VERITAS - br. 1/2005

>[SADRŽAJ]<

UZORI

PLACIDO CORTESE - CRESKI KOLBE (1)

Tragom jedne prijave

Krajem 2003. u Trstu je završen biskupijski proces kauze za beatifikaciju creskoga franjevca konventualca, fra Placida Cortesea, mučenika kršćanske ljubavi. Prema mišljenju mjerodavnih i iskusnih stručnjaka, za pet do šest godina možemo očekivati njegovo proglašenje blaženim.


LJUDEVIT MARAČIĆ

Priznat ćete: nije baš običaj životnu priču o jednom fratru početi otmicom, i to pravom, dobro smišljenom i majstorski izvedenom otmicom, pred jednom od najposjećenijih i najpoznatijih katoličkih bazilika na svijetu. Zbilo se to u Padovi, 8. listopada 1944. godine, baš kad se bio rasplamsao sav bijes jednoga bespoštednoga krvoprolića. Dan kasnije, rektor papinske bazilike sv. Antuna u Padovi dostavio je prijavu o nestanku sjedištu gradske kvesture, koja je formalno bila u rukama talijanske policije, dok su stvarno sve konce u rukama držali njemački kontraobavještajci.

"Padova, 9. listopada 1944.

Nižepotpisani rektor papinske bazilike sv. Antuna izvješćuje ovu poštovanu kvesturu da je u prvim popodnevnim satima jučer iz posve nepoznatih razloga iz našeg samostana sv. Antuna nestao o. Placido Cortese, redovnik i svećenik našeg Reda.

S obzirom na njegov izgled, ističemo: bio je čovjek srednjeg uzrasta, podosta krhka i vižljasta stasa, iskrivljenih nižih udova, poduljeg lica, plavkaste kose, plavih očiju s naočalama na krakove, šepava koraka.

Moram, osim toga, istaknuti da su jučer, oko 13 sati, dva nepoznata čovjeka spomenutoga fratra tražila s grubom upornošću. S obzirom na opis ovih pojedinaca, mogu reći da je jedan bio srednje visine, okruglasta lica, tamnopute kože, u tamnoj smeđoj jakni. Drugi, povišeg stasa, mršav i bez desne ruke, u kišnom ogrtaču, držao se po strani.

Oko 13,35 istog popodneva spomenutog je fratra vidio jedan od naše subraće kako izlazi kroz središnji ulaza našeg samostana i kreće, usporena koraka i zabrinuta izgleda, prema lijevom izlazu iz ograde koja zatvara trijem Bazilike, a kada ga je prešao, usmjerio se prema Gradskom muzeju. Spomenuti redovnik ostao je čekajući na trgu sv. Antuna oko dva sata i nije ga vidio da se vraća.

Od 19 sati jučer navečer dao sam pažljivo pregledati unutarnjost samostana, ali sve do ovog trenutka spomenuti fratar nije pronađen.

Moram još istaknuti da je u njegovoj sobi sve u redu; uz to se na svom mjestu nalaze šešir i časoslov. Izdvajam ovaj detalj jer je fratar viđen kako samostan napušta bez šešira.

Toplo se preporučam vašoj uljudnoj brizi da poduzme dužne korake i pomnjive pretrage."

Pismo je potpisao o. Lino Brentari, rektor Bazilike sv. Antuna u Padovi.

   

Rektor poznate padovanske bazilike sv. Antuna u ovoj prijavi gradskoj policiji spominje ime i iznosi osnovne podatke o izvanjskom izgledu nestalog fratra. Za prvi tren nije ni trebalo drugih detalja, čak ni to koliko mu je godina, niti gdje je rođen, pa čak ni čime se bavi. To je tek trebalo dopuniti dodatnim istraživanjem, ako se ukaže potreba. Uostalom, rektor je dobro slutio da na policiji dobro, jako dobro, znaju o kome se radi.

Ipak, odgovor je izostao. Zapravo, rečeno je da im nije poznato o čemu se radi. Tako to obično čini policija u svim totalitarnim režimima, a gestapovci su bili oni koji su svime dirigirali. Oteti fratar otpremljen je na sigurno mjesto, najprije na dugotrajna ispitivanja, popraćena krvoločnim prijetnjama, potom na teške muke sve do krvave smrti. A potom, kao da je zaborav legao na cijeli slučaj. Damnatio memoriae, prokletstvo zaborava. Više od pola stoljeća, dok se napokon nije probudilo zanimanje i dok slučaj nije krenuo prema punom razjašnjenju i zasluženom priznanju.

Budući da je o. Placido u Trstu završio svoj mukotrpni život, pokretanje biskupijskog procesa za njegovu beatifikaciju spadalo je na tamošnjeg biskupa. I biskup Eugenio Ravignani 29. siječnja 2002. oglasio se svojim proglasom na talijanskom, slovenskom i hrvatskom jeziku:

"U bolnim i strašnim vremenima posljednjega svjetskog rata, usred razaranja, mržnje i nasilja, Bog je dao da izniknu velike duše koje su, žrtvom svojega života, posvjedočile prevlast ljubavi. Jedan od takvih likova bio je o. Placido Cortese, rođen u Cresu (istarskom gradiću, koji je tada pripadao Austro-Ugarskoj Monarhiji, danas u Republici Hrvatskoj), 7. ožujka 1907., dobivši na krštenju ime Nikola.

Kao mladić, u Red franjevaca konventualaca ušao je u antunovskom sjemeništu Camposampiero (Padova). Godinu novicijata proveo je pri Bazilici sv. Antuna u Padovi, gdje je 4. listopada 1924. položio prve zavjete, uzevši ime fra Placido. Studije je dovršio licencijatom iz teologije pri fakultetu Reda u Rimu, gdje je i zaređen 6. srpnja 1930. Prve svećeničke godine proveo je u novoj pučkoj župi Bezgrešnog Začeća u Milanu, a potom je bio na službi u Bazilici sv. Antuna u Padovi. U veljači 1937. imenovan je direktorom revije 'Messaggero di S. Antonio', gdje je šest godina ima priliku pokazati svoju osposobljenost i zauzetost, pišući članke i pisma pretplatnicima, udvostručivši broj pretplatnika ove antunovske revije i sagradivši, 1939. godine, novu tiskaru.

Messaggerova tiskara koju je sagradio o. Placido


Za bolje upoznavanje naših čitatelja s doista izuzetnim likom ovoga "creskoga Kolbea", a u povodu skore 100. obljetnice njegova rođenja (1907), objavljujemo podulji serijal o životu, djelovanju i smrti fra Placida. To je zapravo prošireni i dopunjeni životopis koji je pisac ovih redaka objavio pred nekoliko godina pod nazivom "Heroj i mučenik", pa čitatelje koji to žele, upućujemo na spomenutu biografiju koju mogu naručiti u Upravi "Veritasa".


U vrijeme posljednjega rata tadašnji apostolski nuncij u Italiji, mons. Francesco Borgoncini Duca, i ministar provincijal, o. Andrea Eccher, zadužili su ga da se posveti Židovima i slavenskim zatvorenicima u koncentracijskom logoru na periferiji Padove. On se tome odazvao hrabro i velikodušno. U svojim pothvatima, osobito nakon pada fašizma, on se predano žrtvovao u 'spašavanju' onih koje su nacifašisti tražili. Premda je osjećao da ga prate, o. Placido je, s odanošću, iz ljubavi prema Bogu, nastavio pomagati, ne vodeći brigu o opasnostima, podržan vjerom. Iako je mogao izbjeći ovu pogibelj premještajem u drugi samostan, on je molio svojeg poglavara da može nastaviti sa svojim služenjem progonjenoj braći.

8. listopada 1944. na prijevaru su ga izvukla dvojica nepoznatih i od onog dana gube mu se tragovi. Iz svjedočanstva vrijednih pažnje doznalo se, kasnije, da je odveden u Trst, u sjedište gestapovaca (njemačkih esesovaca), gdje je mučen do smrti…"

   

O. Placida su, dakle, nepoznata dvojica izvukla iz samostana i odvela prema tragičnom skončanju ovozemnog života. Otac Cortese je bio previše inteligentan da ne bi slutio kako njegova tajna djelatnost ne bi prije ili kasnije došla na vidjelo, bio je previše iskusan da bi mogao zamišljati kako će fašistička ili nacistička policija zažmiriti kad se radi o fratru, bio je i previše oprezan da ne bi mogao očekivati kako će se među onima kojima iskazuje dobrotu naći i takvih koji će ga izdati.

Ipak, unatoč svemu, upustio se u ove svetu avanturu. I upotpunio galeriju svećenika koji su u mraku ratnog ludila ukazivali na svijetle izlaze, kako će i poznati talijanski svećenik i pisac Primo Mazzolari istaknuti u svojoj knjizi "I svećenici umiju umirati", opisujući brojne životne priče svećenika koje je nacistički i komunistički fanatizam otpremio u bolji život. Različiti slučajevi, uvijek s jednakim rezultatom: mučeništvom. Ili herojstvom, za one koji ne vole da se rabi kršćanski izraz svjedočenja.

Pred nama je tako jedan uzbudljivi triler, tipični krimić s vrlo krvavim svršetkom, koji se pak u očima vjernika pretvara u istinsku apoteozu uskrsnog jutra. Pravi vazmeni 'Exultet' s radosnom 'Alelujom'. A do tog stupnja trebalo je ipak proći uskim i strmim usponom života. Taj ćemo put pratiti od početka do kraja, s ponešto povijesnih nadopuna i korisnih objašnjenja, koja bi trebala ovu napetu priču približiti običnom čitatelju.

>[SADRŽAJ]<