VERITAS - br. 4/2005

>[SADRŽAJ]<

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

GODINA EUHARISTIJE (6)

Blagovalište na katu

Kod evanđelista Luke "gornja soba", hyperoon-svratište, ima sakralno značenje. U toj sobi se okupljaju vjernici, te uz plamen brojnih svjetiljki slave euharistiju. Ova gornja soba u Jeruzalemu postaje uzor "kuće crkve" u prvim vremenima kršćanstva.


CELESTIN TOMIĆ

Kada dođe Dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo žrtvovati pashu, posla Isus Petra i Ivana i reče im: "Hajdete, pripravite nam da blagujemo pashu". Rekoše mu: "Gdje hoćeš da pripravimo?" On će im: "Evo, čim uđete u grad, namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim u kuću u koju uniđe, i recite domaćinu te kuće: "Učitelj veli: gdje je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima? I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište prostrto: ondje pripravite." Oni odu, nađu, kako im je rekao i pripreme pashu. (Lk 22, 7-10)

   

Već u Starom zavjetu "gornja soba" ima sakralno značenje - kao mjesto molitve. Šunamka pripremi Elizeju "gornju sobu", u koju se može povući kada dođe (2 Kr 4, 19 s.). I Daniel se moli u gornjoj sobi, okrenut prema Jeruzalemu (Dn 6, 11). Sinagoge također imaju gornju sobu.

Kod evanđelista Luke "gornja soba", hyperoon-svratište ima sakralno značenje. U toj sobi se okupljaju vjernici, te uz plamen brojnih svjetiljki slave euharistiju (Dj 20, 8 s.). Ova gornja soba u Jeruzelemu postaje uzor "kuće crkve" u prvim vremenima kršćanstva.

   

Kome je pripadala ta kuća? Neki misle da je to kuća Marije, majke Ivana zvanog Marko. Sigurno je da se prva zajednica u Jeruzalemu okupljala u kući Ivana Marka (Dj 12, 12) i to vjerojatno samo vjernici koji govore grčkim jezikom (6, 1). A "svratište", dvorana koja postaje Dvorana Posljednje večere, mjesto susreta s Uskrslim Gospodnom i duhovskog događaja, bilo bi mjesto okupljanje za obraćenike iz židovstva koji govore aramejski i koji se okupljaju oko Jakova, brata Gospodinova.

Gdje se nalazi? Novija arheološka iskapanja potvrđuju izvješće Josipa Flavija, koji govori o vratima esena i njihovoj četvrti na jugozapadnom dijelu jeruzalemskog zida, koji se naziva Bethao, što znači Kuća. U apokrifu Henoka čitamo kako će s tog svetog brda (Siona), koji se nadvija nad dolinom Hinom, pravednici promatrati sud nad bezbožnicima, koji se odvija u dolini Hinom, gdje je i gehena-pakao (Mt 5, 22. 29. 30; 18, 19 i par.).

Stari zapisi potvrđuju da grupa esena živi u svojem predjelu, na jugozapadnom uglu Jeruzalema, da su tu prisutni eseni u svetom gradu, i tu žive celibatarnim životom.

Arheološka iskapanja na tom mjestu, započeta godine 1967. (F. M. Kenyon), otkrila su zidine i vrata, samo za pješake, iz vremena Herodovih. Na tom mjestu otkriveno je već pet kupatila unutar zidina i jedno dvostruko izvan zidina. Uz njih se nalaze nastambe koje su kasnije bile pretvorene u kapele. I to potvrđuje prisutnost esena. Sebe smatraju Božjim logorom posljednjih vremena i na sebe primjenjuju starozavjetne propise svetog rata (Pnz 2, 14 s.; 23, 1-15). Po Zakonu, ratnik, koji bi bio obredno nečist, mora biti izvan logora do večere, i nakon što se okupa ulazi u šator. I nečist se odlaže izvan logora. Eseni su sebi isposlovali mala vrata kroz koja u grad ulaze očišćeni.

Eseni su živjeli kao celibatarci u svojim nastambama. Čini se da su tu bili i "gostinjci", u kojima se nalazilo "veliko blagovalište" koje su rado ustupali hodočasnicima iz daleka. Može se pretpostaviti da je čovjek koji nosi krčag - esen. U to vrijeme kao i danas, žene nose krčag vode. Budući da eseni žive u beženstvu, moraju sami vodu nositi. Znak, koji je dao Isus učenicima bio je dobro raspoznatljiv. Možemo pretpostaviti da je taj čovjek, esen, bio već učenik Isusov i da je njemu već pripadao duhom. I da je rado ustupio svoje prostorije Isusu i prvoj Crkvi.

   

Mjesto će postati sveto za prvu Crkvu. Tu se okuplja Crkva u Jeruzalemu. Vjernici ubrzo pretvaraju "veliko blagovališta" u "sinagogalnu" crkvu - okrenutu prema Hramu.

Ispod se nalazi kenotaf-prazni grob, koji pravovjerni Židovi štuju kao Davidov grob. Mjesto su najprije častili obraćenici kršćani iz Židovstva, što potvrđuju grafiti, kao ovaj: "Isuse, Gospodaru gospodara, da živim!"

Ova crkvica-sinagoga ostala je pošteđena u prvom razaranju Jeruzalema, 70. godine, kao i u drugom razaranju, godine 132. Mjesto nije bilo nastanjeno i ostalo je izvan ratnog razaranja Jeruzalema.

   

Kad je Crkva dobila slobodu ispovijedanja vjere, obraćenici iz židovstva (judeokršćani) predaju ovu dragocjenu baštinu obraćenicima iz poganstva (etnikokršćani) koji na tom mjestu grade veliku baziliku - "Sveti Sion". Bila je do temelja razorena od perzijskih horda godine 614. Započeta obnova prekinuta je zaposjedanjem grada od strane Arapa godine 637.

Križari su tu podigli velebnu baziliku, "Majku svih crkava" (1100-1087). No već 1187. Saladin zaposjeda Jeruzalem. Bazilika je napuštena. Napuljski kraljevski par uspio je s puno novca otkupiti mjesto 1335. godine i povjeriti ga franjevcima. Morali su i mjesto napustiti 1551. godine. Iz samostana uz Sveti Sion 1391. godine odlaze sv. Nikola Tavelić sa svoja tri druga, da krvlju posvjedoče istinitost kršćanske vjere.

Danas se može vidjeti "soba na katu", djelo križara, tragove džamije. Može se samo pogledati mjesto, ali se ne smije u njemu obaviti nijedan vjerski obred. Međutim, svaki se hodočasnik zaustavi u razmatranju i u zahvalnoj molitvi dragom Isusu za tri velika i utješna otajstva svjetla i radosti: za Euharistiju, uskrsnu radost i duhovski dar.


POVIJESNOST ISUSOVA USKRSNUĆA

Činjenice i vjera

"Uskrsnu Isus doista!" pjevamo u uskrsnim danima. Naša se vjera temelji na događaju Isusova uskrsnuća. Bez toga bi naša vjera bila "zaludna", još bismo bili u grijesima (1 Kor 15, 16).


CELESTIN TOMIĆ

Evanđelja nam govore o Isusovim ukazanjima u Jeruzalemu i u Galileji. U Jeruzalemu žene, Petar i učenici svjedoci su praznog groba. Isus se ukazuje ženama, Dvanaestorici, dvojici učenika u Jeruzalemu. Nakon osmine Pashe apostoli se vraćaju u Galileju, i tu slijede ukazanja o kojima nam govore Matej i Ivan. Prije Pedesetnice vraćaju se u Jeruzalem, gdje se nastavljaju ukazanja, vjerojatno i ono najveće, kada ga je vidjelo oko 500 braće, ukazanje o kojem govori Pavao.

"Nije ovdje! Uskrsnu!" (Mt 28, 6)

Evanđelisti nam ne govore o samom uskrsnuću, kako je Isus izišao iz groba slavan, niti o tijelu i izgledu Uskrsloga. Luka i Ivan naglašavaju tjelesnost i identičnost Uskrslog Krista i povijesnog Isusa, ali nam ne govore o liku proslavljenog Krista. Nijedan ne kaže da se Isus pojavio sa značajkama starozavjetnih bogojavljenja Jahve, kao u Kristovu preobraženju pred zapanjenim Petrom, Ivanom i Jakovom. Glasnici uskrsnuća se pojavljuju ovako: "lica kao munja, odjeća kao snijeg bijela", kao Isus u Preobraženju. Uskrsli se pojavljuje kao vrtlar, putnik, neznanac, kojeg tek prepoznaju kad se on sam objavljuje. Uskrsli pristupi, ukaza se, stade u sredinu... i učenici ga vide, prepoznaju, padaju ničice pred njim, a neki i sumnjaju. Uvijek je to biblijski govor kojim evanđelisti žele posvjedočiti stvarnost ukazanja.

   

Međutim, ukazanja Uskrslog Gospodina nisu priče, mit. Radi se o povijesnoj osobi koju su učenici upoznali prije smrti, o ukazanjima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, "predodređenima od Boga svjedocima" (Dj 10, 41). Samo oni koji su bili s Isusom, mogli su u uskrsnuću "vidjeti" Gospodina, priznati ga Gospodinom i Bogom, koji je smrt podnio i uskrsnućem pobijedio smrt.

Uskrsli Gospodin uvijek ima inicijativu. On se ukazuje i daje svjedocima uskrsnuća mogućnost da se uvjere da je on onaj isti kojega su poznavali za njegova zemaljskog života, koji su slušali njegovu riječ, gledali njegova djela, a ne neki duh, utvara. Zato im pokazuje ruke, noge i bok, znakove Raspetoga.


S punim pravom možemo govoriti o "povijesnom" iskustvu Isusova uskrsnuća kod apostola i učenika. Ono se ne temelji na bajkama, pričama i mitovima, nego zaista na istinitom i povijesnom događaju. Stoga Crkva zanosno i radosno pjeva: "Uskrsnu Gospodin doista!"


Vjera u Uskrslog Gospodina ne temelji se na "fizičkom" dodiru, nego na Isusovoj riječi i milosti, koja u Uskrslom prepoznaje ostvarenje Božjih obećanja i priznaje ga Gospodinom i Bogom - Spasiteljem. To je početak uskrsne vjere i poslanja učenika. Susret s Uskrslim Gospodinom je na drugoj razini u odnosu na susret s Isusom za njegova zemaljskog života. To Isus jasno daje na znanje Mariji Magdaleni, učenicima, apostolima: kad su ga prepoznali, nestaje ispred njihovih očiju. Ne mogu raspolagati njegovom prisutnošću kao prije uskrsnuća.

   

Nema milosnog susreta s Uskrslim - bez poznavanja njegova zemaljskog života. Nema Krista vjere - bez Isusa povijesti. Nema uskrsne radosti - bez otajstva Kristove patnje i smrti.

U Djelima apostolskim imamo ukazanje Proslavljenog Krista Pavlu. Krist mu se ukazuje u slavi i sjaju Uskrslog, a ne kao apostolima. Luka to ukazanje Pavlu odvaja od ukazanja apostolima i ženama prije Uzašašća. Međutim, Pavlovi pratioci čuju "glas", ali ne vide nikoga, vide svjetlo, a ne raspoznaju riječi (Dj 9, 7; 22, 8; 26, 13).

Kakvo je, dakle, bilo Isusovo ukazanje: subjektivno ili objektivno, vanjsko ili unutarnje, fizičko ili duhovno? Pitanja su opravdana, ali nemaju toliku važnost. Uskrsna ukazanja su kao i ostala biblijska ukazanja. Iskustvo Boga, iskustvo njegove riječi i njegova Duha možemo povijesno utvrditi, iako su ona očita, jasna samo za "predodređene svjedoke", koji "slušaju njegove riječi i opslužuju ih".

   

Bog se u Starom zavjetu objavljuje u prirodnim pojavama: u oluji, vatri, vjetru, potopu... Ali te pojave nisu dostatne da nam otkriju Boga i njegovo spasiteljsko i otkupiteljsko djelovanje. Potrebna je osobna objava njegovim izabranicima. Jednako vrijedi i za Kristova ukazanja. Isusove riječi i djela, njegova smrt na križu, prazan grob, to su činjenice i stvarnosti koje se mogu povijesno utvrditi, ovjeriti, ali one nam ne mogu još otkriti "lice Gospodinovo". To je ostvareno u Uskrsnuću. A taj događaj, kao najveći i najvažniji Božji zahvat u povijesti i svemiru, koji nam otkriva da je Isus zaista Gospodin i Bog, ne podliježe našoj povijesnoj znatiželji. Božje djelovanje nije zatvoreno unutar povijesnog ozračja, koje čine i stvaraju ljudi. Bog razbija okove stvorenoga, prirodnog, vremenskog.

Ali iskustvo Božjeg djelovanja i objava moći, spasiteljskog i otkupiteljskog Božjeg čina, vidljivo je i opipljivo u onima koji taj čin žive u vjeri i koji taj događaj prenose biblijskim jezikom, koji nam omogućuje da ga utvrdimo i provjerimo.

Vjera i preobražaj apostola i učenika, povijesno je potvrđena u evanđeljima i u Crkvi Božjoj. To je i trajno svjedočanstvo. A ono se temelji na uskrsnoj "povijesnoj" činjenici. Jer "ako Krist nije uskrsnuo, zaludu je propovijedanje naše, zalud i vjera vaša. Zatekli bismo se kao lažni svjedoci Božji, što propovijedamo protiv Boga, da je uskrisio Krista..." Tako Korinćanima i nama danas dovikuje Pavao u svojoj apostolskoj revnosti (1 Kor 15, 14 s.).

Zato s punim pravom možemo govoriti o "povijesnom" iskustvu Isusova uskrsnuća kod apostola i učenika. Ono se ne temelji na bajkama, pričama i mitovima, nego zaista na istinitom i povijesnom događaju. Stoga Crkva zanosno i radosno pjeva: "Uskrsnu Gospodin doista!"

>[SADRŽAJ]<