ne pretvara kruh i vino u svoje tijelo i u svoju krv. Slično i Kalvin: ostaje tvar kruha i vina, ali sada je tu dinamična prisutnost Krista. Najdalje ide Zwingli, koji kaže da je Kristova prisutnost u kruhu i vinu samo simbolična. Krist je prisutan samo za onoga koji vjeruje.

Crkva ispovijeda svoju vjeru: Riječima Kristovim u ustima svećenika pretvara se stvarno i bitno tvar kruha i vina u tijelo i krv Kristovu, kako je to Isus na Posljednjoj večeri rekao: "Ovo je tijelo moje! Ovo je krv moja!" I kao što je navijestio u sinagogi u Kafarmaunu: "Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi... Tijelo je moje jelo istinito, krv je moja piće istinito." (Iv 6, 53. 55)

   

Mrzitelj Crkve, Voltaire, izrekao je i ovu hulu: Euharistija je praznovjerje, idolatrija. Želio je vojnom silom poći na Rim da tamo kazni drskog svećenika, koji je zaposjeo carske palače i odatle širi odbojno krivovjerje, "monstruozno praznovjerje".

Bijes na ljubav Božju, sotonsku mržnju nalazimo i u sotonskim "crkvama" koje uz seksualne orgije obeščašćuju svete hostije. U takozvanim "crnim misama" blate katoličke svetinja i katoličku euharistiju.

Lijepo piše B. Pascal: "Kad bi se Bog stalno otkrivao ljudima, ne bi imali zasluga vjere. Ako se nikad ne bi objavio, ne bi bilo vjere. Bog se obično skriva, ali katkad se i otkriva. Ostao je skriven pod zastorom prirode, još više u čovještvu Kristovu. I kad je odlučio ispuniti obećanje da bude uvijek s nama do svog konačnog dolaska, odlučio je ostati s nama u najtamnijoj skrovitosti, neobičnoj za sve: pod euharistijskim prilikama. To je znak koji sv. Ivan u Otkrivenju naziva 'mana skrivena' (Otk 2, 7), a Izaija ga vidi skrivena kada, nadahnut proroštvom, kliče: 'Ti si Bog skriveni, Bog Izraelov Spasitelj!' (Iz 45, 15)"

   

Nevjernici i inovjerci vide u euharistiji idolopoklonstvo. Međutim, koliko god bubnjali i vikali nevjernici, Isus ostaje u euharistiji do konca svijeta kao "život svijeta". Za euharistiju se s pravom primjenjuju Mojsijeve riječi: "Uzimam danas svjedoke protiv vas, nebo i zemlju, da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj!" (Pnz 30, 19 s.) "Kruh koji ću ja dati - tijelo je moje za život svijeta!" veli Spasitelj (Iv 6, 51).

Euharistija je otajstvo ljubavi, otajstvo života. Izvor ima u neizmjernoj ljubavi Boga našega. Mogu je shvatiti samo oni koji toj ljubavi odgovaraju.

"Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakramentu 'ne može se spoznati osjetilima - veli sv. Toma - već samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu'." Sv. Ćiril Aleksandrijski izjavljuje: "Nemoj postavljati pitanje: je li to istina, već radije vjerom prihvati Spasiteljevu riječ, koji je Istina, ne laže."

   

Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš,
Što pod prilikama tim se sakrivaš,
Srce ti se moje cijelo predaje,
jer dok promatram te, svijest mu prestaje.

Vid i opip, okus varaju se tu,
Al' za čvrstu vjeru dosta je što čuh:
Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom,
Istine nad ovom nema Istinom.


SMRTI VIŠE NEĆE BITI (8)

Rana smrt

Za bezbožnika rana smrt je zagonetka. Misli da je to nesreća, nestanak u zaborav zauvijek. Za pravednika je rana smrt nagrada čestitih duša i ostvarenje Božjega spasiteljskog nauma. To je čin Božje ljubavi.


CELESTIN TOMIĆ

Rana smrt je bila sablazan za Izraelce. Prema poganskom mitu, mlad umire tko je Bogu drag, i uzet je radi svoje ljepote da bude peharnik Zeusu. Izraelac cijeni i ljubi život kao dragocjeni Božji dar. Budući da je smrt sigurna, želi se nauživati dana, da kao patrijarsi umre "u sretnoj dobi, star i sit godina". (Post 28, 8)

Dugi život je povezan s opsluživanjem Zakona, posebno s poštovanjem roditelja (Izl 20, 12), kao dar i kruna pravednosti. Starci umiru u miru, sretni što su se nauživali radosti i slasti života. Tko ostari, taj je vidljivo blažen. I u primarnim religijama, smatra se da je starost nagrada kreposna života.

Prerana smrt je zlo koje se želi neprijatelju i pogađa one koji zaboravljaju na Boga, "oslanjajući se na svoje blago" (Jr 17, 11).

To posebno doživljavaju Židovi u Aleksandriji, u drugom stoljeću prije Krista. Pobožni Židov je često predmet rugla i ismjehivanja, ne samo od strane poganskog svijeta u kojem se nalazi, već i od svojih ateiziranih i materijaliziranih sunarodnjaka. Umiru djeca i mladići u ranoj dobi. I to sinovi vjernih opsluživatelja Zakona. Je li to prokletstvo? Ne, odgovara mudrac.

   

"Pravednik ako i umre prijevremeno, naći će mir." (Mudr 4, 7) Tu je već dan odgovor, a ono što slijedi samo je opravdanje i tumačenje. Oslobođen od patnja i tjeskoba sadašnjeg života, on pravedno živi, uživa mir, što je punina radosti i blaženstva.

Što, zapravo, znači čovjekova zrelost? "Duljina dana ne čini starost časnom, niti se ona mjeri brojem godina. Već razboritost - to su sjedine ljudske, i krepostan život - zrela starost." (4, 8-9) Ugled je starosti bio vezan uz mnoge prirodne i društvene čimbenike: autoritet u obitelji i u plemenskom društvu, posjeduje spoznanje i ima iskustvo što se osobito cijenilo, postavlja se kao prirodni učitelj i savjetnik mladih i mladima se preporuča da crpe iz njihova životnog iskustva. I sama mudrosna književnost temelji se na iskustvu stečenom kroz desetljeća.


Mudrac jasno kaže da starost nije apsolutna vrijednost, niti je duljina godina smjerokaz, nego je bitna čestitost i razboritost života. Živjeti razborito znači slijediti savjete mudrih. Krepostan život je vjernost Božjem zakonu i njegovim zapovijedima.


Mudrac to ne napada, ali jasno kaže da starost nije apsolutna vrijednost, niti je duljina godina smjerokaz, nego je bitna čestitost i razboritost života. Živjeti razborito znači slijediti savjete mudrih. Krepostan život je vjernost Božjem zakonu i njegovim zapovijedima.

Smrt je tada kao "uznesenje". "I jer je ugađao Bogu, On ga je zavolio, i jer je živio među grešnicima, On ga je uzeo k sebi." (4, 10) Ugađao je Bogu kao Henok i Bog ga je uzeo k sebi. Prema židovskoj predaji Henok je pravednik koji je rano umro, u 365. godini, što je premalo u odnosu na ostale patrijarhe koji doživljavaju između 700 i 969 godina (Post gl. 5). Bio je uzet od ljudi i uznesen u edenski raj.

Tri glagola pojašnjavaju ovo Bog ga je "uzeo k sebi": "uzdignut je da zloća ne bi izopačila njegov razbor, ili da mu himba ne zavede duše. Jer blještavilo opačine zasjenjuje dobro, i vihor požude izopačuje dobru dušu." (4, 11 s.). "Stekavši savršenstvo u malo vremena, dugo je živio, i jer mu je duša bila draga Gospodinu, On ga je hitno izbavio od zloće oko njega." (4, 13 s.) I "uzeo ga u zaštitu" (4, 17).

   

Za bezbožnika rana smrt je zagonetka. Misli da je to nesreća, nestanak u zaborav zauvijek. Za pravednika je rana smrt nagrada čestitih duša (2, 22) i ostvarenje Božjega spasiteljskog nauma. To je čin Božje ljubavi. Vjerni su "u ljubavi s njim, jer izabranici njegovi stječu milost i milosrđe" (3, 9). Ljubav je razlučni znak istinitih vjernika. I njihova smrt je "milost i milosrđe", što pripada izabranicima Gospodnjim. Milost je spasiteljski zahvat, a milosrđe čin ljubavi.

Djelo spasenja je oslobođenje od sadašnjih zala (4, 10). Živio je među grešnicima i Bog ga je "hitno izbavio od zloće oko njega" (4, 14)

Iako su već postigli zrelost, uvijek su ugroženi od razornih sila izvana i iznutra: himbe da mu ne zavedu duše i vihor požuda da ga ne izopači.

Rana smrt pravednika je znak Božje ljubavi: "uzeo ga je k sebi" (4, 10), "uzdignut je" da ga zloća ne bi izopačila (4, 11), "hitno ga je izbavio" (4, 14), "stavio ga je u zaštitu", na sigurno (4, 17).

Božja se ljubav očituje u ovoj smrti. Prvi dar je oslobođenje od zla. No još više: oni su u miru, počivaju u Bogu (3, 3; 4, 7).

   

Proroci i mudraci, smrvljeni patnjom, nošeni vjerom, traže smisao patnje i svoje vjere, postupno u svjetlu objave otkrivaju smisao patnji i smrti. Mudrac ovdje otkriva onaj duboki smisao smirenosti i čak radost pred smrću. Nema straha pred smrću, kad god se ona pojavi. Ona postaje znak Božje ljubavi i dobrote, oslobođenje od nepredvidljivih zala. Napose ona je uvir u beskrajni Božji mir, u vječno blaženstvo.

Tako ova posljednja knjiga židovske Biblije već najavljuje smrt nevina Pravednika koji će kroz svoju smrt ostvariti ovo što je ovdje najavljeno: po smrti Isusa, Sina Božjega, kroz slavu uskrsnuća ulazimo u vječno blaženstvo, u blaženi mir, u zagrljaj ljubavi Boga Oca.

>[SADRŽAJ]<