VERITAS - br. 2/2005

>[SADRŽAJ]<

UZORI

PLACIDO CORTESE - CRESKI KOLBE (2)

Svojevrsni rekorder

Fra Placido Cortese rođen je početkom 20. stoljeća u Cresu, na istoimenom otoku, gdje se nalazi stari samostan sv. Frane, u kojemu je zajednica franjevaca konventualaca. Ovdje počinje uzbudljiva priča najavljena u uvodnom prikazu.


LJUDEVIT MARAČIĆ

Malo otočko mjesto, Cres, u kvarnerskom arhipelagu, otvoreno svojim divnim zaljevom, kao zagrljajem, prema plominskom dijelu istarskog poluotoka, za opću, a ni narodnu povijest, ne predstavlja osobiti predmet zanimanja, ako se u posljednje vrijeme izuzmu turistički apetiti koji ovdje susreću još uvijek nepatvorenu mediteransku sredinu, još uvijek nenagrđenu hotelskim zdanjima i apertmanskim naseljima, koje susrećemo na sve četiri strane svijeta koje okružuju ovaj izduženi otok. Pa ipak, Cres je svojevrsni rekorder što se tiče povijesti Reda franjevaca konventualaca. Evo i obrazloženja.

U Cresu već iz vremena vrlo bliskih osnivaču franjevačkog reda, sv. Franji Asiškom, postoji franjevački samostan i istoimena crkva koji se ponose imenom svetog utemeljitelja. Prvotno građeni u stilu skromne franjevačke gotike, kao i mnogi obližnji samostani u Istri i na kvarnerskim otocima, crkva i samostan su tijekom vremena dograđivani, i svako im je stoljeće utiskivalo značajke svojeg stila i razdoblja. Danas ni crkva ni samostan ne pružaju dokaz jedinstvene cjeline, što možda ne ostavlja prvorazredni umjetnički doživljaj, ali i crkva i samostan, unatoč brojnim krparenjima vremena, nude topli i obiteljski ugođaj, pa nije čudno što ta mjesta vole ne samo domaći ljudi, već i svi oni koji ovamo dolaze i prožive u njima neko vrijeme.

Fratrima koji ovdje žive posebno znači činjenica da je creski samostan iznjedrio brojne poznate i značajne ljude Reda franjevaca konventualaca, od kojih četiri biste ukrašavaju središnji klaustar staroga samostana. Doduše, to se ne bi moglo reći za prva tri stoljeća zajedničke povijesti raznih još nepodijeljenih ogranaka franjevačkog reda, koji se ipak u prvoj polovici 16. stoljeća podijelio u dvije veće obitelji, konventualsku i opservantsku, a ova druga će se uskoro izračvati u još nekoliko ogranaka. I baš ta ključna godina podjele Reda, 1517. godina, katapultirala je jednog creskog fratra, koji je prethodno bio ministar provincijal Dalmatinske provincije sv. Jeronima, a potom i Provincije sv. Antuna u obližnjoj Padovi. Izabran je za ministra generala Reda franjevaca konventualaca i naznačio je stvaranje jedne tradicije koja podsjeća na rekord. Dok je samostan sv. Frane u Cresu pripadao matičnoj provinciji sv. Jeronima, ovoj je zajednici dao 18 provincijala, od kojih su zasigurno najpoznatija dvojica koja su potom izabrana i za vrhovne poglavare Reda. To su fra Antun Marcello Petris, spomenuti prvi ministar general konventualske obitelji tek razdvojenoga franjevačkog reda, i fra Bonaventura Soldatić, s kraja 19. stoljeća, koji je pronio slavu svoga Reda u nimalo ohrabrujućim okolnostima, kada se baš prelamala i povijest Reda franjevaca konventualaca. Od njegova vremena počinje oporavak, koji se brojčano može izraziti ovako: od tada ni 1.000 fratara konventualske obitelji, Red franjevaca konventualaca će se u 100 godina upeterostručiti. A i danas spada u rijetke muške redove Katoličke Crkve koji stalno bilježi umjereni porast.

Posebno poglavlje koje uvećava ovaj svojevrsni rekord maloga otočkog samostana predstavlja razdoblje od tridesetak godina, u vrijeme talijanske uprave nad ovim područjem, kada je samostan bio pripojen Provinciji sv. Antuna, sa sjedištem u Padovi. U to vrijeme Cres je nastavio biti pravo rasadište i živa kolijevka brojnih i vrlo zapaženih redovničkih zvanja. Tijekom toga kratkog razdoblja, ovaj je samostan svojoj provinciji u Padovi darovao dva provincijala, a Redu franjevaca konventualaca dva ministra generala, koji su svaki na svoj način utisnuli trajni pečat u ne tako davnu povijest Reda (fra Alfons Orlich ili Orlini i fra Vitale Bommarco). Crkvi je creski samostan u prošlom stoljeću dao i dva biskupa (fra Raffaello Radossi i fra Vitale Bommarco), zatim jednoga vrsnoga glazbenika (fra Bernardino Rizzi), a sada mu eto valja pridružiti i ovaj skroviti biser svetosti, koji upravo osvaja našu pažnju.

   

Da bi se što cjelovitije uočilo okružje u kojemu je izniklo i dozrelo ovo tiho redovničko zvanje, korisno je utrošiti nekoliko riječi na opis sredine koja je usmjerila mladoga Mika prema oltaru, prema žrtvi života.

Baš u godini njegova rođenja, u Rimu je potpisan dokument razdruživanja Provincije sv. Jeronima i one sv. Antuna, koje su osamdesetak godina provele u zajedničkom hodu, ujedinjene oko istih poglavara i odgojnih ustanova. Do ujedinjenja je došlo uglavnom zbog tadašnjega političkog stanja, kada je uslijed brojnih pritisaka osjetno bio smanjen broj samostana i ograničen broj fratara, pa se logičnim postavilo rješenje ujedinjenja dviju susjednih provincija koje su tada bile povezane jednom političkom upravom, kojoj je sjedište bilo u Beču. No, kako je u drugoj polovici 19. stoljeća došlo do stvaranja ujedinjene kraljevine Italije, pod koju je potpala i Padova, dotad ujedinjena provincija razdvojena je sada dvjema državama. Ova politička razdvojenost oslabila je dotadašnje veze među fratrima ujedinjene provincije i otežala komunikacije s austrijske na talijansku stranu i obratno. Slabljenje jedinstva, kako dobro uočava jedan od sudionika konačnog razdruživanja, fra Jeronim Granić, još je više poraslo kao posljedica buđenja nacionalnog osjećaja koji se svugdje očitovao, s obje strane, "te se stoga danas pokazuje sve naglašenijim nedostatak povjerenja i simpatije među Talijanima i Hrvatima".


U Cresu tog vremena, u samostanu sv. Frane, možda je živio njegov ujak. Vjerojatno je baš to privuklo mladoga Miku da ministrira i potom poželi postati fratar iste obitelji, koja će u to vrijeme pripadati padovanskoj Provinciji sv. Antuna. Tako bismo mogli dobiti jedan od odgovora kome dječak duguje i dio zahvalnosti za svoje zvanje.


Ne ulazeći ovdje u analizu iznijetih stavova i mišljenja, valja konstatirati da je 17. listopada 1907. vrhovna uprava u Rimu odredila da se obje provincije, i ona sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, i ona sv. Antuna u venetskom dijelu Italije, vrate na početno stanje i svaka od njih nastavi samostalni život i put, pa je tako, nakon osamdesetak godina zajedničkog života i hoda (1827-1907), došlo do konačnog razdvajanja dviju sjedinjenih provincija, koje do danas samostalno i neovisno djeluju u bratskom razumijevanju i solidarnom pomaganju, makar će jedan događaj na kraju Prvoga svjetskog rata ozbiljno zaprijetiti da se pogoršaju i opasno zatruju uzajamni odnosi.

   

Zbilo se to u pokladno vrijeme 1919. godine. Kako je raspadom Austro-Ugarske Monarhije nastalo mnogo država na njezinom dotadašnjem području, tako su i neki samostani Provincije sv. Jeronima razdvojeni novim državnim granicama, pa su tako creski i piranski samostani franjevaca konventualaca, stoljećima ugledna središta Provincije sv. Jeronima, pripojeni Provinciji sv. Antuna, jer su Istra i kvarnerski otoci odsad pripadali Kraljevini Italije. To po sebi vjerojatno i ne bi izazvalo većih trzavica, jer se uglavnom praksa pripadanja samostana poklapa s državnim granicama (sjećamo se tako da je samostan sv. Karla u Pančevu, stoljećima pripojen Transilvanskoj provinciji, stvaranjem Kraljevine SHS pripojen Provinciji sv. Jeronima), ali je sam način primopredaje više naličio izgonu, nego bratskom ispraćaju. Na pokladni utorak, 4. ožujka 1919. godine, iz Pirana i Cresa su hrvatski i slovenski fratri nasilno protjerani, a prognani fratri, osam svećenika, deset bogoslova, tri oblata, sklonili su se privremeno u vili jednoga slovenskog industrijalca u Crikvenici, da bi potom počelo njihovo lutanje prema sjeveru, do konačnog udomljenja na Svetom Duhu u Zagrebu. Taj izgon iz Cresa izazvao je dugotrajne traume kod hrvatske i slovenske subraće, a sjećanje na pokladni utorak 1919. godine postalo je svojevrsni spomendan na jedan bolni rastanak, čije su posljedice srećom urodile dobrim rezultatom: širenjem franjevaca konventualaca u kontinentalne hrvatske strane, što je bila prigoda za priljev novih zvanja i brojčano povećanje tada još malobrojne zajednice.

   

Valja nam se ipak vratiti k onome o kojemu pišemo ove retke. Fra Placido Cortese, jer o njemu je ipak riječ, rođen je u Cresu, kako je spomenuto, 7. ožujka 1907. godine, malo prije nego što će se razdružiti ujedinjena provincija franjevaca konventualaca. Odredbom vrhovne uprave u Rimu, fratri su se kroz nekoliko mjeseci trebali izjasniti kojoj će provinciji pripasti, a zanimljivo je konstatirati da se podjednaki broj opredijelio za padovansku i za dalmatinsku provinciju. Među brojnim fratrima iz Cresa, gotovo svi stariji odlučili su se za Provinciju sv. Jeronima, a svi mlađi, posebno bogoslovi, opredijelili su se za Provinciju sv. Antuna. Među onim Cresanima koji su se učlanili u dalmatinsku Provinciju sv. Jeronima, susrećemo i jedno ime, odnosno prezime, koje bi moglo imati veze s budućim fratrom o kojemu govorimo. Radi se o fra Anđelu Bataji, koji će kao sedamdesetdvogodišnji fratar u Cresu umrijeti 1922. godine, malo poslije famoznih pokladnih zbivanja, kada su talijanski karabinjeri hrvatskim i slovenskim fratrima pokazali put prema Velebitu. Nije nam uspjelo ustanoviti ima li fra Anđelo Bataja ikakve veze s fra Placidovom majkom, koja se zvala Antonija Bataja, ali mislimo da bi ta konstrukcija mogla biti vjerodostojna, jer u Cresu tog vremena nije baš bilo mnogo ljudi tog prezimena, a to bi mogao biti možda i jedan od magneta koji će privući mladoga Miku u crkvu sv. Frane, gdje je možda živio njegov ujak, da ministrira i potom poželi postati fratar iste obitelji, koja će u to vrijeme pripadati padovanskoj Provinciji sv. Antuna. Tako bismo mogli dobiti jedan od odgovora kome dječak duguje i dio zahvalnosti za svoje zvanje.

>[SADRŽAJ]<