VERITAS - br. 4/2005

>[SADRŽAJ]<

MLADI

GOSPODE, DAJ MI STRPLJENJA - ALI BRZO!

Važno je stići...

Život je postao brz, užurban i netolerantan prema statičnosti. Međutim, čekanje je ponekad neizbježno. Dok nam lijepi trenuci u društvu tako brzo prolaze, kad trebaš negdje sjesti i pričekati samo par minuta dođe ti da baciš sat koji tako sporo odbrojava sekunde.


TOMISLAV UROIĆ
[ tomislav.uroic@vz.t-com.hr ]

Ne tako davno pojavila se u našim medijima priča o crvenom kartonu koju smo dobili od Europske unije. Komentari i napisi su svakakvi. Neki su za Uniju, neki protiv, no za čuditi je se da je svima ipak pomalo žao što su pregovori odgođeni. Europa je definitivno nešto neizbježno za razvoj hrvatskoga gospodarstva. Međutim, ako je vjerovati statistikama, postali smo više Euro-skeptici nego Euro-sretnici. Očigledno je da se od svih tih priča o Uniji ljudima već gotovo smučilo... Hoćemo li konačno ili nećemo? Hoće li Zagorci smjeti uzgajati vinograde, Slavonci praviti kulen, hoće li nam Europljani popiti svu pitku vodu…? Milijuni pitanja na koja nitko ne zna točan odgovor, a nestrpljenje raste... Na kraju se postavlja i pitanje: zar smo toliko jadni da nas ta Unija neće?

Nismo mi vjerojatno ni jadni, niti nam fali "gotovine", nego smo eto... jednom riječju po mišljenju mudre Europe - nespremni. Unija je svoje rekla: Strpite se još malo, Hrvati! Čekanje u siromaštvu vam je, doduše, naporno i strpljenja je sve manje, ali složiti ćete se da je ipak bolje malo pričekati, nego pristati na sve pa i na one loše kompromise, samo da vidite konačni rezultat.

   

Kaže se da je strpljivost vrlina, dar Duha Svetoga, no ja bih je prije nazvao žrtvom. Nemali broj ljudi, među koje bih ubrojio i sebe, odlučuje da će radije kasniti, nego da mora negdje nekoga čekati. Oni koji mogu mirno sjediti i čekati satima da se nešto negdje pomakne, zaista trebaju zahvaliti Bogu na daru strpljivosti koji im je podario. Imati vremena pričekati, malo se strpiti, zastati, odahnuti... sve su to pojmovi koje danas sve rjeđe susrećemo u vlastitom životu. Život je postao brz, užurban i netolerantan prema statičnosti. Međutim, čekanje je ponekad neizbježno. Dok nam lijepi trenuci u društvu tako brzo prolaze, kad trebaš negdje sjesti i pričekati samo par minuta dođe ti da baciš sat koji tako sporo odbrojava sekunde. Dovoljno mi je samo zamisliti brojenje pločica u čekaonici, isčitavanje plakata o cijepljenju protiv gripe u Domu zdravlja, čekanje vlaka ili autobusa, slijedećeg predavanja... Užasavajući doživljaj samoće koja je određena s nekoliko otkucaja koji samo moraju proći i onda je odmah sve drugačije. Gledano iz perspektive tople fotelje, u kojoj kratite vrijeme uz novi broj Veritasa, možda niste ni svjesni kako smo svi nestrpljivi kad nam se tek negdje jako žuri. Imamo li strpljivosti tada pričekati da baka prijeđe ulicu, da "friški" vozač ubaci u prvu ili da šalterska službenica poklopi slušalicu?

   

Ono što svakako mogu kao mladi čovjek zamijetiti jest činjenica da su stariji ljudi puno strpljivijih od nas mlađih. Premda je to potpuni paradoks, jer je njima ostalo manje vremena, nego nama mladima, stariji ljudi su nekako izgrađeniji i puno tolerantniji prema čekanju. Apsolutno je to stvar iskustva i dobrog treninga živaca, no i do toga se teško dolazi. Naša životna transformacija iz djeteta u čovjeka gotovo nikad ne prestaje i odvija se vrlo polagano. Želimo li nešto naučiti ili napraviti neke korjenite promjene u vlastitom životu, treba proći cijela vječnost pa i više, da bi se vidjeli prvi pravi rezultati. Iz tog razloga često gubimo nadu, odustajemo i gubimo volju da išta više uopće i započnemo.


Za Boga je pojam vremena potpuno besmislen, kao što bi trebao biti i za nas. Naše pravo vrijeme tek dolazi. To ne znači da je najbolje što prije umrijeti, nego što je duže moguće živjeti i doći spreman pred Gospodina. Vrijeme koje nam je darovao mudro je predvidio i za rad i za odmor.


No, nitko od nas ne želi biti prosječan niti želi pasivno gledati kako vrijeme pored njega prolazi. Želimo biti i vrijedni i bolji. Želimo si već na ovom svijetu priskrbiti koliko-toliko za vječnost, no to ne ide preko noći kao što niti prvoklasna vina ne izlaze iz vinarije svakog dana, već se čuvaju i pripremaju za posebne prigode. Biti strpljiv i znati pričekati na svojih pet minuta nije nimalo lako. Ponekad čak i od Gospodina tražimo da se malo požuri. No, on ne razmišlja poput nas, koji često svoj život gledamo samo kroz nekih osamdesetak godina. Za Boga je pojam vremena potpuno besmislen, kao što bi trebao biti i za nas. Naše pravo vrijeme tek dolazi. To ne znači da je najbolje što prije umrijeti, nego što je duže moguće živjeti i doći spreman pred Gospodina. Vrijeme koje nam je darovao mudro je predvidio i za rad i za odmor. Bez obzira na ovozemaljsku gužvu svatko će dobiti priliku da uđe kroz Rajska vrata. Pitanje je samo tko će ostati iza njih.

   

Zato se nemojte strašno brinuti što nas Carla ne želi pusti u Uniju, u koju zapravo uopće možda ni ne želimo, a možda zaista nismo ni spremni. To svakako nije razlog da bismo se (mi Hrvati) osjećali manje vrijednim i odustali od stvaranja bolje budućnosti. Trebat će oni još nas, samo se treba malo strpjeti.

>[SADRŽAJ]<