VERITAS - br. 4/2005

>[SADRŽAJ]<

PRIČA

BOŽJI POZIV I LJUDSKI ODAZIV

Ona zrači radošću...

"Evo, na vratima stojim i kucam..." Jasno je vidjela i osjetila - to je upućeno upravo njoj, osobno. Isus od nje traži jasan odgovor. On je strpljiv i ustrajan. On ima vremena. Njemu se ne žuri. Njegova je cijela vječnost.


ANA PENIĆ

Isus je taj dobri pastir koji poznaje svoje ovce, svaku njezinim imenom zove, tepa joj i stavlja ju na svoja ramena. On je taj koji i danas, možda i nekoga od vas, poziva na život posvećen u svećeništvu ili u redovništvu... Mladi kapelan trudio se svojim vjeroučenicima, krizmanicima, prenijeti ozračje radosti i ostvarenosti koje donosi odgovor na poticaje Duha Svetoga na potpuno nasljedovanje Isusa u posvećenom zvanju. Trudio se izraziti radost koju je i sam osjećao, jer je tek prije godinu dana i sam postao svećenik.

Među osmašima, koji su se u prvim redovima ipak pomalo vrpoljili, bila je i Ksenija, studentica prava, koju je župnik zamolio da im drži župnu katehezu kao izravnu pripravu za krizmu. Ona je i sad budno nadgledala mir, posebno nekoliko dječaka, koji su bili poznati po "uspješnom" stvaranju (dr. Paar bi rekao "determiniranog") kaosa i tijekom nastave i za vrijeme odmora, premda su se izjasnili da svakako žele "obaviti krizmu". Njezin temperament, odlučnost, određena strogost u nastupu i jasnost u zahtjevima spram ovih golobradih dječaka i djevojčica, od koje su neke već pokušavale biti "kokete", bili su bolje prihvaćeni, nego blagost, dobrota i popustljivost mladoga svećenika. Sjajno joj je išlo ovo novo područje djelovanja, premda se ni jednog trenutka nije dvoumila: pravo je njezin prvi i pravi izbor.

Pa i sad, dok je slušala propovijed o dobrom pastiru i ovcama, uopće nije mislila o Isusu. U mislima su joj se poslagali sasvim drugi mozaici, od sasvim drugih sličica ovaca i pastira. Sad je jasno vidjela kako je sav narod jednostavno stado ovaca, pitomih, mirnih, ćutljivih i naivnih, koje pastiri, političari, vode kamo hoće i kako hoće i uvijek im uspije - prevesti ih žedne preko vode. Samoj sebi je obećala: kad ona završi fakultet, kad jednom stane kao javna osoba na pozornicu društvenog života - sve nepravde će ispraviti, i sve ovce - zaštititi. Ne samo od grabežljivih vukova, nego i od još glupljih ovaca... Bilo je u njoj dovoljno energičnosti, želje za promjenama, samopouzdanja, komunikativnosti, otvorenosti i volje da jednom sve to, u što se ovaj jadni narod sapliće, razmrsi i poravna... Tko zna, jednom, možda postane i ministrica pravosuđa...

   

Cijelu misu i cijeli taj dan razmišljala je što će sve jednog dana, samo da privede studij kraju, učiniti za dobro svog naroda, ovih mladića i djevojaka koji će stasati baš u vrijeme njene intelektualne i duhovne zrelosti.


Vi ne znate? Pa, Ksenija je u samostanu! Znate one sestre Majke Terezije? Ne znam kako se zovu, ali - brinu se za najzapuštenije. Ksenija je već dvije godine u njihovu samostan u Poljskoj. Upravo su se njena mama i braća vratili s puta... Bili su s njom nekih pola sata. Još su puni dojmova. Kažu da je prekrasna. Ona zrači radošću i vedrinom. Kažu da nikada nije bila tako lijepa.


Navečer je ponovno bila na misi. Kako je misu služio ponovno kapelan - nije se uopće trudila slušati ga. Prelistavala je svoj molitvenik koji je koristila u vjeronaučnim susretima, jer su tu bile sve Božje, crkvene i ine zapovijedi, nabrojani smrtni grijesi, te molitve i litanije koje je pokušavala približiti svojim osmašima. Sad joj je za oko zapela sličica koju je dobila od svog prijatelja, mladomisnika. Bio je to prizor o kojem je kapelan jutros govorio. Isus je pastir, ali ne drži ovcu u naručju, nego su ovce oko njega, a on jednom rukom drži štap (očito pastirski), a drugom kuca na vrata. Uvijek joj je ova sličica bila kičasta i ništa joj nije govorila. Sada je pročitala i poruku na poleđini, i - kao gromom ošinuta, buljila je u riječi: "Evo, na vratima stojim i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori mi vrata, ući ću k njemu i večerati s njime, i on sa mnom." (Otk 3, 20) Pročitala je tu rečenicu još jednom, "odslušala" misu do kraja, nakratko se zadržala sa svojim društvom, kao i obično otišli su na kavu u Gradsku kavanu, ispričala se i otišla kući... Kao da nikada nije pročitala ovu rečenicu, uzela je Bibliju i grozničavo počela tražiti mjesto iz kojega je citirana. Pročitala je to cijelo poglavlje, a potom i Knjigu Otkrivenja - od prve rečenice... Čitala je do dugo u noć, a ujutro je morala samoj sebi priznati da u stvari - nije ni oka sklopila. "Evo, na vratima stojim i kucam..." Jasno je vidjela i osjetila - to je upućeno upravo njoj, osobno. Isus od nje traži jasan odgovor. On je strpljiv i ustrajan. On ima vremena. Njemu se ne žuri. Njegova je cijela vječnost.

   

I ranije je bila uključena u biblijsku grupu. I ranije je bila dobra vjernica, dapače, uz pomoć jednog učenoga i svetog redovnika u svojoj školi je kao učenica osnovala i katoličku udrugu za mladiće i djevojke. Bila je dva puta u Taizeu, i u Rimu je bila, ali ovo što je sada počela osjećati, kako je sada doživjela misu, Bibliju, svoje prijatelje, svoje zvanje - posve je promijenilo sav njezin pogled na svijet. Kada je, vrlo obzirno i taktično, mami i braći, te mlađoj sestri (otac joj je umro prije nekoliko godina) rekla da kani otići u samostan, bili su istinski zatečeni. "Ti u samostan?" "Pa ti se sigurno šališ!" "Plavuša s Harvarda - mijenja svoj apartman za samostan" - zadirkivali su je, jer je svoju prirodno smeđu kosu zaista obojila u blond, ali kad su shvatili kako je u svojoj odluci ozbiljna - podržali su je. "Ti najbolje znaš što je za tebe najbolje. Mi se nećemo u to miješati, ali samo da znaš - očekujemo da, što god odlučiš - bude ozbiljno i odgovorno. Nemoj se nakon nekoliko mjeseci predomisliti, pa onda nisi nigdje. Mi ćemo za tebe moliti, ali se u tvoj život i u tvoje odluke ne želimo uplitati" - bile su riječi podrške, ali i upozorenja - i obitelji i župnika, koji se iskreno obradovao ovoj njezinoj hrabroj odluci.

   

Frizerski salon u centru grada i ove subote bio je uobičajeno pun života i mjesnih ogovaranja. Neke su žene, čekajući na red, prelistavale ženske tjednike, neke izmjenjivale najnovije informacije o gradskim događanjima, a gospođa, kojoj je Ksenijina teta, vlasnica salona, upravo prstima, češljem, četkom i sprejem vješto oblikovala frizuru, upitala ju je gdje je Ksenija. Ona je susjeda njezine obitelji, i neugodno joj je pitati bilo koga, a majka, kad god je susretne, vrlo vješto usmjerava razgovor na posve beznačajne i poznate teme: vrijeme, cijene, djeca, itd. Njoj je nezgodno pitati, ali je jasno da je Ksenija jednostavno - nestala iz grada.

- Vi ne znate? Pa, Ksenija je u samostanu! Znate one sestre Majke Terezije? Ne znam kako se zovu, ali - brinu se za najzapuštenije. Ksenija je već dvije godine u njihovu samostan u Poljskoj. Upravo su se njena mama i braća vratili iz Budimpešte. Tamo su je sreli. Bila je šest mjeseci u Rumunjskoj, i na povratku u Poljsku, dogovorili su se da će se naći između dolaska vlaka iz Bukurešta i Ksenijinog ponovnog odlaska u Poljsku. Bili su s njom nekih pola sata. Još su puni dojmova. Kažu da je prekrasna. Ona zrači radošću i vedrinom. Kažu da nikada nije bila tako lijepa. Malo je smršavila, a odjeća joj izvrsno pristaje. Pričala im je kako su se u Rumunjskoj brinuli za djecu koja su napuštena, a mentalno i fizički su oštećena. Kaže da toliko ljubavi, koliko su od te djece dobili, toliko zahvalnosti i toliko radosti - nigdje ne bi iskusili. S njom su bile časne iz Poljske, Irske, Engleske i Indije, a ima ih sa svih strana svijeta. Međusobno razgovaraju na engleskom, a engleski i mole. Ona se sjajno snašla. Pa znaš da je uvijek bila dobra učenica i odlučna u svojim pothvatima. Ništa joj nije teško; ni rano ustajanje, ni molitva, ni red, ništa! Rekla je mami i braći da je mogu doći posjetiti, ali samo nakratko, jer su potrebe takve da nema vremena za svoju obitelj. Njena obitelj sada su njene sestre i oni s kojima rade svaki dan. I kaže da je sretna i presretna. A vjerujte - i njena mama je sretna.

- Pa, da! Sad mi je jasno zašto ta žena ide svaki dan na misu. Možeš sat naštimati po njezinoj točnosti.

Gospođa je još jednom u ogledalu provjerila svoj novi, uljepšani, "image", ustala, platila, zahvalila frizerki i izašla na ulicu.

   

Nije mogla, a da se ne pogleda u prvi izlog pored kojega je prolazila. Lik koji je vidjela u staklu bio joj je poznat, ali samo malo uljepšan. Ipak, na svom licu nije prepoznavala radost i vedrinu o kojoj je pričala Ksenijina teta. Uzdahnula je, pokušala zamisliti Kseniju u novom "izdanju" - i ponovila: "Ona zrači radošću i vedrinom".

>[SADRŽAJ]<