Velika je većina našeg puka pred Drugi svjetski rat bila antifašistička. Sasvim malobrojnu skupinu činili su komunisti, a ustaše pogotovo, i jedni i drugi beznačajni su svojim glasačkim tijelom, u što se uklapaju Krležine riječi da je endehazijsku vlast formirala šačica ustaša, dovedena na nekoliko kamiona iz Italije. Ni fašiste, ni komuniste nisu izglasali Hrvati - oni su im nametnuti. Fašistička vlast i rat razorno su djelovali na korpus hrvatskog naroda koji je shizofreno raskoljen od zaraćenih vođa dviju totalitarnih ideologija.

Totalitarizam je realnost, a ideologija koja ga opravdava fikcija. Totalitarizam je bit pojave, a njegovo je ideološko opravdanje tek slučajnost, bilo ono lijevo ili desno - svejedno. Dapače, ukoliko je ideologija koja ga opravdava bolja, umnija i humanija, utoliko može podmuklije manipulirati. U nas je riječ o dva fašizma - Pavelićevom i Titovom. Rat, koji je prodro u gotovo svako selo, silio je na opredjeljivanje, koje je često bilo slučajno, vezano uz zemljopisni položaj sela i uz vrstu zločinaca koji su sijali teror. Veliki dio hrvatskog pučanstva u borbi protiv jednog fašizma bio je izmanipuliran od onoga drugog. Kobne posljedice tog strašnog stroja za mljevenje osjećamo i danas. Tragovi te silom ucijepljene shizofrenije još djeluju. Nisu svi domobrani, ni partizani, pa čak ni svi prisilno mobilizirani ustaše, bili fašisti, ali su im glavni stožeri bili u rukama fašista.

Oba su fašizma bila utemeljena na teroru i strahu. Titova vojska činila je zločine i prije nego što je preuzela državnu vlast od prvog totalitarizma (npr. Dubrovnik). Premda je u njoj bilo pravih antifašista, često je rukovođena od ljudi koji su mentalitetom i praksom i sami bili fašisti, koji su formirali novu fašističku državu, strahovladu koja po mnogo čemu nije zaostajala za onom prvom. Hrvatskom puku i radićevcima samo su se promijenili tamničari.

Pogrešno je tvrditi da nešto nije fašizam samo zato što nema rasnih zakona i rasnih zločina. Jest, rasni zakoni i zločini vrhunac su bezumlja i neljudskosti, no zar da zato progledamo kroz prste onim fašistima kojima zločini nisu imali rasnu legitimaciju? Komunisti su najviše etnički počistili Nijemce, potom Talijane, ali najveći broj počišćenih iz Hrvatske bili su sami Hrvati. Količinom svojih zločina bitno ne zaostaju za ustašama, a dugotrajnošću svoje strahovlade nadmašuju ih deset puta.

Zašto do danas nije procesuiran ni jedan jedni zločin toga drugog fašizma? To obilje jama i križnih putova, to hapšenje i ubijanje svećenika i laika intelektualaca, samo zato što su vjernici, radićevaca i drugih političkih neistomišljenika, pa čak i samih komunista. Nebrojeno mnoštvo utamničenih, mučenih ili ubijenih nevinih žrtava, tijekom više od četrdeset godina. Strah od vlasti duboko je usađen u kosti puka. Masovne su ubojice među nama, no dok se javno slavi njihov naredbodavac kako ih se uopće može sankcionirati?

Jedan od glavnih čelnika SDP-a, Davorko Vidović, na televiziji te zločine opravdava tezom da su ionako svi u Drugom svjetskom ratu činili zločine, pa i antifašisti na Zapadu. To je točno, ali ne uklanja bitnu razliku između zločina demokracije i totalitarizma. U televizijskoj emisiji "U sridu" 13. travnja 2005. Zrinka Vrabec-Mojzeš brani Tita, tvrdeći: "onaj tko je na čelu antifašističke borbe, taj je antifašist". Ako je Lenjin i nehotično stvorio staljinizam, Tito je bio prilično samosvjesni proizvod staljinizma. Nazvati ga "antifašistom" vrhunska je mistifikacija odnosa fašizma i antifašizma.

Onda, tko je danas antifašist? Svakako to nije netko tko bi htio zabašuriti fašistički karakter jedne od strana u sukobu. Napada se "relativizacija" sukobljenih strana, no, je li relativizacija reći da su obje strane bile zločinačke i totalitarne? Premda je partizanska strana svoje prave razmjere zločina i svoju totalitarnost pokazala u punoj mjeri tek kada je, poput ustaške, zasjela na vlast.

Na kraju, tko su hrvatski antifašisti? Usuđujem se tvrditi, većina hrvatskog puka, koji su prelazili iz terora u teror, iz totalitarizma u totalitarizam, i nisu smjeli svoju volju izraziti glasovanjem. Ali, kako onda objasniti svijetu paradoks o većinski antifašističkom narodu predvođenom fašistima?