VERITAS - br. 4/2005

>[SADRŽAJ]<

SIMBOLI

EUHARISTIJSKI IZRIČAJI (4)

Hostija

Vrlo važno mjesto u euharistijskom slavlju pripada hostiji, kruhu koji svećenik posvećuje na oltaru, zajedno s vinom, koji ovim činom postaju tijelo i krv našega Gospodina. Sama riječ dolazi iz latinskog jezika, a znači "žrtvu koja se prinosi". Od 14. stoljeća općenito se rabi za kruh koji se prinosi na svetoj misi.


Oni elementi koje je Isus uzeo u svoje ruke tijekom oproštajne, posljednje večere, a to su kruh i vino, nalaze se u središtu kršćanske liturgije, posebno euharistije. Isus se poslužio ovom simbolikom materijalnih tvari, ljudima tako prihvatljivih, posebno u mediteranskom okružju, da što jasnije izrazi svoj vlastiti identitet, svoje poslanje, te je baš uz ta dva bitna elementa u svakidašnjoj prehrani vezao i svoju nazočnost.

Odmah valja istaknuti kako se u katehezama obično malo govori o vinu, vjerojatno i zato što se u svetohraništima čuva samo posvećeni kruh i zato što se vjernici danas vrlo rijetko pričešćuju i posvećenim vinom. I u propovijedima se pozornost slušatelja redovito i gotovo isključivo usmjeruje na znak kruha, ali ne bi se smjelo zaboraviti da ti znakovi čine jedinstveni sakrament. No, ovdje danas govorimo samo o prvom elementu, dok će o vinu biti govora u sljedećem nastavku, vezanom uz pojam kaleža.

   

U liturgijskim odredbama koje govore o slavljenju euharistije ističe se kako narav znaka traži da materija euharistijskog slavlja mora biti predstavljena kao hrana. U tradiciji zapadne Crkve pri euharistijskoj se žrtvi rabi beskvasni kruh, kao uostalom i u armenskom i maronitskom obredu, dok ostale istočne Crkve upotrebljavaju kvasan kruh, što je tijekom povijest znalo dovesti do oštrih sučeljavanja. Taj beskvasni kruh, od najstarijih vremena ima okrugli oblik, koji je u latinskoj liturgijskoj praksi, sklonoj uvijek konkretnoj primjeni, brzo poprimio vrlo tanahni oblik, gotovo prozirna izgleda, pa današnji liturgijski propisi upućuju da se hostije i dalje imaju pripremati od beskvasna tijesta, na tradicionalan način, ali ipak takva oblika i izgleda da svećenik u euharistijskom slavlju može doista razlomiti hostiju na više dijelova i podijeliti je bar s nekim vjernicima. Zato se ponegdje uvode veće i deblje hostije, što - dakako - ništa ne mijenja u samoj biti.

   

U biblijskom izričaju kruh ima vrlo jasnu znakovitost i predstavlja simbol dara koji nam dolazi s neba. Tako valja, u molitvi koju je Isus predao svojim učenicima, shvatiti i Gospodinov poziv na molitvu za kruh svagdanji, za kruh koji se ne ograničava samo na materijalnu hranu, već predstavlja sve ono što je nužno i potrebno za svakidašnji život.

Isto tako, kada se u Bibliji govori o nedostatku kruha, time se želi izraziti Božja odsutnost i pomanjkanje bilo kojeg dobra. Zato su Židovi, svjesni toga simboličnog bogatstva sadržanog u kruhu, kod svake pashalne gozbe upotrebljavali beskvasni kruh, novi kruh koji još nije bio ukvasan starim kvascem, što će u Novom zavjetu apostol Pavao iskoristiti da iznese svoju poruku o evanđeoskoj novosti života, s kojom treba nestati stari kvasac.

Vrlo je važno, ako želimo shvatiti svu bogatu poruku hostije kao euharistijskog znaka, da se ne ograničimo samo na uobičajeno značenje kruha, na kulturu blagovanja, kod koje kruh ima važnu poruku, jer je u Bibliji kruh kao simbol vezan uz samoga Boga, uz njegovu mudrost i nazočnost. U daljnjem razvoju božanske objave Isus svojima poručuje: "Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti, tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada."

Sve je to, ipak, bila progresivna priprava za ono što se dogodilo na Posljednjoj večeri, gdje je Gospodin, sa svojim učenicima, blagovao vazmenu večeru, kada je Učitelj izgovorio nedvojbene riječi: "Uzmite i jedite. Ovo je tijelo moje. Ovo činite meni na spomen!" I već od prvih početaka apostolske Crkve kršćani su bili vjerni ovoj Gospodinovoj zapovijedi, kako izvješćuju Djela apostolska: "Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama."

   

Vjerodostojno značenje euharistijskog kruha, hostije posvećene za vrijeme misnog slavlja, shvatljivo je prvotno u odnosu na konkretnu euharistiju koja se slavi na oltaru, a tek potom euharistijski kruh, posvećena hostija, dobiva svoje značenje u odnosu prema tabernakulu, gdje se čuva izvan mise. Ipak, ne smije se smetnuti s uma da posvećeni kruh nije samo stvarnost koju treba promatrati, klanjati joj se i diviti se, već je prvotno hrana koju treba blagovati. Samo tijekom euharistijskog slavlja jasno izlazi na vidjelo da je pričest redoviti cilj i svršetak svake mise. Čin lomljenja kruha, gesta koja je u temelju jednoga od najstarijih imena za euharistiju, kako nas opet podsjećaju Djela apostolska, veoma je rječiti čin i pokret, kojim se može shvatiti poruka euharistijskog kruha, a to je poticanje na solidarnost, na zajedništvo u jedinstvu Crkve. Zato rimska Crkva pričešćivanje i naziva izrazom "communio", što izvorno znači: zajedništvo. Kruh koji se blaguje gotovo kao da nagoni pričesnika istu hranu podijeliti s drugima. I tu susrećemo najslikovitiju vezu između Euharistije i Karitasa.

Lj. M.

>[SADRŽAJ]<