VERITAS - br. 5/2005

>[SADRŽAJ]<

MLADI

BOLJE KREPATI, NEGO REPATI!

Kritika i samokritika

Optužiti vladu, politiku, show biznis, bogate, umišljene... progovoriti o najrazličitijim problemima koji koče običnog malog čovjeka - to je naprosto trend koji pali od davnina. Te će rime rado pjevušiti i oni koji su zaista potlačeni, ali i oni koji velikodušno raspolažu tuđom mukom.


TOMISLAV UROIĆ
[ tomislav.uroic@vz.t-com.hr ]

Juri zeka izdaleka, oblijeva ga znoj! Trči jadan žedan gladan i uzdiše - joj! Prošlo je neko vrijeme otkako sam prvi puta na radiju čuo ovu pjesmicu. O njoj i o nekom slavonskom raperu se pričalo naveliko, no njegov me uradak nekako stalno zaobilazio. Pjesmuljak je zaista djetinjast, na prvi pogled, no moram priznati da sam drugim preslušavanjem zaključio da je Slavonac svojom suvremenom interpretacijom basne ozbiljno sparirao starom H. C. Andersenu. Ja sam doduše prvo pomislio, da se radi o još jednoj "teen" zvijezdi, no ispalo je da sam u krivu i da si je "Shorty" uzeo maha i na ozbiljnoj rep sceni. Ali to nije razlog zašto je "bolje krepati, nego repati!"

Kao i obično moja priča ne graniči baš previše s nadnaslovom. Naslovi i nadnaslovi su često (posebno u zadnje vrijeme) daleko od sadržaja. Bombardiraju šokantnim rečenicama, a kriju trivijalnost i nimalo interesantne činjenice. Tim sam trikom i ja odlučio zaokupiti tvoju pažnju i u nekoliko trenutaka raspraviti o našim uzaludnim repanjima i reperskim spikama.

   

Shorty je samo jedan od tzv. "urbanih" glazbenika, koji se u svojim pjesmama obračunavaju sa svim oblicima nepravde i zla koje vlada na ovome svijetu. Optužiti vladu, politiku, show biznis, bogate, umišljene... progovoriti o najrazličitijim problemima koji koče običnog malog čovjeka - to je naprosto trend koji pali od davnina. Te će rime rado pjevušiti i oni koji su zaista potlačeni, ali i oni koji velikodušno raspolažu tuđom mukom.

Naime, svima je urođena težnja za nečim boljim. Uspoređujemo se s drugima i međusobno mjerimo vlastite i tuđe vrline, koncentrirajući se prvenstveno na nedostatke. Zato i volimo pjesme koje govore o tuđoj krivnji za naše probleme. Tu smo "vrlinu" naslijedili od drevnih praroditelja Adama i Eve, koji su prvi pokazali kako svoj grijeh prenijeti na drugoga. Drevna je praroditaljska mudrost malo osuvremenjena pa smo često svjedoci kad se vjernici okupljaju nakon mise ispred crkve i hvale svećenikovu propovijed: "Pater, dobro ste to Vi njima rekli!" Ma, kome "njima" - misli u sebi vjerojatno župnik. Tko su ti (neki) kojima se upućuju kritike!?


Volimo pjesme koje govore o tuđoj krivnji za naše probleme. Tu smo "vrlinu" naslijedili od drevnih praroditelja Adama i Eve, koji su prvi pokazali kako svoj grijeh prenijeti na drugoga. Drevna je praroditaljska mudrost malo osuvremenjena pa smo često svjedoci kad se vjernici okupljaju nakon mise ispred crkve i hvale svećenikovu propovijed: "Pater, dobro ste to Vi njima rekli!"


Uzalud je takva propovijed, ako se baš nitko u njoj ne pronađe. Zlo je prisutno na svijetu i nema čovjeka koji toga nije svjestan. Međutim, dokle god nismo svjesni da i sami u njemu sudjelujemo, ne isplati se optuživati drugoga. Lavina koju je pokrenuo sam veliki papa Ivan Pavao II., kad se javno ispričao za sve pogreške koje je Crkva učinila kroz povijest, nije imala za cilj samo satisfakciju onima koji su postupcima Crkve bili oštećeni. Taj je potez bio prvenstveno primjer koji valja slijediti. Sama činjenica što smo kršćani i katolici ne znači da smo i na pravom putu. Sagnuti glavu i ponizno priznati da sam ja taj koji griješi - to znači biti suvremeni katolik. Takvog je suvremenog katolika skicirao i novi papa, Benedikt XVI., tada još kardinal Ratzinger, kad je rekao da je Crkva poput lađe koja propušta na sve strane. To je činjenica koja se ne treba sakriti i zataškati..., ali je svakako treba popraviti.

Crkva nije samo institucija, zgrada, hijerarhija... Crkva smo i ti i ja. Njen smo sastavni dio i mi mali ljudi i oni veliki poput Velikog pape. Bog nas s visine gleda, sve gleda na jednak način. Klinci, studenti, radnici ili umirovljenici, svi smo živi i naša misija na ovom svijetu i dalje traje. Treba samo saslušati kritiku koja je upućena na naš tako osjetljivi ego i konačno sagledati svijet kroz jednostavno pitanje: "A što radim da bi bilo bolje!?" Umirovljenike slušam kako sami sebe otpisuju: "Za nas je prekasno! Mi smo svoje dali, a na mladima svijet ostaje." Mladi, opet, šute, jer se njihov glas ovako i onako ne čuje. Ne možemo bespomoćno kritizirati sve i svašta sebi u bradu.

   

Ono što je potrebno shvatiti da prva stvar koja zapravo ne valja jesam ja - ja koji prigovaram, a ne djelujem. Ako nam vlast ne valja, kriv sam ja, jer sam za nju glasovao. Ako nam ne plaćaju, kriv sam ja, jer i dalje radim za neplatišu. Ako nas kradu, kriv sam, jer nisam prijavio krađu... ako su nam činili nažao, kriv sam, jer sam ih pustio da to čine! Ako je moj svijet čemeran, siv i beživotan, kriv sam ja, jer mu nisam poklonio osmjeh. Ako ne razlikujem dan od prethodnog, kriv sam, jer se nisam potrudio ništa učiniti da to promijenim. Ako nisam ništa učinio i nisam u stanju ništa promijeniti - koji je moj smisao?

Ako oštra propovijed ne prodre do tvojih grijeha i ne potakne te na razmišljanje, zašto je uopće slušaš? Nek' je sluša onaj kome je upućena ili nek' se više uopće ne propovijeda. Ako ovaj moj članak neće taknuti tvoje srce, trebam li više uopće pisati? I konačno, ako rep-rima - koja ima korisnu zadaću pokucati na nečija vrata i otvoriti ih surovom istinom - to ne učini, tada je bolje krepati, nego repati!

>[SADRŽAJ]<