VERITAS - br. 3/2005

>[SADRŽAJ]<

UZORI

PLACIDO CORTESE - CRESKI KOLBE (3)

Nostalgija za Cresom

Osim djetinjstva, fra Placido će sav ostatak svojega, ne baš dugovječnog, života, provoditi uglavnom u Padovi i u nekim drugim talijanskim mjestima, ali će često, u pismima i napisima, izražavati pravu nostalgiju za rodnim krajem. Kada mu god to bude moguće, on će posjetiti Cres i obnavljati uspomene iz djetinjstva.


LJUDEVIT MARAČIĆ

Poput mnogih mladih Cresana, mladi Niko je rado zalazio u fratarsku crkvu sv. Frane, sprijateljio se s fratrima, među kojima je osobito zavolio fra Egidija Pittara, 45-godišnjeg redovničkog brata, kojega će u pismima često pozdravljati i spominjati. Plod svega toga urodit će željom i odlukom da i sam postane redovnik i svećenik. Početkom listopada 1920. njegov se otac zanima kod fratara za dokumente koji su potrebni za ulazak u sjemenište. U svjedodžbi petog razreda, koju je priložio liječničkoj potvrdi, molbi i župnikovoj preporuci, stoji da je Niko promaknut u sljedeći razred sa 111 od 117 mogućih bodova, što ukazuje na osobitu nadarenost mladoga kandidata. I tako se krajem listopada iste godine trinaestogodišnji dječak našao u malom sjemeništu Camposampiero kod Padove, gdje je Provincija sv. Antuna imala svoju srednju školu i odgojni zavod.

   

Od tih dana pa sve do nasilne smrti fra Placido će često mislima letjeti do svoga rodnog mjesta. Rijetko se kod ljudi posvećenih Bogu i odvojenih od obitelji može susresti tolika ljubav i čežnja za krajem u kojem su učinjeni prvi koraci. Malo prije smrti, u lipnju 1942., fra Placido će iz Padove pisati: "Osjećam, osjećam da sam Cresanin i možda bih to morao slabije osjećati ako moram živjeti odvojen od svijeta, daleko od svega..."

Njegovo dopisivanje, sve tamo od sjemenišnih dana pa sve do zrele dobi, neprekidno otkriva čovjeka znatiželjnog svega što se odnosi na rodni grad, a neizostavno završava pravim popisom imena prijatelja koje valja pozdraviti. "Pozdravite mi puno o. Ljudevita, o. Mihovila, o. Anđela i Petra. Sve klerike i o. Rafaela, žene koje dolaze ukrašivati crkvu, posebno Marijetu i Jelu, pa sve dječake za koje vi znate da ih poznam, osobito Marka i Tonu, Giovannina, Matu Hrstića...", piše početkom lipnja 1922. fra Egidiju u Cres. I tako redom.

U pismima mladog sjemeništarca, ali i kasnijeg svećenika Placida, Cres i njegova okolica ocrtani su s mnogo živosti i topline. Kao da stalno oživljuju glasovi mladih prijatelja koji se u hrpama natiskuju pred crkvom sv. Frane, ili pak znatiželjno zastaju pred creskom katedralom, kako mještani nazivaju svoju veliku župnu crkvu Gospe Snježne. No, osobito se fra Placidu plastično utisnulo u sjećanje hodočašćenje do obližnjeg svetišta "Madone del San Salvador", ili naprosto "San Salvadur", kako domaći ljudi i danas nazivaju hodočasničku crkvicu Gospe Svetog Spasa, podignutu sat vremena pješačenja sjeverno od mjesta, a izloženu pogledima pomoraca, ribara i mornara, kojima je nekoć obilovalo ovo otočko mjesto. Fra Placidova sestrična Meri, koja sada živi u Grčkoj, iznosi zanimljiv podatak o privrženosti ovog čovjeka tom omiljelom prošteništu: "Prije nego što bi otputovao iz Cresa, fra Placido bi hodočastio sa svojim ukućanima i nekim prijateljima do 'Madonnine di Sal Salvador', a putem bi molili krunicu. Nikada nije odlazio a da ne bi prethodno obavio svoj pohod: hodao je s velikim oduševljenjem, činilo se da ga nešto privlači tamo gore."

Crkva sv. Frane u Cresu


Od dolaska u Padovu pa sve do nasilne smrti fra Placido će često mislima letjeti do svoga rodnog mjesta. Rijetko se kod ljudi posvećenih Bogu i odvojenih od obitelji može susresti tolika ljubav i čežnja za krajem u kojem su učinjeni prvi koraci.


Ovo malo cresko svetište često doživljava odjek u pismima i člancima fra Placida, čak toliko da je 1942. godine, kao glavni urednik poznatoga padovanskog glasnika "Messaggero di S. Antonio", objavio zasebni članak u godišnjaku spomenute godine. Nakon što u uvodu spominje podatak da se 2. srpnja svake godine creski hodočasnici kroz uske staze, okružene gromačama i gomilom razbacanoga kamenja, penju do ovoga svetišta uzdignutog nad morem, fra Placido daje svojoj nostalgiji puna krila: "Samo onaj koji je prošao tim morem može se vratiti i uživati slatkoću obitelji, udisati mir dražesnoga gradića koji ima posve zasebnu privlačnost. Njegove ljepote svatko nosi ljubomorno u svom srcu, uz mnogo uspomena daleke i nedavne slave. A kada oko njega ili u njemu bijesni oluja, tada se pojavljuje daleka bijela točka nad valovima kao osvijetljeni svjetionik. To je malo svetište Gospe Svetog Spasa. Gospa kojoj se utječu, pred kojom svjetluca zavjetna svjećica, koju su s povjerenjem i ljubavlju upalile majka ili sestra, supruga ili djevojka, rastjeruje oluju i vraća vedrinu. To svetište, zadnja draga stvar koja se pozdravlja na odlasku ili prva koja se zapaža na povratku, nosi uspomene vedrog djetinjstva..." I završava ponosnom konstatacijom: "Svake godine i ja se penjem do dragoga svetišta slaviti misu na oltaru Gospe od mora. Prate me moji živi i susrećem svoje pokojne, uz pogled na naše more, a pred Djevicom Majkom našega Spasitelja i našom Majkom."

   

Osim zova za rodnim krajem fra Placido će stalno osjećati ljubav prema svojoj obitelji i teško je prvih godina sjemenišnog života doživljavao ovu udaljenost, pa mu preostaje jedino pismom izraziti svoju privrženost. Zbog tadašnjih dosta strogih propisa o odnosu s roditeljskom kućom, u odgoju mladih kandidata naglašavala se potreba radikalnog prekida sa svijetom, među koje je po tadašnjoj duhovnoj interpretaciji sjemenišnog odgoja spadalo i reducirano komuniciranje s vlastitom obitelji, te je znalo proći dosta vremena između pojedinih posjeta rodnom domu. Tako je i mali Niko trebao čekati nekoliko godina prije nego će iz Camposampiera moći pohoditi svoj Cres i obitelj. Pred Božić 1924., kao da naslućuje skori susret, piše: "I ove sam godine daleko od vas, ali nadamo se da je to posljednja: izdaleka se ne može uživati ona slatka familijarnost koja povezuje one koji se u Kristu ljube." A za Uskrs će tetki Mihici dodati: "Došao je dan radosti i obiteljske sreće, one sreće koja se uživa među rodbinom i ukućanima. Prošlo je već pet Uskrsa daleko od vas, dakako ne u žalosti, jer to ne bi dolikovalo jednom redovniku, ali se uvijek osjeća ona ljubav koju kod takvih blagdana uživaju oni koji su povezani. I za ovog ću Uskrsa biti daleko od vas, ali se nadam da ćemo slijedeći provesti zajedno."

Mladi će kandidat u dalekom svijetu postupno rasti i dozrijevati, čak i u onim stavovima i zahtjevima koji ponekad izgledaju kruti, kao što je Gospodinov poziv učenicima da prekinu svaku vezu s obitelji, što se ponekad ipak toliko kruto tumačilo da je u mladim srcima znalo izazivati traume. Vjera je, dakako, prevagnula nad osjećajima i u srcu budućeg mučenika, ali nikada fra Placido neće prikrivati svoju privrženost obitelji niti tajiti svoju nostalgiju za rodnim krajem.

   

Početkom listopada 1920. godine otac našega Nike zanimao se, dakle, za dokumente koji su potrebni za ulazak u sjemenište. U liječničkoj potvrdi, koju je za tu prigodu potpisao općinski liječnik, nema nikakve primjedbe, čak ni spomena jedne fizičke mane koja će fra Placida pratiti cijelog života. To je njegovo stopalo, zbog kojega je imao teškoća pri hodanju, pa je, unatoč mladoj dobi, fra Placido već tada pomalo šepao. Na poleđini školske svjedodžbe otac budućeg fratra dopisao je vlastoručno: "Potpisani otac malog aspiranta Nikole Cortese izjavljuje da ga rado povjerava fratrima konventualcima, da se pobrinu oko njegova odgoja i od njega, ako se tako Bogu bude svidjelo, stvore dobrog redovnika, bez drugih namjera ili težnja, ni sada ni u budućnosti."

>[SADRŽAJ]<