VERITAS - br. 4/2005

>[SADRŽAJ]<

UPOZNAJMO

UZORNI SJEMENIŠTARAC IZ BOŠNJAKA UMRO JE TOČNO PRIJE JEDNOG STOLJEĆA

Godina Matije Pavličića

I u slučaju sjemeništarca Matije Pavličića dogodilo se isto ono što se dogodilo s mnogim našim uzornim ljudima - pao je u zaborav pa mnogi za njega ni danas ne znaju. Upravo stoga je u župi Sv. Martina Biskupa u Bošnjacima (Đakovačka i Srijemska biskupija) od 8. srpnja 2004. do 8. srpnja 2005. otvorena Godina Matije Pavličića.


VINKO JUZBAŠIĆ

Sjemeništarac Matija PavličićKratki životopis

Matija Pavličić rođen je 24. veljače 1885. u selu Bošnjaci kod Županje. Njegovi roditelji Nikola i Eva u braku su imali sedmero djece, petero njih preživjelo je dječju dob. Otac Nikola doselio se iz kordunskog sela Drežnik Grad, radeći u Slavoniji kao šumski radnik u godinama intenzivne sječe poznatih spačvanskih hrastovih šuma, dok je Matijina majka Eva (rođena Babić) rođenjem bila Bošnjačanka. Pučku školu Matija je završio u Bošnjacima. Nakon nje dva razreda gimnazije završio je u Vinkovcima, a ostale razrede je nastavio u Osijeku, stanujući u Biskupijskom dječačkom sjemeništu - u osječkoj Tvrđi. Ondje ubrzo počinje prednjačiti u učenju i u pobožnosti što su uočili njegovi odgojitelji.

8. prosinca 1899. godine postaje članom Bratovštine karmelskog škapulara, a nešto kasnije predvodi i sjemenišno literarno društvo Zora. To je vrijeme kada počinje i pisati. Brigom dr. Frana Biničkog Pavličićevi tekstovi su tiskani u krčkom časopisu Hrvatska straža za kršćansku prosvjetu, kojeg su početkom 20. stoljeća uređivali on i dr. Ante Alfirević. Dr. Binički je ondje posmrtno objavljivao Matijine tekstove koji su potpisani njegovim punim imenom (Matiša Pavličić) ili pseudonimima (Matiša, Gimnazijalac i Baća). Pavličić je školske praznike provodio u rodnom selu gdje je nastavio živjeti pobožnim životom te je uvijek puno čitao, pisao i molio. Kao sedmoškolac obolio je od sušice i, primivši sakrament umirućih, umro u Bošnjacima 8. srpnja 1904. Dva dana kasnije sahranio ga je kapelan Šime Šalovac na bošnjačkom groblju Našašća sv. Križa.

Na grobnom spomeniku stoji Matijina fotografija, a ispod nje su zapisane ove riječi:

U ovom mračnom grobu boravi vječiti sanak Mato Pavličić gimnazista vii. razr. Preminuo u cvijetu svoje mladosti, u 20. god. života, 8. 7. 1904. Ovaj spomenik podižu ožalošćeni braća i snajka. Otac, mati, liju suze teška tuga mori njih grozna smrt im mnogo uze ovaj grob je njihov sin.

U donjem dijelu grobnog spomenika piše:

Neiskazano pobožan, pravi sv. Alojzije, sv. Stanko (duhovnik). Nema našeg zlatnog Matije njegove velike misli ostadoše. (Dr. F. Binički).

Neizkazano pobožan, pravi Alojzije i Stanko Kostka osječkoga dječačkog sjemeništa

Poslije smrti dr. Binički Pavličićev nekrolog napisao je u Hrvatskoj straži za kršćansku prosvjetu 1904. godine te ondje prenio pismo-svjedočanstvo Matijinog sjemenišnog duhovnika vlč. Franje Kiša (Kissa):

Neizkazano pobožan, pravi Alojzije i Stanko Kostka osječkoga dječačkog sjemeništa. Uvijek odlikaš i uzorna ponašanja. Bio je u tako ranoj dobi i pjesnik i pripovjedač i dramatičar i deklamator i predstavljač (prvi u zavodu), a isto takav i u ozbiljnoj raspravi - sve, gdje god je što trebalo. Zato su ga i izabrali ove godine kao sedmoškolca iznimno za predsjednika sjem. literarnog društva "Zora". Nada poglavara, ponos drugova, cvijet sjemeništa, ljubimac profesora. Kraj svega toga on to nije htio nikada znati; skroman, al ne napadno, već veseo, svakom zabavan, najdruštvenija pojava od svih mladića, što sam ih kada poznao. On je zabavljao najmlađe svoje drugove kao i poglavare, uvijek jednako i neprisiljeno duhovit i srdačan.

Za naš je katolički pokret bio najoduševljeniji i najagilniji. Baš se njemu imaju najviše pripisati simpatije, koje pokret naš nalazi kod osječke mladeži.

Žalost je naša velika, al nas tješi uvjerenje, da je njegova smrt djelo Bož. Providnosti, koja je u njemu odabrala mučenika i zaštitnika našem mladom zavodu. (Navukao je bolest prevelikim radom, osobito pisanjem, čemu nije mogao odoljeti slabi organizam).

Bio on zagovornik našeg pokreta za obranu vjere i čistoće naše hrvatske mladeži!

Nakon toga dr. Binički je u istom nekrologu nadodao i ovo:

Proštih ove redke, što ih olovkom napisa vrijedni vogja pokojnikov. Smiješilo se žarko sunce s vedrog neba ličkog, a meni se smrklo pred očima. I čitah iznovice. Da, nema našeg zlatnog Matiše, nema onoga, koj mi još nedavno napisa: "Siromah sam, imam slijepa oca al ne tražim ništa. Drugi su siromašniji" - koji je u mladenačkoj dobi nizao lijepim slogom staračke misli. Nema ga megju nami, al ostade njegova uspomena, njegovi spisi, podhvati, velike misli. Te misli usišimo, prijatelji mladi; zagrijmo se za ono, za što se zagrijavao mladi kremenjak! Opasani pojasom prijegora i ljubavi, zaštićeni štitom sv. vjere, a oboružani znanjem pohrlimo na poljanu bojnu za Krst časni i Hrvatstvo slavno! A subojnici će se naši veselit i blagoslivljat nas iz rajske banovine.

Dobar glas o njemu i danas traje

Dobar glas o Pavličiću i danas traje u njegovim rodnim Bošnjacima. Tome je svakako najviše pridonijela obnova njegovog grobnog spomenika 1967. godine, njegov kratki životopis u biskupijskom Vjesniku 1979. godine te pojava prvog životopisa 1991. godine, pod nazivom Alojzije iz Slavonije, poznatoga katoličkog pisca i propovjednika, a danas umirovljenog župnika vlč. Željka Rudolfa Pavličića. Vlč. Pavličić je nećak Matijin, sin Matijinog brata Antuna, a on je inicijator i svakako najzaslužniji što Matija Pavličić nije pao u zaborav.

Zaslužan je i negdašnji bošnjački župnik vlč. Antun Bačić koji je 1984. godine inicirao izgradnju vjeronaučno-molitvene zgrade iza bošnjačke župne crkve koja nosi Pavličićevo ime te koji je dao tiskati spomen-sličicu s njegovim likom i kratkom molitvicom, koja se od tada često moli u bošnjačkoj crkvi. Evo te molitvice:

Bože, Spasitelju naš, rado se spominjemo sluge tvoga Matije Pavličića. Neka nam njegov svet život bude na pouku. Po Kristu Gospodinu našem. Amen..

Matijin grob i danas pohađaju i ondje mole poznavatelji njegovog života. Zalaganjem današnjeg bošnjačkog župnika vlč. Vladimira Mikruta, 8. srpnja 2004. godine točno na 100. godišnjicu Pavličićeve smrti, otvorena je župna Godina Matije Pavličića. Godina je započela koncelebriranom sv. misom koju je predvodio biskup dr. Marin Srakić. U planu je da se tijekom te godine nizom akcija ukaže na svijetli lik ovog hrvatskog sjemeništarca. Tako je upriličeno i predstavljanje prigodne kuverte s Matijinim likom, priređena mala izložba preslika dokumenata o njemu i njegovih članaka, a mjesečno (svakog 8. u mjesecu) održava se duhovna obnova za mlade koju predvode salezijanci, a na koncu (u lipnju) bit će i misije koje će predvoditi oci isusovci. Uskoro iz tiska izlazi i drugi Pavličićev životopis, pod nazivom Matija Pavličić - Hrvatski sv. Alojzije, koji će se moći nabaviti u bošnjačkom župnom uredu (Trg fra Bernardina Tome Leakovića 8, HR - 32275 Bošnjaci ili na tel. 032 845-585).

>[SADRŽAJ]<