VERITAS - br. 6/2005

>[SADRŽAJ]<

PRIČA

ŽIVLJENJE TRAJNIH VRIJEDNOSTI

Sasvim obična žena

"Blago čovjeku koji je stekao mudrost i onome koji je stekao razboritost", pisalo je na lijevoj strani "preklopnice", a na desnoj je bila pozivnica na proslavu tridesete obljetnice mature, koja je zakazana za prvu subotu u lipnju, u Ekonomskoj školi.


ANA PENIĆ

Iz poštanskog sandučića je uzela prispjelu poštu. Uz račune za režije, te izvatke iz banke preko koje njezin muž dobiva plaću, Tihomira je našla i razglednicu Varaždina, na čijoj je poleđini prepoznala dječji rukopis Dore, svoje kćeri, najmlađeg djeteta, koju je rodila kad je već bila s druge (krive) strane četrdesetih. Poljubila je drage riječi ispisane jednostavnošću djeteta koje zna da je voljeno i koje roditeljima, braći i sestri želi uzvratiti ljubav i pažnju. Na kraju se na njenom dlanu našlo pismo adresirano na nju, što ju je iznenadilo. Uopće se nije sjećala kad je zadnji put dobila neku pošiljku naslovljenu na njeno ime i prezime. Sva službena pošta, čak i čestitke koje su za Božić i Uskrs dobivali od prijatelja njene djece, bila je adresirana na njezina muža... Odložila je ostale pošiljke na stol, sjela u fotelju u dnevnom boravku i na miru otvorila kuvertu s njenim imenom. Tko je to njoj mogao pisati?! I što?!

"Blago čovjeku koji je stekao mudrost i onome koji je stekao razboritost", pisalo je na lijevoj strani "preklopnice", a na desnoj je bila pozivnica na proslavu tridesete obljetnice mature, koja je zakazana za prvu subotu u lipnju, u Ekonomskoj školi. Kad je pročitala tekst, Tihomira se malo zamislila: Bože, pa zar je trideset godina već prošlo? A kao da je bilo jučer!

   

Cijeli taj dan protekao joj je kao i obično: spremala je stan, peglala, kuhala, dočekivala djecu (sad već odraslu!), kao sekretarica prenosila poruke koje je za njih dobivala, malo razgovarala s mužem, a navečer je išla na misu. Ipak, za razliku od svih deset, dvadeset, trideset godina koje provodi u točno zadanim koordinatama obveza i dnevnih dužnosti svoje obitelji, sada se u mislima vratila u mladost, u djetinjstvo, u dane koji su se kasnije pokazali sudbonosnima, pokušala je sagledati sve svoje "pluseve" i "minuse" i zaključila da u njenom životu ni nema nečega posebnog. Ona je sav svoj život provela kao sasvim obična žena.

   

U grad je došla poslije osnovne škole, kao tisuće seoske djece kojima je odličan uspjeh u školi omogućio izravan upis u Ekonomsku (ili neku drugu) školu, koju je nakon četiri godine završila. Potom je isto tako upisala Ekonomski fakultet i na vrijeme diplomirala. I onda se udala za prvog mladića, koji joj je postao "momak", "mladić", "njen mladić". On je studirao medicinu, diplomirao... Ista, obična priča, bez ikakvih lomova i dramatike. Tako je njoj sve izgledalo jednostavno i obično. Oni koji su ih poznavali iz crkve i iz škole, ili s fakulteta, imali su za njih pregršt lijepih riječi. Za njih je Tihomira bila "cura fina" - djevojka sa sela koja je i tijekom srednje škole nosila pletenice (koje su tek danas hit!) - pristojna, suzdržana, marljiva, vedra, djevojka krasna glasa, koja je voljela pjevati, premda je nitko nikada nije nagovorio da zapleše. Nije plesala ni folklor!

Imala je sreću da u gradu odmah susretne osobu kojoj je beskrajno vjerovala, koja joj je bila duhovni oslonac, i duhovni vođa na putu kršćanskog i kreposnog života. Upravo u vrijeme kad je završila osmi razred u grad je premješten njezin župnik, i u velikoj župi joj je našao dobre ljude koji su je primili na stan. Bio je to svet svećenik, koji je svoje propovijedi znao dramatizirati do ruba podnošljivosti ondašnjih vlasti, jer je rado govorio o kardinalu Stepincu i o privremenosti komunista i komunizma. Ipak, tadašnja djeca sjećaju ga se po sjajnim nedjeljnim pripovijedanjima na dječjim misama, kojima je bio preteča današnjih TV-sapunica. On bi, naime, svaku biblijsku priču prekinuo na najnapetijem mjestu i najavio nastavak sljedeće nedjelje, poslije koje bi odmah počeo "Vjerovanje". Djeca su jedva dočekala novu nedjelju i nastavak priče...

Tihomira je tu, u ovoj crkvi upoznala i svoga vršnjaka, studenta medicine, župnikova nećaka. U tom ozračju pobožnosti i domoljublja, te osobnog i nacionalnog dostojanstva zamišljali su i svoju buduću obitelj kao mjesto brojne djece i životne radosti. Tihomira je često ponavljala riječi majke sv. Male Terezije: "Moje je zvanje biti majka". I ona i njen muž bili su štovatelji Gospe Aljmaške i još kao studenti pješačili su joj za Veliku Gospu, kao zavjet za buduću obitelj. Tu, u Aljmašu, na obali Dunava, našli su i biblijsku sliku svoga braka i obitelji. Njih dvoje su, kao Drava i Dunav, sav svoj život išli jedno drugome ususret, i, pod Marijinom zaštitom, u sjeni tornja crkve posvećene Njoj u čast, susreli su se da zajedno, kao jedna rijeka - plove do ušća u Vječnosti. I kao što Dunav, ovako obogaćen Dravom, obogaćuje obje svoje obale, i narode, i gradove koji su uz njega smješteni, njihova obitelj je pozvana biti bogatstvo i dar za mnoge.


Tihomira je sve uspjehe svojih prihvaćala jednostavno, kao Božji dar, kao što je s ljubavlju i s vjerom prihvatila i bolest svoje starije kćeri. U Božjim očima je svaki naš uspjeh ili neuspjeh, zdravlje ili bolest drugačije vrednovana, nego u našim, znala je govoriti.


Tihomira nikada nije radila u struci. Stjecajem životnih okolnosti, koje je prihvatila kao Božju volju, ostala je kod kuće i bila "samo" kućanica: majka, supruga, tješiteljica, sve što je njezinoj obitelji bilo potrebno, ali se u isto vrijeme obitelju osjećala i zaštićenom. Molitva, nedjeljna misa, svibanjske i listopadske pobožnosti bile su sastavni dio slobodnih aktivnosti njezine djece, kao i jahanje, sviranje gitare, plesanje folklora, te pohađanje različitih kulturnih i umjetničkih događanja u gradu. Ni u čemu ih ona i njen muž nisu sputavali, a oni su im uzvraćali dobrotom, marljivošću, odgovornošću, poštovanjem i pristojnošću. Sve je to još ljepše kad se zna da su prvih petoro djece - sinovi, a prva kćerka - šesto je dijete. Danas je najstariji sin svećenik, jedan je diplomirao elektrotehniku, jedan psihologiju, jedan je nastavio maminim stopama i završio je Ekonomski fakultet, a najmlađi je kao i otac - izabrao medicinu, koju upravo s uspjehom studira.

Tihomira je sve uspjehe svojih prihvaćala jednostavno, kao Božji dar, kao što je s ljubavlju i s vjerom prihvatila i bolest svoje starije kćeri. U Božjim očima je svaki naš uspjeh ili neuspjeh, zdravlje ili bolest drugačije vrednovana, nego u našim, znala je govoriti. Kad se rodila Dorica, braća su već bili mladići, koji su je uvijek sa sobom vodili, kamo god da su išli. Djevojčica - sitna, nježna, plava, pored svoje "velike braće" izgledala je kao prava "Barbika". Svi njihovi prijatelji su je voljeli.

   

Rascvale terase gradskih kafića i hotela, te "ušminkana" Tvrđa i Ekonomska škola dočekali su neke davne maturante - s ponosom. To se osjećalo i na licima sada već pedesetogodišnjaka, koji su se uspjeli prepoznati. Potekle su suze radosnice, pa onda brojni zagrljaji, a potom je slijedio "sat razredne zajednice" i "opravdavanje izostanka iz škole" punih trideset godina. Bilo je tu posve prepoznatljivih hrvatskih priča i svakodnevnih jadikovki, pokoji uspješan život, a kad je Tihomira trebala opravdati svoj život, jednostavno je rekla: "Nikada nisam radila u struci. Cijeli život sam ostala doma. Imam sedmero djece", i onda im je ispričala sve što joj se dogodilo, i kad su djeca bila mala, a oni u progonstvu, i kad su se školovala - jedna obična priča jedne obične žene. Kad je završila - nastao je tajac, a potom - pljesak! Dug i radostan: "Bravo! Pa ti si jedina uspješna žena ovdje! Kako si to sve uspjela?" Redali su se komentari i pitanja. Na kraju je razrednica svoj buket, koji je na početku susreta dobila darovala njoj uz riječi: "Ti si ovo zaslužila više nego ja. Ti si nam životom pokazala koje su i gdje su prave životne vrijednosti." Tihomiru je sve ovo iznenadilo i ganulo: "Ma, što vam je, ljudi? Pa ja sam sasvim obična žena." Nije ni pomislila da je upravo u tome - njezina veličina.

>[SADRŽAJ]<