VERITAS - br. 12/2004

>[SADRŽAJ]<

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

GODINA EUHARISTIJE (2)

Stol riječi

Navještaj Božje riječi je danas u krizi. Među bezbrojnim navještajima, koji se šire preko tolikih sredstava društvenih priopćavanja, kao da Božja riječ ostaje samo prazna jeka.


CELESTIN TOMIĆ

"Riječi koje sam vam govorio duh su i život!" Riječ Božja izriče dinamičnost Boga: ona stvara svemir, novi život, očituje božansku moć, božansku brigu i ljubav prema čovjeku. Isus je Božja Riječ. Ona djeluje u sakramentima Crkve, životvorna je.

Riječ Božja je navještaj Krista, posebno u euharistijskom slavlju, ali i kod svih ostalih sakramenata Crkve. Navještaj je usmjeren na život, ima u vidu životnu stvarnost i slušatelje kojima se obraća.

Navještaj Božje riječi je danas u krizi. Među bezbrojnim navještajima, koji se šire preko tolikih sredstava društvenih priopćavanja, kao da Božja riječ ostaje samo prazna jeka.

   

Izvori kriza vide neki u prevelikom dogmatiziranju propovijedi, u dociranju, u moraliziranju, a malo se odnose na konkretna pitanja koja slušateljstvo danas muče.

Drugi upadaju u suprotnost te nastoje što više iznositi ono što draška ušima, što odgovara njihovim političkim i stranačkim željama i težnjama. Izbjegavaju se teme o paklu, o križu, o patnji, o braku. Pavao kaže da treba propovijedati ono što ljude zanima, ali ne zanemariti ni ono što im je sablazan i ludost (1 Kor 1, 23).

Ljudi su danas željni emocija. Stoga vjernici pune dvorane u kojima se doživljava nešto osjećajno, vidljivo i uzbudljivo, gdje je govor u jezicima, gdje su ozdravljenja, polaganja ruku, gdje se vrši izgon đavla i slično. Dolaze onamo gdje se sve svodi na slogan: "Isus te ljubi!" "Isus te liječi!", što je bez sumnje dobro, ali ne treba zanemariti ni ono što je temelj kršćanstva: vazmeno otajstvo. Ne propovijedati samo Krista slave, već i Krista Raspetoga kao Pavao. Uskrsni aleluja se ne može i ne smije rastaviti od Križa Gospodinova, koji je jedini put do slave uskrsnuća.

   

Navještaj Božje riječi je sredstvo koje omogućuje Crkvi da dođe do srca svojih vjernika. Duše danas posebno traže hranu, žeđaju i gladuju za onozemnošću i vječnošću. Kako postići vječni život ne daju odgovore znanstvena izlaganja ili socijalni nauk, kao ni pobožne priče, već Božja riječ, evanđeoski navještaj. To je govor činjenica, koji nam omogućava da odgovorimo na konkretna pitanja koja muče danas vjernike, kako prihvatiti svakodnevne stvarnosti, susretanje s ljudima, s njihovom sudbinom, osluškujući glasove, krikove, vapaje.

"Najuočljiviji dio propovijedi je sam propovjednik. Na ambonu se ne nalazi kompjuter, glasnogovornik, simultani prevoditelj Božje riječi, nego čovjek od krvi i mesa. Na ambonu je, stoga, na promatranju živi primjer življene ili ne življene duhovnosti." (Ilija Čabraja)

Sv. Antun Padovanski kaže: "Riječ je živa kad život govori. Neka zato prestane riječ, a neka govore djela. Prepuni smo riječi, prazni djelima."

"Zakon je propovjedniku da ono što propovijeda provodi u djelo", kaže sv. Grgur, papa.

Apostol Pavao piše: "Neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstva Kristovih." (1 Kor 4, 1). A od upravitelja se traži vjernost i povjerenje, da bude točan, pobožan, ljubazan, pouzdan, pronicljiv za Boga i ljude, dobar teolog i prijatelj Svetog pisma.

   

Nije lako danas - uostalom u nijedno vrijeme nije bilo lako - naviještati Božju riječ. Čovjek i danas traži smisao života, putokaz prema Apsolutnom, Bogu. Nemirno je i danas čovjekovo srce dok se ne smiri u Bogu. Ali se traži ozbiljna priprava.

Dominikanac D. Budrović piše bl. Alojziju kako bi trebalo više pozitivno iznositi vjerske pouke, više govoriti o krepostima, nego o manama. Bl. Alojzije mu 3. kolovoza 1955. odgovara: istina je, treba pozitivno iznositi vjerske istine, ali ne zaboraviti i mane i grijehe naroda, govor o paklu. Tuži se da je malo svetopisamske snage u našim propovijedima. I malo molimo za uspjeh svoga propovijedanja.

"Propovjednik mora svom snagom moliti da Duh dođe u njegovu siromašnu riječ i u srca slušatelja." (Y. Congar) "Duh daje propovjedniku riječ, a slušatelju otvara srce za vjeru." (Pavao VI.)

Crkva je prasakrament spasenja i ima sakramentalnu strukturu. Iako posjeduje istinu, mora moliti kao sv. Pavao ili kao sam Isus, koji se povlači u goru na molitvu prije svakog važnijeg navještaja i proglasa Kraljevstva. Ni institucija, ni ljudska sredstva ne mogu izazvati djelovanje Duha Svetoga, jer se radi o apsolutno nadnaravnom i božanskom djelu.

Dirljivo je gledati kako se revni navjestitelj Božje riječi pred euharistijskim Spasiteljem pripravlja za propovijed.

   

Međutim, molitva i zaziv Duha Svetoga ne odnosi se samo na svećenika-propovjednika. I svaki vjernik mora moliti Duha Svetoga da shvati i da u život provede Božju riječ, da svaku propovijed doživi kao onu koja je upravo za njega izrečena.

"Riječ zahtijeva, a milost Duha se izlijeva gdje vjerni posluša Riječ" (T. Ivančić). Ona nas pripravlja za Stol euharistije. Naše euharistije su zato hladne, dosadne, besplodne, jer ne uzimamo k srcu Božju riječ: Svjetlo da rastjera tamu i ispuni nas djelotvornom ljubavlju.

Samo će tada riječi koje nam je Isus govorio postati duh i život.


SMRTI VIŠE NEĆE BITI (9)

Isus - pobjednik svoje i naše smrti

Kad su se navršili dani da bude uznesen, "krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu." (Lk 9, 51) Isus je svjestan što ga čeka u Jeruzalemu. Ipak, "sa svom odlučnošću" ide prema Jeruzalemu. Preuzeo je na se našu smrt da nas izbavi od vječne smrti.


CELESTIN TOMIĆ

Isus na putu u Jeruzalem triput jasno izjavljuje što ga tamo čeka. Nakon Petrove ispovijesti da je Isus Krist (Mk 8, 27-30), najavljuje svoju smrt i uskrsnuće. Ispravlja krivu sliku o Mesiji, koja je tada bila proširena u židovstvu, o Mesiji pobjedniku nad zemaljskim kraljevstvima i o Mesiji koji će uspostaviti nepobjedivo židovsko kraljevstvo. "Sin čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane." (8, 31) "Treba" (dei) - sažetak je njegova života, razjašnjenje tog života. Isus govori posve otvoreno.

Petar ga uze na stranu i poče odvraćati. Petar u tome vidi sablazan i ludost: Mesija-Krist pa raspet na križu! Na tom sramotnom mučilu za najteže zločince, buntovnike, teroriste! Navještaj je za Isusa početak njegove muke, a i sablazan za uši svakog pobožnog Židova.

Isus se okrene i pogleda svoje učenike koji s Petrom dijele isto mišljenje, pa zaprijeti Petru: "Nosi se od mene, Sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" Isus u Petrovim riječima vidi ponovljenu sotonsku napast u pustinji, da ostvari spasenjsko djelo mimo i protiv Očeve volje. I Petar i učenici su shvatili da Očeva volja mora biti prva i za njih, kao što je to bila i za Isusa. Ali trebat će dosta vremena da to shvate. Tek u svjetlu Kristove slave i po daru Duha Svetoga, shvatit će što znači slava Križa.

Kod drugog navještaja, koji se sastoji gotovo od istih riječi, Isus govori o svojoj smrti i uskrsnuću. Marko zapisuje da učenici nisu razumjeli tu besjedu, a bojali su se pitati ga da im je razjasni (9, 30-32).

Ulazeći u Jeruzalem, Isus je išao pred njima, te bijahu zaprepašteni, a oni koji su ih pratili, prestrašeni. Isus po treći put u tom ozračju naviješta svoju smrt i uskrsnuće (10, 31-34).

   

Na posljednjoj večeri Isus daje svojoj smrti spasenjsko značenje. Njegova je smrt otkupiteljska žrtva. Uzima kruh i govori: "Ovo je tijelo moje!" Uzevši kalež s vinom naviješta: "Ovo je krv moja, krv saveza koja se za mnoge (za sve) prolijeva na otpuštenje grijeha." (14, 22-24) Isus nas time podsjeća na sklapanje Saveza na Sinaju. Sada je to sklapanje Novog saveza, ne u krvi janjeta ili teleta, nego u krvi Sina čovječjega.

U agoniji u Getsemaniju Isus proživljava svu tjeskobu i užas svoje smrti, kojoj ide ususret. Govoraše: "Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni ovu čašu od mene!" (Mk 14, 36) To je jedini odlomak u evanđeljima u kojem se Isusova volja suprotstavlja Očevoj. Tu otkrivamo svu puninu Isusove čovječnosti. Isus, koji je malo prije govorio o svojoj intimnosti i prisnosti s Ocem, te o svojoj neraskidivoj vjernosti Očevoj volji, sada otkriva da je smrt za njega nešto strašno i užasno, pogotovo smrt na križu. Ali odmah dodaje: "Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti." Jedina zraka svjetla koja podržava Isusa u ovoj tamnoj i jezivoj noći, koja će svijetu u punom danu pokazati Raspetoga, jest u predanju Ocu, što mu omogućava da se podloži dubokom otajstvu Očeve volje. Nije to neshvatljivo samo za Petra, nego je to otajstvo teško prihvatljivo i samom Isusu.

   

Patnja i bol dolaze do svog vrhunca na križu. Izrečene su u onom kriku Isusovu, koji nam donosi Marko na aramejskom, a Matej na hebrejskom: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio (Mk 15, 34; Mt 27, 46). Oba evanđelista kažu da je taj zaziv Isus povikao "iza glasa". Tim riječima započinje 22. psalam.


Ulazeći u Jeruzalem, Isus je išao pred njima, te bijahu zaprepašteni, a oni koji su ih pratili, prestrašeni. Isus po treći put u tom ozračju naviješta svoju smrt i uskrsnuće.


Isus, kad govori o Bogu, uvijek ga naziva svojim "Ocem", a samo ovdje imamo riječi "Bože moj!" Jada se da ga je Otac ostavio i prepustio u ruke neprijateljima, predao groznoj i sramotnoj smrti, te je postao ruglo svima. Nije to vapaj mistika, koji ulazi u tamu noći, kada mu se gase sva svjetla vjere, nade i ljubavi. Nije to ni krik očajnika. Psalam 22. je psalam pun predanja u Boga, pun vjere u konačnu pobjedu nad silama zla.

Vapaj izriče beskrajnu patnju Sina čovječjega, ali patnju koja postaje spasiteljska, prinos života koji Otac prihvaća za spas svijeta. Golema je to bol odvajanja Oca od Sina i Sina od Oca. Isus osjeća svu težinu osamljenosti, praznine, pustoši. Prvi heretici - doketi, koji su doživljavali umiruće na križu, zgranuti pred tim patnjama, učili su da je Isus samo prividno trpio. Evanđelisti nam žele naglasiti da je Isus stvarno trpio. Isus izbjegava riječ "Oče!" da ne pojača svoju i Očevu bol. Ali to dijeljenje od Oca neće trajati dugo. U Isusovoj smrti ponovno će se ljubav Oca i ljubav Sina ujediniti, iako ona ni sada nije prekinuta, u dubinama duše Isus je uvijek povezan, jedno je s Ocem, što potvrđuje njegova molitva predanja Ocu po Duhu Svetom, koju nam donosi Luka: "Oče, u tvoje ruke predajem Duh svoj!" (Lk 23, 46) Po Ivanu Isusova smrt je već objava slave, otajstvo uskrsnuća. To i završetak psalma 22. najavljuje: pobjeda nad smrću, uskrsnuće, slava spašenih, okupljanje i živih i mrtvih u novu zajednicu Božjega naroda.

   

U Isusovoj smrti konačno je pobijeđena smrt. U Raspetom smrt ima dvostruko lice: kruto, krvavo kidanje, trganje svih mostova s ovim svijetom. Ali i blago, milo lice: slatki prijelaz k Ocu, konačnu proslavu svih spašenih.

Odsada i smrt vjernika ima svoj bolni i kruti rastanak, ali i blagi i radosni prijelaz u novi život, ulazak u Očev Dom.

>[SADRŽAJ]<