VERITAS - br. 4/2005

>[SADRŽAJ]<

ISKRICE

KAKO ZACIJELITI RELIGIJU I UMJETNOST?

Religijska kultura

Umjetnost je izricanje neizrecivog, zemaljska sestra religije.


JOSIP SANKO RABAR

U novome se vijeku kulturno stvaralaštvo raspalo na metodološki autonomne vidove, na religiju, umjetnost, filozofiju i znanost. (Na primjer, Matica hrvatska posjeduje odjele za promicanje narodne kulture u područjima filozofije, nekih rodova umjetnosti i nekih znanstvenih disciplina, ali ne posjeduje odjel za proučavanje i promicanje u području religijskih kultura.) S ateističkog je stajališta sporna vrijednost promicanja religijske kulture, no, ukoliko poštujemo ljudska prava, dokle god bude vjernika takvo promicanje nije sporno.

Ako javno promicanje religija ne bi trebalo biti sporno, moglo bi se, ipak, postaviti pitanje što je to religijska kultura? Što se to sve promiče kada se ona promiče?

   

Zadržao bi se na meni bliskom primjeru, na kršćanstvu, s uvjerenjem da problematika drugih religija nije puno drugačija od problematike promicanja kršćanstva. Današnji borbeni ateisti, koji u ovo postmoderno vrijeme sebe nazivaju (valjda neborbenim?) agnosticima, premda nerijetko nisu ništa manje zagriženi, rado bi Crkvu i čitavo njeno nastojanje sabili u sakristiju, odnosno, u misno slavlje. Problematičan im je već naziv "religijska kultura", jer ako je sve veliko i vrijedno u kulturi autonomno, kako onda može biti religijsko? Zar pri tome ne gubi autonomiju?

Kako su mogući kršćanska filozofija i kršćanska umjetnost, a da o znanosti i ne govorimo? Uistinu, umjetnost, filozofija i znanost (s tehnikom) posjeduju svoje autonomne metode (baš kao i religija s mistikom), samo što religijska kultura u sebi sadrži i međusobno zacjeljuje sve metode.

Svaki je od navedenih slučajeva donekle drugačiji i poseban. Novovjekovna znanost sva počiva na metodološkoj čistoći, koju nisu uspjeli poljuljati niti najnoviji "znanstveni" New Age teoretičari. Ukoliko imalo uprljamo tu metodološku čistoću i dosljednost, postaje nemoguće znanstveno dokazivanje. Ipak, postoji mjesto gdje se znanost i religija mogu duboko prepletati, a to je znanstvenik, cjelovito biće vizija, mašte, intuicije i razuma. Da Newtonova mašta nije lutala astrološko-magijskim područjem, nikad ne bi iznašao zakon gravitacije. No, kada je odlučio zakon znanstveno dokazati, učinio je to fizikalno-matematički, metodološki čisto! Slično tome mnogi znanstvenici (čak i matematičari!) duguju svoja otkrića religijskoj mistici u spoju s razumom, premda im je od početka bilo sasvim jasno da znanstveno dokazati mogu samo putem čistog razuma. Put je znanosti sustavno racionalan, no u samom izvorištu s religijom (mistikom) može biti u nedvojstvenom odnosu.

Slično je i s filozofijom, premda prepletanje religije (mistike) s filozofijom može sezati dalje u samu filozofsku metodu i u filozofski sadržaj, nego što je to slučaj sa znanošću. Jedinstvo religije (mistike) i umjetnosti može sezati najdalje i najdublje. Djelomičan spoj njihovih metoda i sadržaja može biti svima očit, premda čak i u takvom slučaju umjetnost zadržava svoju metodsku i vrijednosnu autonomiju.

Dakle, religija, umjetnost, filozofija i znanost kreću se autonomnim putovima, vrednujemo ih prema njihovim vlastitim osebujnim i autonomnim kriterijima, no sve one izviru iz istog izvorišta, iz Boga. One su družbenice religije na putu apsoluta. Upravo je religija ta koja nije zaboravila to Izvorište i izvornu cjelinu. Upravo odatle njezina velika zacjeljujuća spasonosna snaga.

   

Svrha je religija, između ostaloga, u zacjeljivanju ljudskog svijeta i kulture, u pomirenju međusobno tragično suprotstavljenih vrijednosti. U Hrvatskoj se logikom same teologije (filozofija i znanost obasjane vjerom) najveća pažnja posvećivala misaonom zacjeljivanju razuma i vjere, a uvelike se zapostavljao odnos religije i umjetnosti. Religijska bi kultura trebala u puno većoj mjeri zacjeljivati raskol između duhovnih vrijednosti i umjetničkih vrijednosti. Taj raskol je predubok da bi ga se moglo voluntaristički ukinuti. Moguće je jedino tražiti i poticati takva djela koja u najmanjoj mjeri manifestiraju taj raskol. Takva, u isti mah duhovna i umjetnička djela, nažalost, nisu jako česta, no, ipak postoje! Njihovo promicanje trebao bi biti glavni zadatak religijske kulture. Koristeći pritom sva kulturna sredstva, kao što su nagradni natječaji, izdavačka djelatnost, izložbe, koncerti, tribine, internet i tome slično.

>[SADRŽAJ]<