VERITAS - br. 7-8/2004

>[SADRŽAJ]<

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

JEDNO OD LUKINIH POSEBNIH BLAŽENSTVA

Kršćanski osmijeh

Nije li "smijeh" nešto bitno za čovjeka koji se definira kao homo ludens? Životinje se ne smiju. Zašto novozavjetni pisci izbjegavaju ovu riječ, iako je cijela Biblija, posebno Novi zavjet, ispunjena radošću, kliktanjem, veseljem?


CELESTIN TOMIĆ

Evanđelist Luka ima četiri blaženstva i četiri "jao!" Treće blaženstvo glasi: "Blago vama koji sada plačete, vi ćete se smijati!" U trećem "jao!" stoji: "Jao vama koji se sada smijete, jadikovat ćete i plakati." (Lk 6, 25)

Poznata je izreka sv. Augustina: u evanđeljima za Isusa "čitam da je plakao, nikad da se smijao."

Znakovito je da grčki glagol gelao - smijati se dolazi samo na ova dva navedena mjesta. Još ga s predznakom nalazimo kod Mateja: kata-gelao - podsmjehivati se (Mt 9, 25), te kod Jakova imenicu smijeh - gelos (Jak 4, 9).

Mnogi se tome čude. Zar se Isus nikad nije smijao? Zar se nije smijao na svadbi u Kani? Zar se nije smiješio dok je primao djecu u svoje naručje?

Nije li "smijeh" nešto bitno za čovjeka koji se definira kao homo ludens? Životinje se ne smiju. Zašto novozavjetni pisci izbjegavaju ovu riječ, iako je cijela Biblija, posebno Novi zavjet, ispunjena radošću, kliktanjem, veseljem?

"Vi ćete se smijati!" (Lk 6, 22)

U grčkom svijetu "smjeh" Boga se smatra bogojavljenjem. Plinije kaže da je jedini čovjek, koji je na svijet došao sa smijehom, bio Zoroastra, što znači da je bio pun božanskog duha. Dakle, smijeh je kao objava božanstva, pripada božanskom svijetu, pa smijati se zvuči kao idolopoklonstvo.

Uz to uvijek dobiva prizvuk hihotanja, podrugivanja, raskalašenosti, pakosti, cerenja, kao u klasičnim komedijama.

   

U Starom zavjetu imamo četiri mjesta u kojima se Bog smije. "Smije se onaj što na nebu stanuje, Gospod im se podruguje." (Ps 2, 4) Smjeh je ovdje prikladna opomena grešniku da se obrati. Jednako je i na slijedećim mjestima. "Jahve se njemu (bezbožniku koji smišlja zlo pravedniku) smije, jer vidi da dan njegov dolazi." (Ps 27, 13) No ti im se smiješ, o Jahve, i rugaš se poganima (ili oholima) svima. To jest onima koji "bljuju ustima, klevete su im na ustima i govore: 'Tko nas čuje!'" (Ps 59, 9) Onima koji su odbacili mudrost, Jahve poručuje: "Zato ću se i ja smijati vašoj propasti, rugat ću se kad vas obuzme tjeskoba." (Izr 8, 26)

Na svim ovim mjestima "smijeh" se ne pojavljuje kao svojstvo Boga, nego kao nadmoć nad zlima koji ga ne žele priznati Bogom, iako su ništa prema njemu. Kao što je Božjom stvaralačkom riječju bila prekinuta šutnja postojanja, tako i Božji smijeh razbija šutnju zla koje izgleda kao da je vječno.

Stvaralački Božji smijeh imamo i u knjizi Mudrih Izreka. Mudrost je bila kod Boga dok je polagao temelje zemlji "kao graditeljica", kao "savjetnik", "kao dražesni dječak", prevodi Akvila (Izr 8, 30). Michelangelo prikazuje Mudrost na znamenitoj freski u Sikstinskoj kapeli kao ljepuškastog dječaka koji se radosno igra u radionici Oca Stvoritelja.

   

Židovski učitelji, rabini, smatraju da smijeh ne dolikuje Bogu. Zato ova mjesta u kojima dolazi glagol "smijati se" tumače drugačije. Redovito ih ili nastoje drugačije pročitati, ili uzimaju to u eshatološkom značenju, ili ih prevode riječju "radost". Kad žele opisati buduću radost blaženih, nikada je ne opisuju smijehom, nego kao radost, istinsku i duboku. Nema "smijeha u budućem svijetu". Smijeh je nedostojan Boga.

Židovski učitelji smatraju da je smijeh nedostojan i čovjeka. To je držanje neposlušna čovjeka, koji Bogu nije mio. U popisu grijeha stoji i smijeh. Rabi Hanina bar Papa (oko 100. godine poslije Krista) potiče učenike da riječima Zakona otjeraju napast smijeha.

   

Shvatljivo je zašto se riječ "smijeh", "smijati se" (gelao) ne nalazi u spisima Novoga zavjeta. Podsjeća na idolopoklonstvo, na razuzdanost, raskalašenost, razvrat. Grohotni smijeh je često i pakosni smijeh, hihotanje i cerenje, što ne dolikuje vjerniku. Time smijanje nije zabranjeno, nego je naglašeno da vjernik mora biti radostan, veseo, ispunjen vedrinom, humorom - što se smatra istinskom kršćanskom značajkom, kao i sve ono što prati tu radost: smijeh, ples, kolo... Ali smijeh mora izlaziti iz unutarnje radosti i pomirenja s Bogom i s ljudima, iz Božjeg sinovstva. Ta je radost uvijek stvaralačka i preobražava svijet, ulijeva sigurnu nadu u pobjedu dobra nad zlom i opačinama.

Isus se nije "smijao" grohotnim, pakosnim, raskalašenim smijehom, ali se radovao svemu što je lijepo, veliko i plemenito u prirodi i u čovjeku više od ijednog čovjeka na zemlji. Zanosili su ga ljepota dječje duše, obraćenje raskajanog grešnika, proljeće u vlastitoj zemlji, ljiljani i cvijeće na poljima, zvjezdano nebo.

   

Možemo reći, kao što su već židovski prevoditelji prije Krista izbjegavali riječ eros (koja odviše podsjeća na razvratni erotizam i nedostojna je Boga, koji je sama ljubav) i prevodili je riječju agape (koja je više neutralna), tako su izbjegavali i glagol gelao - smijati se i radije govorili o radosti.

Zašto je Luka ovu riječ upotrijebio? Teško je reći da nije poznavao ovu židovsku nijansu. Vjerojatno Isusovu riječ tumači kao i židovski učitelji - u eshatološkom značenju.

Smijeh, duhovitost i humor ulaze u kršćanstvo na velika vrata. Crkva ne pozna turobne svece. Poznat nam je humor pustinjaka. Sv. Terezija od Djeteta Isus veli: Osmjeh je "cvijet Božji i odjek neba". "Treba se uvijek smijati da bismo utješili Isusa." Sv. Ivan Berhmans kaže: "Od Isusa sam naučio radovati se!" Prvi franjevci u Engleskoj od smijeha nisu mogli nastaviti molitvu. Apostol potiče Filipljane: "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: Radujte se!" (Fil 4, 4) Samo neka naš smijeh izvire iz unutarnje radosti, zato što smo u Isusu postali djeca Božja.


SMRTI VIŠE NEĆE BITI (5)

Zabluda spiritizma

Pojava spiritizma otkriva pomanjkanje žive i djelotvorne vjere. Spiritizam je neizravna sotonska prijevara. Odgovori koje daju tobože duhovi, ili nisu točni, ili se već nalaze u mediju tj. u osobi koja posreduje.


CELESTIN TOMIĆ

Otkrivaju li nam tajnu smrti spiritističke seanse, u kojima se dolazi u dodir s duhovima preminulih? Značajno je da zazivanje duhova nalazimo ne samo kod primitivnih naroda, nego i u naprednim civilizacijama, kao što je naša, posebno u kriznim trenucima, u kojima bujaju razni spiritistički pokreti. Statistike govore da se danas oko 100 milijuna ljudi bavi spiritizmom: u Brazilu 11 milijuna, u SAD-u 600.000, u Engleskoj 100.000, samo u Torinu oko 40.000 itd. Otkriva li nam spiritizam smisao smrti?

   

Spiritizam je "vjerovanje u zagrobni život duhova umrlih ljudi i u mogućnost komuniciranja s njima". Susret s duhovima ostvaruje se, kako se tvrdi, preko materijalno-fizičkih i psihičkih znakova. Materijalno-fizički znakovi su udarci, buka, lebdenje nekog predmeta ili osobe, otisci, dodiri, utvare, svjetlost... Znakovi psihičkog reda su: vidjeti u tami, gledati u daljinu, doživljavati ono što se drugdje zbiva, spoznaja posve nepoznatih stvari, govor tuđim jezicima...

Čovjek se, po njihovu učenju, sastoji od tri dijela: fizičko tijelo, koje se raspada u smrti; fluidno tijelo, nešto između tijela i duše. Nenormalne pojave živih kao i dodir s preminulima imaju svoj izvor u tom fluidnom tijelu, koje se može materijalizirati i postati vidljivo. Treći dio je duša, nematerijalna i besmrtna.

Naglasak je na fluidnom tijelu, koje se smatra kao materija, ali prozirna i lagana. Može se u izvjesnim okolnostima zgusnuti i ukazati se vidljivom. Duša u smrti, lišena tijela, sačuva ovo fluidno tijelo koje joj služi kao most za komuniciranje sa živima.

Ovaj nauk temelji se na široj lepezi vjerovanja. Temeljne su istine: postojanje Boga koji je najviše i neizrecivo počelo svega i sviju; postojanje besmrtne i bestjelesne duše, koja nije nikad posve oslobođena od fluidnog tijela.

   

Ovo vjerovanje se nešto izmijenilo u teozofiji, što nije razumska i znanstvena spoznaja, nego neka maglovita intuicija i osjećanje Boga, te mogućnost da se stupi u neposrednu vezu sa zagrobnim svijetom". Po ovom nauku ne postoji izvankozmički Bog. On je u svakom atomu kozmosa vidljiv. Nema osobne razlike između Boga i čovjeka. Ovo vjerovanje, bolje rečeno praznovjerje, još više iskrivljuje stvarnost čovjeka. Čovjekovo tijelo se sastoji od četiri elementa te od duha koji dolazi od Boga. Ti elementi određeni su da se rasprše ili da se sjedine s drugima. Govore o reinkarnaciji, o "novom rođenju".

Svijet bi bio prolazna objava, proljetni cvijet nepoznatoga vječnog korijena. Duh i materija su jedno. Odatle učenje da su Bog i svijet jedno te isto. U tom nauku nema mjesta ni za nagradu ni za kajanje, ni za otkupljenje. Svima ravna slijepo i mehaničko pravo. U ovo maštovito praznovjerje, bez ikakve znanstvene podloge, ulazi i spiritizam, prema kojem umrli dolaze i odlaze te druguju sa živima.

Ima različitih vrsta spiritizma. Onaj koji se pojavio kod primitivnih naroda razlikuje se od današnjeg spiritizma kojem milijuni ljudi nasjedaju u suludoj težnji da dođu u dodir s nevidljivim svijetom, s dušama preminulih. Pošast okultizma cvate kad se vjera gasi, a materijalizam i racionalizam ovladaju čovjekovim životom.

   

Dolazi nam spontano misao na susret Šaula i vračare u En Dori (1 Sam 28, 3-25). Opisan je vrlo vješto, živahno, neposredno. Šaul zatraži da mu vračara dozove Samuela. Žena kaže: "Vidim nešto božansko, što se diže iz zemlje. Izlazi starac ogrnut plaštem." Samuel upita Šaula: "Zašto si pomutio moj mir dozivajući me gore." Šaul mu iznese svoju tjeskobu, a Samuel mu onda javlja stravičnu sudbinu što čeka njegovu obitelj i njegov narod.


Javljaju li se duhovi doista? Jedni u tome vide neku prirodnu pojavu, koja se očituje preko medija koji ima neka posebna svojstva, sposobnosti koje nama još nisu poznate. Spiritisti tumače da je to pojava fluidnog tijela. Treći smatraju da se tu radi o prevari, ili da se to odvija pod utjecajem demona.


Sve govori kao da se radi o jednoj spiritističkoj seansi. Crkveni oci različito tumače ovaj odlomak. Jedni misle da je riječ o jednoj slici, o prispodobi. Drugi govore o sotonskoj varci. Većina ipak govori o stvarnom ukazanju Samuela. No, svi se slažu da se ne radi o spiritističkoj seansi. Žena nije ni spiritistički medij, niti se služi spiritističkim sredstvima. Nije sotonska pojava, jer poruka je jasna: Bog je dopustio ovo Samuelovo ukazanje.

U ovom izvješću imamo još shvaćanje Šeola-Podzemlja iz kojeg izlazi Samuel. Podzemlje je kao zemlja bez povratka, zemlja u koju silaze svi bez razlike, mjesto bez istinskog života. Treba još čekati vremena drugog stoljeća prije Krista, kad će objava prekogrobnog života jače zasjati, kao i vjera u uskrsnuće, koja će do punine doći u Kristovu vazmenom otajstvu: u smrti i uskrsnuću njegovu.

   

Kako se danas tumače te pojave? Javljaju li se duhovi doista? Jedni u tome vide neku prirodnu pojavu, koja se očituje preko medija koji ima neka posebna svojstva, sposobnosti koje nama još nisu poznate. Spiritisti tumače da je to pojava fluidnog tijela. Treći smatraju da se tu radi o prevari, ili da se to odvija pod utjecajem demona.

Kakav god bio odgovor, jedno je sigurno: pojava spiritizma otkriva pomanjkanje žive i djelotvorne vjere. Spiritizam je neizravna sotonska prijevara. Odgovori koje daju tobože duhovi, ili nisu točni, ili se već nalaze u mediju tj. u osobi koja posreduje.

Znak da je to zabluda našeg stoljeća, koja postoji uza sav napredak znanosti i tehnike, kao i horoskop i druge zablude čovjeka naših dana, potvrđuju posljedice koje ugrožavaju one koji se time bave.

"Sve više je onih koji zbog dodira s okultizmom traže pomoć psihijatra ili svećenika. Oni se tuže na padanje u bezvoljnost i besmislenost života. Imaju napast za samoubojstvom, osjećaju strašan nemir... imaju paranormalne fenomene, događaju im se neobične pojave, misle da imaju neku bioenergiju u sebi, razgovaraju s duhovima, dobivaju neobična saznanja s drugih svjetova, a da ne znaju što se zapravo događa." (T. Ivančić)

Spiritizam i druge okultne pojave plod su bujne mašte i uvijek su štetni za čovjekovo postojanje. Čovjek živi samo jednom. Mora svoj život živjeti svjesno i odgovorno. Smrću sigurno završava ovozemni život. Za kršćanina je smrt prijelaz u vječni život i blaženstvo.

>[SADRŽAJ]<