VERITAS - br. 2/2005

>[SADRŽAJ]<

MLADI

ZAFRKANCIJA SA ZIDA I NAŠA STVARNOST

Sto ljudi, sto ćudi - jedno Vrapče

Pojedince koji nastoje biti posebni, drugačiji, razboritiji, skromniji, jednostavniji, ili možda u opreci s uvriježenim mišljenjima, ljudi svrstavaju među zanesenjake, u pjesničke duše, možda među čudake ili ako ćemo "po domaćem" - među luđake.


TOMISLAV UROIĆ
[ tomislav.uroic@vz.t-com.hr ]

Sto mišljenja, sto ideja, sto pogleda na svijet, sto različitih jedinki, a svaku zovemo istim nazivom - čovjek. Ljudi su toliko različiti, toliko posebni, no za većinu je život svakog pojedinca ipak samo kombinacija ustaljenih shema koje primjenjujemo u životnim situacijama nastojeći se što više poistovjetiti s nekim podrazumijevanim standardom kojeg diktira vrijeme u kojem živimo. Zašto je to tako? Vrlo vjerojatno jer nitko od nas ne voli riskirati i biti poseban u traženju svog puta prema vječnosti.

   

Zafrkancija sa zida koju sam prepisao kao naslov ovog članka govori da je svakom od nas, premda smo i po izgledu i po naravi potpuno različiti, ovo društvo namijenilo potpuno isti tretman po kojemu bismo trebali liječili svoju bolest koja se zove - život. Dakle ne želim pričati o psihijatriji, već o našem svakodnevnom životu u kojem se nema vremena obraćati pozornost na pojedinca i njegovu osobnost ili na njegovo stanje, već se na sve gleda generalizacijski.

Danas kao da više nema razlike između dobrih i zlih, između katolika i nekatolika, između bogatih i siromašnih - svi su se na neki način izjednačili. Oni zli nisu uvijek zli, dok oni dobri nisu baš uvijek dobri. Ateisti se ponašaju po katoličkim principima, dok se katolici često ponašaju nekatolički. Sa psihološkog gledišta čak su i siromašniji danas puno bogatiji od financijski bogatih ljudi. Kao da smo svi mi po novom - "samo" ljudi - i to ljudi s istim ciljevima, istim potrebama, istom vizijom budućnosti... ali i s istim idealima.

Takva bi nam situacija odgovarala da se svi izjednačimo u nečem dobrom, međutim, vjerujem da ćete se složiti sa mnom da danas uglavnom prevladava borba za glupe ideale, kao što su: biti prvi, biti najjači, najveći, veći od drugoga... Svi smo bar malo ludi za npr. uspjehom, karijerom, novcem, dominacijom, slavom... Nije to nužno za osudu i društvo me kao takvog (ludog) nikada neće strpati u ludnicu. Čak naprotiv! Ako uspijem biti "dovoljno" lud, onda me i tapšaju, i vole, dive mi se, jer sam naprosto zadovoljio opće prihvaćene kriterije života u ovome svijetu! Svjestan sam da mi se sve to možda i ne čini baš uvijek u redu, ali se nekako uvijek uspijem zaštiti, pozivajući se na dobro poznati zakon krda: "Kud svi Turci, tud i mali Mujo!"

S druge pak strane pojedince koji nastoje biti posebni, drugačiji, razboritiji, skromniji, jednostavniji, ili možda u opreci s uvriježenim mišljenjima, ljudi svrstavaju među zanesenjake, u pjesničke duše, možda među čudake ili ako ćemo "po domaćem" - među luđake. Svaka različitost se kažnjava odbacivanjem i izoliranjem, jer ako se ne uklopim, naprosto sam lud i trebam u ludnicu. Ogriješio sam se o "zakon krda" i sad putujem sam! Nitko sa mnom neće htjeti ni pričati, jer ja jednostavno nemam zajedničke teme s ostatkom svijeta.

Svatko od nas ipak se možda više voli naći u nekoj "zlatnoj sredini", između ove dvije krajnosti. Mi smo tu negdje, ali premda se često divimo entuzijazmu ovih drugačijih i premda smo svjesni činjenice da su ovi prvi više ludi od njih, mi jednostavno nismo dovoljno hrabri da kažemo: "Hej! Pa ovaj nije lud! On je lud utoliko koliko ga i ljudi oko mene ne mogu ili ne žele razumjeti!"

   

Nisu li se isto tako kukavički ponijeli prema Isusu oni koji su ga raspeli. On je bio individua - pričao je ludosti, stvari koje nam ni danas nisu potpuno jasne. Nije li takav bio i sv. Franjo, koji je bio lud jer je pričao sa suncem, zvijezdama, pticama... Nije li takav bio i sv. Antun kad je propovijedao ribama. Što danas o tim ljudima mislimo!? Jesu li oni i njima slični bili ludi? Bili su, ali samo u duhu vremena u kojem su živjeli! Danas su nam ti ljudi uzori! Pred onim o čemu su oni pričali, ljudi su često zatvarali uši! Ali oni su bili luđaci samo zato što su bili drukčiji, hrabriji i jer su htjeli biti oni koji će svijet gledati očima koje im je Bog podario, a ne poput slijepca udarati štapom i osluškivati kako će odjeknuti!

Bog neće voditi takve slijepce! On je i svakom od nas dao oči - treba ih samo otvoriti! Ne smijemo dozvoliti da se povedemo za ovozemaljskim ludilom koje je prolazno. O ludilu o kojem sam prethodno govorio ljudi nikad nisu uspjeli dati točnu dijagnozu. Međutim, Bog u tome nikad nije pogriješio. Za njega smo mi pojedinci i on nas jako dobro poznaje. On nas nije stvorio da bismo samo gradili budućnost već da bismo istu i osmislili. Ono što mi možemo osmisliti, svijet danas možda neće razumjeti jer on razumije samo novac, moć i slavu. Međutim, unosne vrijednosnice koje su nam zagarantirane u vječnosti nisu konvertibilne sa ovozemaljskim valutama, stoga nas to uopće ne treba zabrinjavati. Trebamo samo otvoriti oči, biti hrabri i ne bojati se - jer zapravo nismo ludi!

>[SADRŽAJ]<