Gledajući ovogodišnji "Zagreb Film Festival" (ZFF), koji predstavlja i nagrađuje nove filmske autore, vratio mi se optimizam i vjera u ljude. Nakon uspješnog starta prošle godine, ponovo je održan u listopadu ove, u istim prostorima Studentskog centra u Zagrebu, zajedno s raznim popratnim manifestacijama i "Festivalom prvih", koji afirmira debitantske radove iz drugih područja kreativnog izražavanja. U konkurenciji za nagrade Festivala natjecali su se dugometražni, kratkometražni i dokumentarnih filmovi, po dvanaest u svakoj skupini. Mahom su to izvrsni filmovi, mnogi s puno značajnih svjetskih nagrada, pa su ti debitanti već poprilično "otkriveni", i samo potvrđuju svoju slavu.

Iznenadio sam se u kolikom je broju ovih filmova, koji predstavljaju sam vrh umjetničke vrsnoće u svijetu, tematizirana ljudska patnja i izazivana sućut gledateljstva. Ti najbolji filmovi svijeta uglavnom su duboko humani, čak odišu duhom kršćanske ljubavi prema siromašnima, žrtvama i mučenima, prema društveno prezrenima, što se ponekad vidi i u naslovima: "Marija", "Marija milosti puna", "Kako ubiti sveca?". (Ima to i svoju drugu stranu medalje. Kada je sućut gledatelja jedan od osnovnih pokretača filma, izvanredno je teško uzdržati se od njegova forsiranja koje vodi u kič.)

Kršćanska ljubav prema društveno prezrenima ne može biti jeftino plivanje niz struju i podilaženje stereotipima i predrasudama društva, ona je uvijek kritička prema društvu, i riskantna, kao što je Isus riskirao braneći preljubnicu od kamenovanja. U filmovima, ponesenim kršćanskim duhom, autori najčešće opasno riskiraju, brodeći između Scile sućutnog kiča i Haribde nemorala i bogohuljenja. Isus nije bio moderni umjetnik, pa mu nije ni prijetio kič, ali da ga okolina shvati kao čudaka i nemoralnog tipa, kao rušitelja tradicije i bogohulitelja, taj je Damoklov mač visio Isusu stalno nad glavom, i na kraju ga odveo na stratište.

U dugometražnim filmovima na ZFF-u, Isusovu sućut osjećamo često upravo prema društveno problematičnim protagonistima, kao što su dostavljačice droge iz Kolumbije ("Marija milosti puna" Joshue Marstona), tobožnji lopovi, a zapravo afganistanska gladna i promrzla siročad ("Psi lutalice" Marziyeh Meskhinije), majka u Rumunjskoj koja se prostituira da spasi djecu od gladi ("Maria" Peteer Calin Netzera), ili duševno plemeniti i simpatični mladić u Makedoniji, koji na luđački način prima na sebe gomilu zla, postajući ubojica, nacionalistički mrzitelj, terorist i dostavljač droge. ("Kako sam ubila sveca" Teone Strugar Mitevske).

Problematična su i mjesta radnje: Bosna, Rumunjska, Kolumbija, Kina, Makedonija, Iran, Afganistan, Srbija, Indija, Izrael i Palestina, sve same zafrknute zemlje, da plačeš. Velika većina dugometražnih igranih i, osobito, dokumentarnih filmova, događa se u takvim zemljama. Izuzetak su kratki igrani filmovi. Iz ne sasvim jasnog razloga, nastaju u "sretnijim" zemljama.

No, i autori triju preostalih dugometražnih filmova iz bogatih i "sretnih" zemalja, također tematiziraju žrtve i patnju. Kako naći siromašne, gladne ili zlostavljane u bogatim zemljama? Postoji razrađena metodologija. Australka Cate Shortland izmišlja teenagericu koja bježi od kuće, pa se tako, bar na kratko vrijeme, približava afganistanskim siročićima, bar što se tiče smrzavanja i gladi ("Salto", Australija). Njemica kurdskog porijekla Ayse Polat pronalazi emocionalno hendikepiranu Njemicu, također teenagericu (bez roditeljske ljubavi i šikaniranu od vršnjakinja), te njenu prijateljicu imigrantkinju kojoj prijeti izručenje ("En garde", Njemačka), i Amerikanac Jacob Aaron Estes također tematizira zlostavljanje teenagera od strane teenagera ("Mean Creek", SAD).

I gdje nema gladi ili rata, ljudi se već pobrinu da patnje bude, osobito patnje djece i mladih. Dominantna tema filmova ovog festivala izgleda neiscrpna.