VERITAS - br. 11/2004

>[SADRŽAJ]<

DUŠNI DAN

NOVI ŽIVOT POČINJE TAMO GDJE OVAJ ZAVRŠAVA

Utjeha vjere

Dušni dan. Suprug i ja stojimo pored još svježeg groba u koji je prije dvadeset i jedan dan spušten bijeli dječji lijes...


ANKICA BREKALO

Stojimo nijemi, tupog pogleda uperenog čas u plamen svijeće okružen bijelim ružama, čas u bijeli križ, tijela neosjetljivog na umor i na hladan vjetar koji donosi prvi snijeg. U mislima nam se roje već bezbroj puta postavljena pitanja bez odgovora: zašto se to moralo dogoditi, i zašto baš on? U ova tri tjedna sve su suze isplakane. Ostala je samo bol u srcu, koje stalno krvari i koje bi svakog trena moglo puknuti. Kako prihvatiti činjenicu da naš sin, koji je živio samo dvije godine, tri mjeseca i jedanaest dana, više nije s nama? Nesretno je dospio na prugu gdje ga je usmrtio vlak.

   

Misli me vraćaju na sam početak, na dan kada sam saznala da sam trudna, da se u meni začeo novi život. Tada sam išla u četvrti razred srednje škole. To mi je saznanje u trenutku promijenilo smjer života. Odmah smo se budući suprug i ja složili da ću sačuvati trudnoću, makar je bila neplanirana, jer je samim saznanjem u nama nastala i velika ljubav prema novom biću. Uz podršku naših roditelja vjenčali smo se i počeli zajednički život u unajmljenom stanu. Suprug je zarađivao za život, a ja sam, noseći sina, nastavila pohađati školu još tih nekoliko preostalih mjeseci.

Dva dana nakon mature završila sam u rodilištu. Iz bolnice smo otišli muževim roditeljima, gdje smo imali besprijekornu njegu i skrb. Nakon par tjedana vratili smo se u svoj stančić i nastavili život u troje. Bilo je to vrijeme učenja života u novim okolnostima i vrijeme prilagođavanja jednih na druge, a dijete je bilo stalni izvor radosti i optimizma.

No, životne prilike zahtijevale su da i ja počnem raditi, a kako u bližoj okolici nije bilo jaslica za smještaj sina, odlučili smo dati ga na čuvanje i brigu mojim roditeljima, udaljenim pedesetak kilometara, sve dok ne poraste za vrtić kada bismo ga opet uzeli k sebi. Sada znam da je to bilo najgore moguće rješenje, ne zbog tragičnog kraja, koji se mogao dogoditi i u mom prisustvu, već zbog propuštenog vremena - onoga kada nismo bili uz njega.

   

Već je pala noć, ali začudo, groblje je još uvijek bilo puno ljudi. Grob našeg sina, kao i svi ostali grobovi, bio je ravnomjerno prekriven snijegom, a bijele ruže i bijeli križ stopili su se s bjelinom tla, čineći tako jedinstveni reljefni pokrivač kakvog samo priroda može napraviti. Zapalili smo još dvije svijeće i stavili ih na grobić našeg sina. Stajali smo i promatrali novo ruho čitavoga groblja.

Sve se doimalo nekako svečano. Ali svečanost nije dolazila samo od prelijepog prizora tla i neba, nego i iz činjenice da je upravo očima nedostupna zemlja i mramor, koji upućuju misli na gubitak najdražih. Kao da je bijeli pokrivač odvodio misli prema prostranstvu između njega i neba, i kao da se svatko sa svojim preminulim bar na trenutak susreo u nekoj višoj dimenziji postojanja, zbog čega bi se brisao dio tuge u srcima. Da, oči su krive što toliko patimo i ne vidimo ono što se srcem gleda, ali kada srcem gledamo trebamo zatvoriti oči.

Gledajući u plamen svijeće, primijetila sam kako je odjednom iza podnožja drvenog križa izletio bijeli leptirić. Silno me iznenadio svojim prisustvom, jer nakon toliko hladnih i kišnih dana te napokon snijega, gotovo je nevjerojatno da se sada, i u noći, odlučio tražiti novo skrovište. Primijetio ga je i suprug koji je stajao uza me. No, pravo iznenađenje je tek slijedilo. Taj leptirić nisko je letio, ne prema svjetlu svijeće, već najprije prema meni. Obišao je oko moje noge te došao do supruga i jednako tako obišao oko njegove noge, odletjevši potom natrag iza križa, otkuda je i izašao. Pogledali smo se i nasmiješili, jer nam je srce preplavila ugodna toplina - iznenadna radost koja nas je toliko obuzela da više nije bilo mjesta boli i tuzi. Ništa nismo rekli; doživjeli smo to kao znak, kao posljednji oproštaj našeg sina s našim očima i mi smo ostali utješeni. U vjeri smo konačno shvatili i čvrsto prihvatili istinu da život ne završava na groblju!

   

Od tada na groblje idem samo kako bih uredila grob. Ne osjećam više tugu, a sina doživljavam u svemu živome oko sebe, jer znam da njegova duša živi. Sada znam da je život puno više od onoga što naš razum i osjetila uspiju prepoznati. Znam da se smrću gusjenice rađa leptir. Znam da vječni život započinje ondje gdje ovaj završava.

>[SADRŽAJ]<