VERITAS - br. 4/2005

>[SADRŽAJ]<

SUGOVORNICI

NOVI ZAGREBAČKI POMOĆNI BISKUP - VALENTIN POZAIĆ

Zamućeni ideali ne privlače

Biskup Valentin je do nedavno djelovao u redovničkoj zajednici Družbe Isusove. U svojem dosadašnjem radu istaknuo se osnivanjem "Centar za Bioetiku" na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove, i kao duhovni asistent Hrvatskog društva katoličkih liječnika. Prema najavama čini se da će mu jedna od posebnih preokupacija u novoj službi biti suradnja s redovnicama i redovnicima.


Razgovarao: IVAN PENAVA
[ ivan-penava@net.hr ]

Biskup Valentin PozaićU Hrvatskoj trenutno djeluju 33 ženske redovničke družbe, s oko 3.700 članica i 24 muška reda i družbe, s oko 1.200 članova, što pokazuje raznolikost redovništva u Hrvatskoj. Navedeni podaci ukazuju na postupnu stagnaciju i čini se da je sve manje duhovnih zvanja. O problemu krize zvanja i njegovom osobnom duhovnom pozivu novog biskupa smo upitali nekoliko dana nakon njegova ređenja.

Kako to da Vas je životni put naveo da postanete isusovac?

- U mojoj župi, Marija Bistrica, velika su hodočašća. Dolaze mnogi svećenici da budu na uslugu hodočasnicima, napose po sakramentu svete ispovijedi, pomirenja sa sobom, s Bogom i s ljudima. Tamo su dolazili kao ispovjednici i propovjednici i isusovci. Ondje sam sreo p. Antuna Fostača, isusovca, tadašnjeg odgojitelja u Sjemeništu na Šalati, u Zagrebu, i tako je to krenulo…

Što Vas posebno nadahnjuje u duhovnosti sv. Ignacija Loyolskog?

- Poseban značenje ima molitva-predanje na početku drugog tjedna Duhovnih vježbi, gdje sv. Ignacije vodi vježbenika da se Isusu potpuno stavi na raspolaganje - u najzahtjevnijem smislu - ako to bude Isus od njega tražio, izabrao ga za taj stil života i svetosti. I na kraju duhovnih vježbi je potpuno predanje po molitvi: Suscipe, Domine - Primi, Gospodine, svu moju slobodu, sve što imam… daj mi samo svoju ljubav, i bogat sam dosta… Kad se netko sav i velikodušno Bogu preda, Bog mu odgovora u svojoj neizmjernoj velikodušnosti.

Na što pomislite kad netko spomene krizu duhovnih zvanja u današnjem vremenu?

- Istini za volju, mi nismo ni prvo ni zadnje vrijeme duhovnih kriza - gledajući povijesno. Gledajući osobno, i tu su vremena kriza neizbježna. Možda i nije razborito "zabavljati" se krizama.

Jedno vrijeme ste boravili u Italiji i u Americi. Koliko se redovništvo, konkretnije Vaš isusovački red, u Italiji i u Americi razlikuje od redovništva ovdje u Hrvatskoj?

- Zapadni je svijet uživao određenu građansku i vjersku slobodu. Razvili su zadivljujuće apostolate, udruge vjernika - suradnika u apostolatu, volontere. Nešto o čemu mi nismo mogli ni sanjati. Međutim, taj isti zapadni, tzv. slobodni, svijet, živio je drugim ritmom nego li onaj istočni, iza željezne zavjese, kome smo i mi do nedavno spadali. Mi smo ovdje imali teorijski materijalizam, ateizam. Oni su tamo, i ne sluteći, uzgajali praktični materijalizam, ateizam, kroz neku vrstu hedonizma, individualizma. Uz slobodu za dobro nudi se i mogućnost, pa čak i sloboda, za zlo, i to još organizirano. Svi mi odrastamo u društvenom ozračju svoga društva, obitelji, škole, Crkve. I to nas može zaraziti, prožeti. Na neke se stvari naviknemo, kao da su dobre a nisu, premda mogu tako izgledati. Nije uzalud bilo upozoravano na razlikovanje i upoznavanje znakova vremena. I ne može se zanijekati da u tom svijetu nije živio i tada duh Caritasa, solidarnosti. Na nekim je stranama život ipak uzeo tijek linijom manjeg otpora. Križ je postao nešto što i nije tako važno za redoviti kršćanski život. A oni koji ga ne mogu izbjeći, ili ih vidimo ili ih ne vidimo. Zato su se gradila posebna naselja za stare i bolesne - da ne bi ometali redoviti radni, proizvodni, uspješni i ugodni život. Stvoren je jaz i netrpeljivost među generacijama u stilu života, kulturi, zabavi… Načelno se nije nikada zanijekao ispravan put: jednostavnost, siromaštvo, promatrati život pod vidikom vječnosti, slijediti Isusa kad god i kuda god pođe… U praksi se mnogo toga pokušalo ublažiti. Ublaženi, zamućeni ideali više i ne privlače. Ako li pak nema sjajnih ideala u obitelji, u redovništvu, ako nema velikodušnosti dara života u obitelji, ugrožava se i velikodušnost dara posvećenog života. Nakon bolnih iskustava sada je vrijeme refleksije, promišljanja - molitvenog promišljanja. Novi pokreti, nove obitelji svjedoče velikodušnost.


Ponekad se čuje kao prigovor: današnji mladi, ili ponekad već malo ostarjeli, boje se živjeti Evanđelje u "stvarnom" životu, bježe od izazova svakodnevnog života, od kontemplativno-aktivnog apostolata, lakši im je samo onaj kontemplativni. Kao rješenje predlažem: pružimo mladima privlačan primjer aktivnog, kontemplativno-aktivnog apostolskog života, pa će nas slijediti.


Poneki mladi ljudi vole reći da je samostan zastarjela institucija i da je treba mijenjati. Je li to istina i može li se duhovni život u samostanima "modernizirati"?

- Teško pitanje za mene. Nemam za to rješenja. Osim što se može reći ovako: ako "samostan", ovaj i ovakav, nije za tebe, tko te u njega tjera! Ti osnuj svoj, novi, bolji - pa će svi drugi poletni poći za tobom. Tako nam svjedoči povijest Crkve i autentičnih karizmatičkih obnovitelja. Imamo suviše iskustava s onima koji su provodili reforme - za druge, nametali ih drugima, a onda su napustili samostane…

Broj zvanja u kontemplativnim samostanima, bar u Hrvatskoj, pomalo raste. Kako Vi gledate na tu činjenicu?

- Valjalo bi njih pitati što oni rade da se mladi za njih oduševljavaju. Mislim da to nije plod neke posebne reklame po sredstvima priopćivanja - kao što se to može vidjeti negdje na zapadu. Samo po sebi, to je više nego utješna činjenica. Pretpostavljam, ti su redovi sačuvali svoj identitet, ideal, duhovnu sigurnost, jasnoću poziva i posvete života. Ponekad se čuje kao prigovor: današnji mladi, ili ponekad već malo ostarjeli, boje se živjeti Evanđelje u "stvarnom" životu, bježe od izazova svakodnevnog života, od kontemplativno-aktivnog apostolata, lakši im je samo onaj kontemplativni. U suvremenom svijetu, gdje je čovjek razbijen i intelektualno i emocionalno, gdje je kristalni globus aksiološkog univerzuma razbijen, ne isključujem ni takvu mogućnost nekih pokušaja. Valja biti oprezan kod izvanjskog prosuđivanja nečijeg poziv i odaziv u duši. Kao rješenje predlažem: pružimo mladima privlačan primjer aktivnog, kontemplativno-aktivnog apostolskog života, pa će nas slijediti.

Kako doživljavate svoju novu dužnost vezanu uz redovnike i redovnice u Hrvatskoj? Što Vi, kao biskup, možete učiniti? Stoje li već neka pitanja pred Vama?

- Iskreno, još ne. To će tek malo pomalo nadoći. Bez sumnje, svijet je to veoma šarolik, bogat i zahtjevan. Uzdamo se u hod putem Križa-boli, koji blagoslovno vodi do Uskrsa-radosti. A to neka bude svima moja čestitka. Tako i već unaprijed uključujem u svoju molitvu sve one koje će mi Gospodin poslati u susret, i za blagoslov.

>[SADRŽAJ]<