VERITAS - br. 11/2004

>[SADRŽAJ]<

KAMEN
PO KAMEN

LAKO JE BITI SUPRUG KADA IMAŠ TAKVU SUPRUGU

Idealan pedagog

U nevoljama se ljubav čini nadglasana i ušutkana, a zapravo je jača nego ikada, snaga nam je i putokaz za izlazak u dobro. Kada posumnjate u ljudsku i Božju ljubav sjetite se, golubići moji mili i dragi, današnjega dana. Ne znam jesu li sedmašići do kraja razumjeli što sam im govorio, ali, po sjaju u nekim očima i po osmijehu na nekim licima, čini mi se da je neko sjeme ipak palo na plodno tlo.


NIKOLA KUZMIČIĆ

Kako je bilo u školi?

Napokon. Otkako sam došao s posla očekujem da me supruga upita kako mi je danas bilo u školi. Već sam i odlučio da ću čekati do kraja dana. Dok ne legnemo. A kada se pomolimo, onda ću, tako sam planirao, reći da sam se sjetio dok smo se molili i da ću joj ispričati što mi se dogodilo.

   

Kada smo prestali biti stranci, a puno prije nego li smo shvatili da se volimo, buduća mi je supruga kompetentno i autoritativno ustvrdila kako imam pedagoškoga dara. Zaključila je to po odgovorima na upite mnogih koji su, doznavši da sam student teologije, pitali sve ono što se nisu usudili, mogli ili htjeli pitati o vjeri i ćudoređu. Tvrdila je da se uklapam u dimenzije idealnog pedagoga. Dimenzije 50 - 25 - 25. Smatrala je da je idealan pedagog sastavljen od 50 posto darovitosti, 25 posto znanja i 25 posto iskustva. Tvrdila je da mi je darovitost neupitna, da znanje stječem, a da ću iskustvo steći. Ja sam odlučno tvrdio da nije u pravu i još uvijek, s malo više godina i s malo manje odlučnosti, to isto mislim.

Kako je vrijeme prolazilo, poglavito kada sam počeo raditi u školi s djecom, molio bih je za mišljenje, za savjet, za pomoć. Tko zna što bi bilo da nije bilo njenih ispravnih mišljenja, mudrih savjeta i pravodobne pomoći. Njenog srca i glave, ljubavi i stručnosti. Bio sam sretan. Bio sam blagoslovljen. I pitao sam čime sam zaslužio tako dobru životnu družicu.

Kada bih tijekom svoga rada u školi nešto dobro učinio, ispričao bih joj začuđen i ponosan, a ona bi rekla: Eto vidiš!

Kada bi nešto dobro ispalo, ispričao bih joj začuđen i zahvalan, a ona bi, vjerujući u mene, slavodobitno rekla: Eto vidiš!

Kada bih nešto dobro improvizirao, ispričao bih joj začuđen i zanesen, a ona bi, ni ne sumnjajući da je drugačije moglo biti, pitajući se kada će i meni postati jasno ono što je svima očito, s puna ljubavi rekla: Eto vidiš!

   

Odgovorih joj na pitanje.

- Baš zgodno. Dogodila mi se jedna zgodna stvar. Imao sam sat sa sedmašićima u njihovoj učionici koja se nalazi u suterenu. To je drag razred. Pametan, ali miran i tih. Lijepo smo se na početku pomolili. Ja ne volim kada se ljudi deru za vrijeme molitve, ali ne volim niti kada izgovaraju riječi kao mrtva puhala. I načinom govora trebaš pokazati da ti riječi izlaze iz srca, da znaš što govoriš te da u to vjeruješ i da iza toga životom stojiš. I toga puta su sedmaši molili tiho. Upravo tada se u razredu do nas začula bušilica koja je nadglasala našu molitvu. Nastavili smo moliti, ali smo se još slabije čuli. Jedva smo se čuli. A onda se dogodilo čudo. Malo prije kraja molitve bušilica je prestala raditi, a mi smo uvidjeli da ne molimo tiho, nego glasno, nikada glasnije. Pomolili smo se, sedmaši su sjeli, a ja sam osjetio da je trenutak da im kažem ono što mi je postalo jasno. I rekao sam: Golubići moji mili i dragi, kada vas u životu snađu nevolje pa vam se učini da su vas svi, pa čak i Bog, napustili, zaboravili i prestali voljeti, sjetite se današnjega dana, bušilice i ove naše molitve. Dok je bušilica radila, činilo nam se da molimo tiho, nikada tiše, jer smo se jedva čuli. Bušilica je bila preglasna. Ali kada je bušilica prestala raditi, vidjeli smo da smo zapravo molili glasnije nego ikada. Tako vam je i u životu. U nevoljama se ljubav čini nadglasana i ušutkana, a zapravo je jača nego ikada, snaga nam je i putokaz za izlazak u dobro. Kada posumnjate u ljudsku i Božju ljubav sjetite se, golubići moji mili i dragi, današnjega dana. Ne znam, milo, jesu li sedmašići do kraja razumjeli što sam im govorio, ali, po sjaju u nekim očima i po osmijehu na nekim licima, čini mi se da je neko sjeme ipak palo na plodno tlo.

- Eto vidiš!

   

Nekoliko godina kasnije, za vrijeme mise zadušnice za pokojnu suprugu, čula se još jedna bušilica. Možda je nekome od Crkve u crkvi zasmetala buka, ali ja sam znao da mi to Bog poručuje da me voli, da je uza me i da mi daje snage.

>[SADRŽAJ]<