Sigurno je umro netko mlad, kad tako lijepo pjevaju i tako ih je puno došlo, tiho je komentirala žena pokop na groblju, dok je uređivala grob svoje obitelji. A kad je na kraju čula: "Kad se budemo sreli oči u oči ja i ti, sjeti se da sam samo čovjek, a Bog da si ti", nije mogla odoljeti. Zastala je, obrisala suzu, i malo detaljnije pogledala prisutne uz otvoreni grob. Sad je zaključila da je umro netko mlad i jako važan, jer je među mnogim svećenicima prepoznala i biskupa.

A nije!

Bio je to pokop jedne osobe, političari i propovjednici bi rekli "žene iz naroda", starice, kojoj su svi životni obzori bili - kuća, crkva i tržnica u gradu. Kad god bi se našla na tržnici popričala bi s ljudima (u tom dijelu grada svi su se međusobno poznavali) i uvijek bi ušla u kapelicu Gospe Snježne, u blizini tržnice i s Majkom Božjom popričala (baš tako, ona je Gospu i slušala, bez ikakvih vizija i "poruka") o svojoj obitelji, o svom narodu i o Crkvi. Bila je jedna od onih žena iz hrvatskog puka koje je krasila čvrsta vjera i nepokolebljiv životni optimizam, beskrajno pouzdanje u Boga, te zarazna radost svakodnevnog življenja. Bila je vrlo omiljena među ljudima, današnji mladi bi rekli - prava legenda.

Kao točka na "i" bilo je njezino nepotkupljivo ljudsko dostojanstvo, koje ne strepi ni pod kojim režimom, ni pred kojom uniformom, ni zastavom, osim pred Božjim zakonom i Božjom pravdom. Bila je kao Majka Makabejka, koja je svoju djecu odgajala u strahu Božjem i ponosom pred ljudima, znala je reći da je nad njima samo Bog, a svaki čovjek i ljudski zakon je samo ispit osobne vrijednosti Bogu i vrijednosti pred Bogom. Ako nešto pred Bogom vrijedi, onda vrijedi, ako ne vrijedi, uopće ne vrijedi. I tu je sva mudrost.

"Mama Agneza" je bila jedva pismena, ali je bila žena velike vjere i životne hrabrosti, mudrosti, molitve i žrtve. Sjećam se, bio sam ovdje mladi kapelan, kad je ona svako jutro, bez obzira - bilo to ljeto, zima, kišno, vjetrovito, bilo kakvo vrijeme, biciklom dolazila u crkvu. Svaki dan započela je s Bogom. I evo, hvala Bogu, doživjela je osamdesetu, a da nikada, koliko znam, osim nekoliko dana u mladosti, nije bila u bolnici. A kako je odgajala svoju djecu - vidi se po današnjim osmrtnicama u novinama. Svoj posljednji pozdrav majci napisali su tako da cijela stranica zrači toplinom, zahvalnošću, vjerom i nadom u uskrsnuće. Pričali su mi kako je, u ona "olovna vremena", pred tisuću roditelja stala u obranu Crkve i prava svoje djece da idu na vjeronauk, otvoreno se suprotstavivši ravnatelju... Takva je bila kroz sav život.

Danas vidimo plodove njezina života i odgoja. Tu ste vi, dragi prijatelji i rodbino, a tu su i ministranti - svi ovi oko oltara - unuci su "mame Agneze". I svi svećenici ovdje - tu su da zajedno zahvalimo Bogu za život i za svjedočenje "mame Agneze" i da molimo milosrdnog Isusa za njezinu dušu.

U prvoj klupi, nasuprot oltara, uz oca, sjedila je Ana, najstarija kći "mame Agneze". Sabrano je slušala svaku propovjednikovu riječ i u mislima se vraćala u vrijeme događaja koje je on opisivao. Dok je kao mladi kapelan bio u ovoj župi ona i njezine sestre i brat družili su se s njim. Majka ga je uvijek primala iskreno, s ljubavlju majke, i pobožno, srcem vjernice, koja je bila ponosna što, kao Marta i Marija, koje su primale Isusa u svoj dom, može primiti mladog svećenika. Javno primajući svećenika u svoju obitelj pripremala je svoju djecu na mučeničko svjedočenje, ako to bude potrebno.

Po temperamentu, Ana je bila vrlo slična svojoj majci: otvorena, simpatična, spontana, komunikativna, pomalo teatralna. Javni nastupi godili su joj kao vesta od najfinije vune. Na pozornici se osjećala ugodno, lagano, sigurno i opušteno. Još za vrijeme osnovne škole glumila je u Dječjem kazalištu. Kasnije, kad je već bila afirmirana u metropoli, često se vraćala upravo na taj detalj. Možda je upravo to bilo presudno da, malo po malo, korak po korak - "odsklizane" od Boga i s Božjeg puta. Mladoj, lijepoj, šarmantnoj djevojci su svjetla velegrada bila puno zamamnija, nego sve svijeće i lusteri po zagrebačkim crkvama, u koje je katkada dolazila. "Daleko od očiju, daleko od srca", mislila se utješiti, ali jednostavno - nije išlo! Svaki dolazak kući bio je noćna mora: majka i sestre su nešto slutile, njihovi pogledi, kao i pogledi njenih nećaka (kojima je bila kao vila iz bajke - uvijek s puno darova i priča), duboko su je ranjavali. Nikada joj ništa nisu prigovorile, ali njihova šutnja djelovala je na njezinu dušu kao malj: razarala samopouzdanje, kidala maske, razotkrivala svu bijedu njezina stanja i života. Pred njima se osjećala kao otirač, još gore, jer otirač nije odgovoran za smeće koje cipele na njemu ostavljaju, a ona je sama izabrala svoj promašeni, prazni život i svu svoju bijedu. Na jednom duhovnom seminaru, nakon puno godina tjeskobe i straha, smogla je snage za iskreno kajanje. Cijeli red sudionika seminara onako, "od ruke do ruke" dodavao joj je maramice. Toliko je plakala.

Ipak, samo obraćenje nije bilo dosta. Bog je dopustio tragediju u obitelji da posve promijeni njen život. Njezina mlađa sestra, majka četvero male djece, nakon duge bolesti, svetački, mirno je umrla. Četvero mališana skrilo se pod skute "mame Agneze". U suzama, Ana je bez prestanka pitala Boga: "Zašto si uzeo nju, tako dobru, vjernu, samozatajnu, skromnu i kreposnu, a ostavio mene, koja nema ni muža, ni djece". Odgovor je uvijek bio jedan, jedini: "Da njenu djecu povjerim tebi". Više nije bilo uzmaka. Prodala je stan, dala otkaz i vratila se kući. "Mami Agnezi", koja nikada nije posve preboljela smrt svoga djeteta, postala je duhovna potpora. Umrla je na Aninim rukama.

Mladi kapelan danas je biskup, koji svojim blagoslovom prati svaki Anin nastup na brojnim duhovnim seminarima u Hrvatskoj i u inozemstvu, na sjeveru i na jugu, gdje god svjedoči kako je Bog dobar i kako za svakoga, ma kako duboko pao, ima plan spasenja. Njen put, to uvijek naglašava, plod je molitve i žrtve njezine obitelji, pogotovo njezine majke - "mame Agneze", kako ju je, na misi nakon pokopa nazvao biskup.