VERITAS - br. 11/2004

>[SADRŽAJ]<

FILM

DJECA U KRAJNJOJ SOCIJALNOJ BIJEDI

Psi lutalice

Iransko-afganistanska socijalna drama "Stray Dogs" / "Sag-haye velgard" (93 min.); redateljica i scenaristica: Marziyeh Meshkini; producent: Maysam Makhmalbaf; glume: Gol Ghoti, Zahed, Agheleh Rezaii, Sohrab Akbari, Jamil Ghanizadeh i drugi; proizvodnja: Makhmalbaf Film House, Iran i Francuska, 2003.


JOSIP SANKO RABAR

Na drugom "Zagreb Film Festivalu" (2004.) prikazana su čak dva filma kojima se radnja događa u Afganistanu. To su politička drama "Osama" (2003.), afganistanskog redatelja Siddiqa Barmaka, i socijalna drama "Psi lutalice" (2003.), iranske autorice Marziyeh.

Priča drugog filma "Psi lutalice", događa se u posttalibanskom Afganistanu i u njoj nema političkog terora, kao u "Osami". Utoliko više ima upravo katastrofičnog stanja socijalne bijede. Kadrovima neprekidno caruje krajnje siromaštvo, gledamo u mnoštva djece što čeprkaju po oskudnom smetlištu i jedva preživljavaju hladne noći.

I ovdje je priča koncentrirana na protagonista koji je dijete. Točnije, na dvoje gladne i promrzle djece bačene na ulicu, jer oba roditelja su im u zatvoru. Dječak je malo stariji, pa se brine o svojoj sestrici. Otac je u jednome zatvoru, zato jer je bio Talibanski mula, a majka u drugom, jer se nakon pet godina odsustva muža preudala, a muž u zatvoru odbija dati oprost, makar je drugi suprug mrtav. Djeca žive na smetlištu, skupljaju dragocjeno smeće i tako se prehranjuju. Zima u Kabulu zna biti vrlo hladna i smrtonosna za beskućnike pa djeca svakodnevno posjećuju majku u zatvoru i tu ostaju preko noći u ćeliji. No, jedne se večeri pojavi novi stražar koji ih više ne pušta unutra, jer se to protivi propisima: zatvor je namijenjen zločincima, a ne siročadi. Svi im, čak i stražar, savjetuju da kradu, jedino će ih tako primiti u zatvor. Djeca, u očaju, pokušavaju niz bezuspješnih krađa, ne namjeravajući stvarno nešto ukrasti, već samo da bi došli u zatvor k majci. Savjetuju im kako iz hollywoodskih filmova naučiti krasti, a iz europskih kako da budu uhvaćeni. Da bi uspješno dospjeli u zatvor gledaju film "Kradljivac bicikla" (1948.) Vittoria de Sice. (Izraz poštovanja autorice svome filmskom uzoru i metafilmska veza dvije slične tradicije: talijanskog neorealizma i novoga iranskog filma.) Brat tobože krade bicikl, djevojčica digne dreku za lopovom, ali njega smjeste u muški zatvor daleko od majke, a nju ostave napolju da se smrzne i umre od gladi.

Već iz ovog šturog sadržaja možete pomisliti koliko potresnih scena i tragike, ali i duhovitosti i ironije, sadrži film. Redateljka je uspješno neutralizirala srcedrapateljne situacije golom faktografijom, ili, čak, duhovitošću. Film nosi stilska obilježja Makhmalbafove manufakture, tobože dokumentarni i neuredni neorealistički meditativni kadrovi, otkvačeni nered u priči, neprozirna simbolika, igra stilskih sredstava, snažna likovnost, egzotika, socijalna bijeda i djeca. U Makhmalbafovoj obitelji svi režiraju filmove koji osvajaju nagrade po festivalima: Mohsen, supruga Marziyeh, kćeri Samira i Hana, dok je sin Maysam producent. Nešto poput obiteljske tvornice svjetskog ugleda. Jedni su drugima scenaristi, redatelji i pomoćnici režije. Sve je to proisteklo iz jednog velikog filmskog genija Mohsena Makhmalbafa, koji je svoj dar prelio na obitelj.

Tako je i iranska redateljica Marziyeh Meshkini (Tehran 1969.), studirala filmsku umjetnost u školi svoga muža, i bila je pomoćnica režije u Mohsenovim i Samirinim filmovima.

Njezin debitantski igrani film "Dan kada sam postala žena" osvojio je nagradu Cinemavvenire u Veneciji, kao i nagrade na drugim svjetskim festivalima. I "Psi lutalice" počeli su s nagradom u Veneciji 2004.: srebrna kamera i nagrada UNICEF-a, pa nastavili dalje haračiti po drugim festivalima. "Psi lutalice" tipičan su iranski film, socijalan i melodramatski. Meshkini upotrebljava naturščike i uspijeva iz njih izvući maksimum. Djeca nose svoja vlastita imena, dječak Sahed i djevojčica Gol-Ghotai. Film je pun duha, čitava je situacija te djece groteskna, a osobito način na koji se pokušavaju spasiti i doći do majke (u zatvor). Krajnje potresnu priču Marziyeh razvija bez sentimentalnosti, na jednostavan, duhovit i šarmantan način, s puno životne zbilje i meditativnosti.

>[SADRŽAJ]<