VERITAS - br. 4/2005

>[SADRŽAJ]<

UZORI

PLACIDO CORTESE - CRESKI KOLBE (4)

Tragovima sv. Antuna

Nakon odlaska iz Cresa trinaestogodišnji dječak Miko počinje svoj kratkotrajni životni put u mjestima koja je svojom nazočnošću posvetio najpopularniji svetac Katoličke Crkve. Camposampiero i Padova bit će i ostati dva odredišta kamo će se definitivno usmjeriti njegov rast. Uz neke manje iznimke.


LJUDEVIT MARAČIĆ

U blizini groba sv. Antuna tako počinje desetogodišnji odgoj i obrazovanje maloga Cresanina, duhovni i intelektualni rast i napredak jednoga zvanja koje je pravilno dozrijevalo i ni po čemu nije odavalo neke posebne znakove koji bi ga razlikovali od ostalih vršnjaka. Trogodišnje školovanje u Camposampieru, pa jednogodišnji novicijat u Padovi, potom povratak u Camposampiero, da bi za dvije godine dovršio srednjoškolsko obrazovanje u rodnome Cresu, predstavljaju razdoblje kada se kod mladih kandidata možda više njeguje odgoj, negoli samo obrazovanje. Iz tih vremena uzalud ćemo pokušati izvući neke događaje koje bi vrijedilo posebno izdvojiti. Ipak, bilo je i njih.

   

Placido CortesePotkraj listopada 1920. godine mali je Miko napustio rodni Cres radi daljnjega školovanja. U creskom samostanu sv. Frane, koji je pred nešto više od godinu dana, zbog prekrajanja državnih granica, bio pripao Padovanskoj provinciji sv. Antuna, sa sjedištem u mjestu Antunove smrti, kao gvardijan je služio creski fratar p. Vittore Chialina, budući provincijal i vrlo ugledan član svoje provincije. S njime je bilo više fratara, među kojima i p. Anđelo Battaia, vjerojatni rođak majke maloga dječaka koji napušta svoj Cres. U to vrijeme pravno stanje creskog samostana sv. Frane još nije bilo riješeno, i proći će još nekoliko godina prije nego što će ovaj ugledni samostan i pravno biti pripojen Provinciji sv. Antuna. Doduše, između dviju donedavno ujedinjenih provincija, one Sv. Jeronima i Sv. Antuna, u Rimu je 23. rujna 1921. potpisana Konvencija o pravnom pripajanju samostana Provinciji sv. Antuna, uz materijalnu nadoknadu od 250.000 tadašnjih lira hrvatskim fratrima, koji su morali napustiti Cres i Piran, i premjestiti se u unutrašnjost zemlje, gdje su u Zagrebu tada razmišljali otvoriti kuću na Svetom Duhu. Creski samostan sv. Frane tek je 21. srpnja 1924. pravno pripojen Provinciji sv. Antuna, koja je u njemu od prvih godina odlučili otvoriti vanjsku gimnaziju, ali i svoju internu školi za spremanje vlastitih kandidata.

U Camposampieru, dvadesetak kilometara sjevernije od Padove, kamo je krenuo mladi Cresanin, nalazila se tada gimnazija Provincije sv. Antuna, s tri razreda do male mature, a potom još dva razreda više gimnazije, da bi ostatak srednjoškolskog školovanja od 1922. bio predviđen baš u creskom samostanu sv. Frane.

Samostan sv. Ivana i sv. Antuna u Camposampieru podignut je još za života sv. Antuna, koji je povezan s ovim mjestom u kojemu je proveo nekoliko posljednjih mjeseci života. Ovdje se zbio onaj glasoviti otajstveni susret sv. Antuna s Malim Isusom, a ovdje je svetac, daleko od javnosti, na orahu imao sjenicu i provodio je vrijeme u pisanju svojih propovijedi. Potkraj 14. stoljeća fratri su, uslijed brojnih teškoća, napustili ovaj samostan, pa 1437. opservantska subraća ulaze u njegov posjed, sve do 1769. godine, kada ga mletačke vlasti zatvaraju. Napuštena crkva i samostančić stalno mijenjaju privatne vlasnike, da bi ga potkraj 19. stoljeća fratri Provincije sv. Antuna otkupili i ponovno otvorili za štovanje sv. Antuna, ali i za potrebe školovanja svojih mladih.

Svetište oraha u Camposampieru


U Camposampieru, dvadesetak kilometara sjevernije od Padove, kamo je krenuo mladi Cresanin, nalazila se tada gimnazija Provincije sv. Antuna, s tri razreda do male mature, a potom još dva razreda više gimnazije, da bi ostatak srednjoškolskog školovanja od 1922. bio predviđen baš u creskom samostanu sv. Frane.


Odmah po ponovnom otvaranju ovog samostana u Camposampieru među gvardijanima nalazimo i neku subraću iz hrvatskog dijela ujedinjene provincije, pa tako 1897. službu gvardijana obavlja o. Serafin Belamarić iz Šibenika, budući provincijal, a četiri godine kasnije istu službu obavlja splitski fratar o. Jeronim Granić, koji se jako založio za materijalnu i duhovnu obnovu ovog samostana i crkve-svetišta. Odmah po otvaranju samostana u Camposampieru je uspostavljen kolegij klerika studenata iz oba dijela Provincije, pa tako kroničari bilježe da su se dvaput tjedno ovdje održavala predavanja i na hrvatskom jeziku, što je dakako s vremenom izazvalo neke reakcije talijanskih kandidata. Neposredno po razdvajanju dotad ujedinjene Provincije na dva prvotna dijela, ovdje službuje kao gvardijan creski fratar o. Placido Petranich, čovjek koji će toliko impresionirati mladog junaka iz naše priče da će u znak poštovanja prema ovom Cresaninu kasnije uzeti i njegovo ime.

U vrijeme Prvoga svjetskog rata i ovaj samostan doživljava sudbinu mnogih redovničkih kuća, pa tako potkraj 1917. onamo ulaze engleski vojnici, koji će u crkvi i samostanu boraviti četiri puna mjeseca. Pedesetak njihovih časnika blagovalo je u samostanskom refektoriju, a fratri su se morali snaći kako znaju i umiju. Svi su sjemeništarci morali biti otpušteni i prepustiti prostorije vojsci. Tako je potrajalo do proljeća, da bi potom ondje bila otvorena vojna bolnica, sve do svršetka rata. Tada se sjemeništarci ponovno vraćaju u staro gnijezdo.

U vrijeme dolaska mladog Mike u Camposampero, bilo je to potkraj listopada 1920. godine, ondje kao gvardijan službuje p. Benedetto Peroni, vrlo zauzeti fratar, koji odmah poduzima obnove i uređenja u crkvi, pa tako, baš u razdoblju prvoga Mikina trogodišnjeg školovanja ondje crkva dobiva novi mozaik na pročelju, pod joj je popločan, postavljena su četiri nova zvona i tiskane razglednice za ponudu hodočasnicima. U rujnu 1922. godine, kada Miko ondje boravi i pohađa školu, zbog sve većeg porasta broja kandidata, odlučeno je da se u Camposampieru izgradi novi kolegij za pitomce, a odgojiteljsku službu obavlja p. Vigilio Fedrizzi.

   

Mladi Miko se s nostalgijom prisjećao prvih dana, kada je napustio svoj Cres i došao u novu sredinu. U povodu očeve smrti, u prosincu 1928., pisat će iz Rima svojima u Cresu: "Sjećate li se kad sam otputovao iz Cresa? Prije nego što sam zaključao kufer, zapisali ste mi na kartonu svoje pozdrave: našao sam i očev potpis. O kako mi je drag taj potpis i svi oni pozdravi!"

Odmah po dolasku u sjemenište Miko piše roditeljima: "Jučer, nakon sretnog putovanja, stigli smo u Padovu, gdje sam s p. Vittoreom (Chialina, op. p.) pohodio Baziliku i Arcellu... Za sada, uz molbu da puno pozdravite fratre i fra Egidija, sve vas pozdravljam..."

U Camposampieru će ostati sve do listopada 1923., kada će u Padovi ući u novicijat, nakon završetka trogodišnjega nižeg školovanja, niže gimnazije, kako se onda to nazivalo. Iz njegove bogate i vrlo živopisne korespondencije s obitelji vidljivo je stalno zanimanje za učenje. Posebno se brine da ne zaboravi hrvatski jezik, koji je naučio u hrvatskoj školi sv. Ćirila i Metoda, koju je u Cresu pohađao do propasti Austro-Ugarske, do školske godine 1917-1918. Roditeljima na kraju prve godine, prije početka ljetnih praznika, piše: "Molio bih vas da mi pošaljete neku knjigu na hrvatskom jeziku, da je čitam u vrijeme praznika. Kako ne bih zaboravio jezik, jer je bolje poznavati ga kad sam ga već naučio."

I tako, u sjeni svetišta koje je Antunovim štovateljima tako drago, počinje vjerski i duhovni rast, intelektualni i duševni napredak čovjeka i fratra koji danas sve više plijeni pažnju - i ne samo crkvene javnosti. Sljedeći događaji, nakon ovih pretežito šturih i povijesnih podataka, pružit će nam priliku da dublje uđemo u dušu i duh čovjeka, svećenika i redovnika fra Placida iz Cresa.

>[SADRŽAJ]<