VERITAS - br. 12/2004

>[SADRŽAJ]<

FILM

FILM BLISTAVA UŽITKA I NJEGOVA MRAČNOG RAZARANJA

Ta divna splitska noć

Hrvatska mračna drama "Ta divna splitska noć" (100 min.); scenarist i redatelj: Arsen Anton Ostojić; glume: Mladen Vulić, Marija Škaričić, Nives Ivanković, Ivana Roščić, Vicko Bilandžić, Dino Dvornik, Coolio, Marinko Prga i drugi; proizvodnja: Alka film i HRT, 2004.


JOSIP SANKO RABAR

Hrvatska kinematografija dobila je još jednog lovca na nagrade po svjetskim festivalima. Dobila ga je neočekivano, s debitantske strane, iznenađujuće dobrim filmom redatelja i scenarista Arsena Antona Ostojića "Ta divna spli­tska noć", izrađenog, bez vidljiva ideološkog predznaka, poput Ogreste, s izvanredno jakim socijalnim nabojem. Izrazito sućutan prema svojim likovima, koje prikazuje u nemilosrdnoj golotinji, bez uljepšavanja.

Slično Ogrestinom "Tu" riječ je o omnibusu (umjesto šest, s tri priče) o tragičnim sudbinama nekolicine marginalaca. Umjesto Zagreba, Split. Ostojićeve fabule međusobno se prepliću. Sve tri radnje zbivaju se u isto vrijeme i na istom mjestu, na Silvestrovo, u splitskom Getu, u posljednja dva sata stare godine, pa svaka priča počinje u deset uvečer i završava u ponoć novogodišnjim vatrometom. Tri donekle neovisne radnje povezuju poneki agonisti, koji su u svakoj novoj priči iznova bacani u prošlost i ponavljaju situacije, koje promatramo iz novog rakursa (slično Brešanovim "Svjedocima").

Sve tri priče suprotstavljaju dva osnovna motiva: ljubav i smrt. Sve tri radnje povezane su ključnim problemom droge. No, on varira uvijek iz nekog drugog kuta, s drugačijom vrstom protagonista. Sitnim dilerima, narkobosovima, slučajno upletenima, teškim ovisnicima u krizi, ozdravljenima, novajlijama...

Pomno strukturiran i izveden film, samozatajne vještine, sjajne crno-bijele fotografije Mirka Pivčevića, netipičnog kadriranja, kružnog pripovijedanja. Tragični raspleti su, doduše, prebrzo predvidljivi, ali, ionako su sama iznenađenja manje bitna od uvjerljive fatalističke atmosfere okrutnog determinizma droge. Rijedak dramaturški sklad jedinstva mjesta i vremena, i prepletanja tri strukturalno višestruko povezane radnje što kulminiraju novogodišnjim vatrometom kao umjetnom ekstazom droge.

Nakon Ogrestinog "Tu" mislio sam da nije moguće snimiti mračniji film o današnjoj Hrvatskoj stvarnosti, s likovima toliko spuštenim do očaja i ludila, ali sam se prevario. Ako, svojim sadržajem film i ne dostiže egzistencijalne ponore i sumornost filma "Tu", zahvaljujući svojim stilskim sredstvima, atmosferom ga i ugođajem čak i nadmašuje.

Za razliku od Ogreste, gdje je mračan sadržaj pružen realističkim koloriranim prizorima, bez jake stilske izražajnosti i simbolike, kod Ostojića (premda mu ne fali Ogrestina očaja, ovisničke krize i narkotičnog ludila), mrak je više doslovan, proizveden crno-bijelom fotografijom, u kojoj nema nimalo bijele boje, već se radi o otrovno zelenom mračnom svjetlu što jedino zahvaljujući snažnome kontrastu s potpunom tamom, ispada blistavo. Još nisam gledao film u kojem fotografija pruža toliko jake kontraste s toliko guste tame. Simbolika svjetla-tame, ta napadna stilistika izvanredno odgovara osnovnoj temi i ideji filma, otrovnome blistavu užitku i njegovim mračnim posljedicama. To je ono što stalno gledamo na vizualnoj simboličnoj razini. Film užitka i destrukcije. Načelo užitka u okrutnom stroju realnosti.

Užitak ovdje nije samo droga, premda je droga osnovi pokretač razarajuće kobi svih protagonista, već su taj otrovni užitak također i seks, alkohol i glazba. Tako i destrukcija nije samo smrt, već i moralno i svestrano ljudsko propadanje.

"Ta divna splitska noć", blistavo je divna i otrovna, vatrometna i silno mračna. U posljednjoj sceni adolescent Luka, koji se u pijanstvu droge baca s vrha Peristila u sigurnu smrt, umjesto da padne, vječno lebdi iznad grada, otvarajući simboliku filma, od suhoga realizma sve do kraja, do daske, do fantastike i vizije. Nema svršetka. Smrt od droge u klaustrofobičnim prostorima, ali i smrt otvorena nebu.

>[SADRŽAJ]<