VERITAS - br. 6/2005

>[SADRŽAJ]<

ISKRICE

FAŠISTIČKI ANTIFAŠISTI

Tko su antifašisti? (2)

Nije ništa novo da se fašizam skriva iza maske antifašizma, pa to je radio i tijekom čitavog rata i kroz 40 godina totalitarne vlasti. No, kada su crveni fašisti zamijenili crne, nije se dogodilo nikakvo "oslobođenje".


JOSIP SANKO RABAR

U broju od 20. svibnja 2005. tjednik "Globus" objavio je sjajnu reportažu o "Koljačkom derneku na Ravnoj gori", o fašističkom pokretu četnika, i o njihovom paradoksalnom, naopakom i grotesknom "antifašizmu". Ako tome pridodamo Miloševićeve postkomuniste, slika srbijanskog "antifašizma" je kompletna. Dominantni desni i dominantni lijevi "antifašizam". Tamo se "antifašizmom" naziva očiti, krajnje mračni fašizam, ogrezao u masovne zločine.

Sva se Hrvatska javnost zgraža nad tim srbijanskim "antifašizmom", mediji donose reportaže i osvrte, no, malo se tko u Hrvatskoj usudi reći da i s našim hrvatskom dominantnim "antifašizmom" stvar ne stoji baš najbolje. Zaborav problematičnosti našeg "antifašizma" skoro je potpun, tek se neki manje tiražni mediji usude ponešto reći, ili rijetki javni djelatnici, npr. Ivan Zvonimir Čičak.

   

Osjećam se glupo, zar ima smisla govoriti o davno propalim režimima i o zločincima koje je povijest pojela? Suvišno traćenje vremena. Ali, ako predsjednik Republike Hrvatske, čelnici nekih najuglednijih i najjačih stranaka, najslavniji novinari najtiražnijih tjednika i dnevnika, i drugi najugledniji građani Hrvatske tvrde da se ne smije dopustiti proglašavanje Tita i Partijske vrhuške zločincima, onda zaista IMA SMISLA GOVORITI o tome zločincu i o tim zločinima. Umjesto o povijesti, riječ je o aktualnim i dominantnim moćnicima, koji se čak i ne odriču svoga fašističkoga repa, ne skrivaju ga ispod skuta.

Na primjer, 7. svibnja 2005. imao sam prilike na Prvom programu HRT-a, koji je iz dvorane Lisinski prenosio Svečanu akademiju u povodu Dana pobjede, slušati predsjednika Republike Stjepana Mesića, koji je svoju viziju antifašizma u velikoj mjeri obojio komunistički, sustavno braneći Tita i Partiju, ne samo umanjujući njihove zločine, već opravdavajući počinitelje. Takva je bila i publika u dvorani. Na njegove riječi: "Ne bi bilo hrvatskog antifašizma da nije bilo Komunističke partije!", pobrao je najglasniji i najduži pljesak u dvorani. U takvoj državi mi živimo.

Nije ništa novo da se fašizam skriva iza maske antifašizma, pa to je radio i tijekom čitavog rata i kroz 40 godina totalitarne vlasti. No, kada su crveni fašisti zamijenili crne, nije se dogodilo nikakvo "oslobođenje", osim u čisto ideološkom i nacionalističkom smislu, za većinu pučanstva ostalo je strahovito isto, strahovlada, iskorištavanje, ideološko zaglupljivanje, ubijanja, logori, tamnice, dirigirani mediji, kult vođe itd. Doduše, nije više bilo rasnih zakona, zločini više nisu imali rasnu legitimaciju, ali, to je jedini napredak, fašizam sa svojim mnogobrojnim nuspojavama ostao je na vlasti.

   

U "Rječniku hrvatskog jezika" Vladimira Anića, pod riječju "fašizam" piše: "ideološko-politički pokret i vladavina koji državu, naciju i vođu nadređuje građaninu i njegovim pravima". Vrlo općenita definicija u koju lako stanu oba fašizma. Kult Tita bio je veći i od kulta Pavelića. Svemoćna je država tobože odumirala, ali tako da je jačala tajna policija UDBA i sveprisutno političko doušništvo, a svako javno udaljavanje od vladajuće nacije, jugoslavenstva, povlačilo je oštre sankcije.

Znatan dio komunista ispočetka je gajio iluzije da komunisti zaista predstavljaju radničku klasu, no, čim su zasjeli na vlast oni su istoga trena postali vladajuća klasa koja je raspolagala svim materijalnim dobrima, pa i ljudima. Ta upravo robovlasnička koncentracija moći u jednom je hipu pokazala pravo fašističko lice toga totalitarnog pokreta. Radnici su se učlanjivali u Partiju da bi odbacili bijedu svoje klase i da bi participirali u moći vladajućih. To je odmah postalo jasno. Nakon dvije-tri godine više nije bilo iluzija, osim u dirigiranoj fiktivnoj "javnosti".

Taj se i takav fašizam i za vrijeme mira nastavio samozvati "antifašizmom", neprestano stvarajući iluziju da protiv sebe ima samo fašiste, a proganjali su sve. Tako je nastala opća manira ovdašnjih krajeva.

Simpatizeri jednog fašističkog pokreta (četničkog), osobito Vuk Drašković, posvetili su se napadima na drugi fašistički pokret (ustaški). Ipak, najveći dio kritičara ustaškog totalitarizma, danas sasvim javno, sa simpatijama gleda na Titov fašizam. Zašto? Jesu li ostali podbacili u krici ustaštva, jer im se gadilo biti u istom kolu s gore spomenutima?

>[SADRŽAJ]<