VERITAS - br. 6/2005

>[SADRŽAJ]<

SUGOVORNICI

RAZGOVOR S ANOM PENIĆ, U POVODU 20 GODINA REDOVITE SURADNJE U "VERITASU"

Gospa i mi ćemo pobijediti!

S nama je vjerna čitateljica i suradnica koja neprekidno već punih 20 godina piše za Veritas. Nije se mirila s komunističkim "zatvaranjem Crkve u sakristije" već je, mijenjajući nekoliko pseudonima, pisala o aktualnim temama u Crkvi i svijetu. U svoje vrijeme bila je luda za Beatlesima i rock glazbom, ali uvijek otvorena Božjim nadahnućima i Djevici Mariji te je svojim radom i pisanjem mnoge potaknula na dublje življenje vjere. Sreli smo je u prekrasnom gradiću Valpovu u čijoj okolici predaje u tri osnovne škole.


Razgovarao: IVAN PENAVA
[ ivan-penava@net.hr ]

Ana Penić rođena je 1947., završila je studij engleskog jezika i cijeli radni vijek predaje u osnovni školama okolice Valpova. Kao mlada djevojka ušla je u svjetovni institut "Obitelj Malih Marija" i s još nekoliko djevojaka posvetila se Bogu u svojem svakodnevnom poslu. Kad smo je telefonski pitali za intervju, odbila je sa željom da, poput Marije, ostane samozatajna. Zato smo mi, poput sv. Luke, potegnuli do Valpova i iznenadili je.

Prije nego što ste počeli pisati za Veritas bili ste vjerna čitateljica. Što Vas je u Veritasu tako privlačilo da ste uvijek rado čitali?

- Sve - doslovno! Išla sam u osmi razred kad se na Uskrs na stoliću u crkvi pored katoličkog biltena "Blagovest" pojavio "Glasnik sv. Antuna Padovanskog". Platila sam, uzela i čitala dok ga nisam cijelog pročitala. I jedva čekala slijedeći broj. I tako - iz broja u broj. Iz godine u godinu. Moramo znati da je to vrijeme vrlo dinamično: u Rimu se održavao II. vatikanski sabor, Crkva je pomalo dolazila do daha nakon "slučaja Stepinac", a među mladima se s jedne strane pojavljuju Beatlesi i rock kultura, a s druge strane "Žeteoci", bogoslovi, pjevači s gitarama. Mi, koji smo se osjećali mladim vjernicima, tražili smo u Crkvi nešto lijepo, iskreno, pametno, duhovno, i mislim da je "Glasnik sv. Antuna Padovanskoga" sve te kriterije ispunio. Mislim da svoj doživljaj tadašnjeg "Glasnika", pogotovo kad je promijenio ime u "Veritas", mogu usporediti s doživljajem pape Ivana Pavla II., a i Benedikta XVI., od strane mladih. I ovom prigodom zahvaljujem "našim mladim prijateljima", o. Ljudevitu i o. Nikoli Mati, koji su me odgajali, a da to uopće nisu znali. Posebno se zahvalnom osjećam prema pokojnom o. Ivonu, čije tekstove znam napamet, toliko sam ih puta pročitala, te o. Celestinu Tomiću, koji me cijeli život obogaćivao i učio čitati i razumijevati Bibliju. Rekla bih da Bog daje da doživimo bliskost, ljepotu, radost, dobrotu s nekim tko nas istinski obogaćuje. Mislim da se to, na neki način, dogodilo "Veritasu" i meni. Dogodio se susret, a taj susret traje i danas - istim intenzitetom. "Veritas" je, usuđujem se reći, moj "duhovni dom", moja sigurnost i moja velika, velika radost.

Kako je započela Vaša suradnja s o. Ivonom Ćukom, prvim urednikom "Veritasa"?

- Oca Ivona srela sam samo jedanput u životu. On je 1974. u Osijeku držao, mislim, devetnicu Gospi Lurdskoj kod kapucina i jednom smo, nakon mise, Vesna Kralik (ona je kasnije u "Veritasu" pisala "Dnevnik jedne majke", kao Marija Kunić) i ja smogle snage i rekli mu kako sve što piše u "Veritasu" mi čitamo, izrezujemo, citiramo i kako nam je drago što smo ga sad i uživo vidjele. On je bio stvarno iznenađen i pozvao nas je da s njime malo i popričamo. Pet godina kasnije, u broju 12/1978. objavljen je moj tekst "Prosvjetna radnica o mladim vjernicima". Za Božić sam dobila čestitku o. Ivona, i - on se ispričava što se javlja, jer i - nakon pet godina - sjeća se razgovora s dvjema mladim djevojkama iz Osijeka. Bila sam presretna i odmah sam mu pisala: "Evo, da Vam kažem, ja sam ta prosvjetna radnica", jer to nitko nije smio znati: ni moja obitelj, ni urednik, ni moji prijatelji, nitko! Sad sam bar imala s kim tu tajnu podijeliti. Odgovorio je pismom: "Vi imate što reći i znadete to kazati!" Tako sam ja sljedeće godine slala tekstove potpisane s Penny Pearl, a da nitko nije znao tko je to. Tek 1980., kad sam išla u Manchester na međunarodni seminar za nastavnike engleskog jezika, javila sam se o. Ljudevitu, tadašnjem glavnom uredniku. Ne moram ni reći da sam umirala od treme i od neugodnost. I tako je, vrlo jednostavno, ta suradnja počela i traje - evo do danas. Ovom prilikom zahvaljujem svim suradnicima i urednicima "Veritasa" na strpljivosti sa mnom.

Jeste li imali problema za vrijeme komunističkog sistema zbog pisanja u "Veritasu"?

- Ne! Vrlo jednostavno, nitko u školi u kojoj sam radila nije smio znati da pišem za "Veritas". Ja sam javno bila, i danas sam, obična "seoska učiteljica" (doslovce - predajem engleski jezik u osnovnoj školi) s punim imenom i prezimenom i sa svim ljudskim slabostima (i molim sve svoje kolege i učenike za strpljenje i za oprost), a u slobodno vrijeme sam se "igrala" - pisala, slala tekstove, i ako bi koja povratna informacija od čitatelja došla - bilo mi je super. Nama, vjernicima, bio je apsolutno nedokučiv pristup bilo kojem društvenom glasilu, a u vjerskom tisku svojim imenom i prezimenom potpisivali su se oni koji su radili u manje "stresnim" i manje izazovnim institucijama, nego što je škola. S druge strane, bilo je tema o kojima se moralo pisati s laičkog gledišta, jer je u katoličkom tisku bilo angažiranom mahom svećenstvo.

Kako to da ste mijenjali nekoliko pseudonima? Što su Vam oni značili?

- Kad je u jednom tekstu potpisanim s Penny Pearl, velečasni, koji je bio vjeroučitelj mojim učenicima, prepoznao je situaciju koju sam opisivala (mislim da je tekst naslovljen "Sat razredne zajednice") i provalio taj "kod" učenicima i jednostavno se više ni jednom nije pojavila Penny Pearl, a pojavila se Deana! To mi se ime jedne moje učenice svidjelo, jer je kratko, lako se pamti, a u sebi sadrži ime Ana. Deana je pisala meditativne, poticajne tekstove, jer duhovne ljepote, koje nudi i kojim nas obogaćuje Isus i Crkva, traže i prikladan lingvistički okvir. Nekoliko godina trajao je i Deanin dnevnik, koji je mlade ljude poticao na duhovno zvanje. Srela sam jednu redovnicu koja mi je rekla da ju je Deana odvela u samostan.

Onaj drugi pseudonim, koji je na neki način postao moj osobni nadimak, jest Maša. To je nadimak moje bake, koja je odrasla u sjeni crkve Gospe Sinjske i izraz je identiteta hrvatske žene Dalmatinske zagore, koju se bez Gospe Sinjske ne može niti razumjeti, ni objasniti. Ona se zvala Matija, a zvali smo je Maša.

Sredinom osamdesetih scenom javnih društvenih tiskovnih medija "žarile su i palile" žene moje generacije: Tanja Torbarina, Jelena Lovrić, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić i još neke, sve redom ljevičarke, koje su se drvljem i kamenjem (kao i danas, uostalom) na sve kršćansko, a pogotovo na katoličko, nabacivale takvom žestinom da je to bilo nepodnošljivo. U "Danasu", "Svijetu", u dnevnim novinama, svaki dan smo čitale kako smo mi vjernice konzervativne, "iz kamenog doba", primitivne, nepismene, s kojima se može manipulirati kako se kome hoće. Jednom sam samoj sebi rekla: "E, sad je dosta! One su završile fakultet kao i mi, mi znamo strane jezike kao i one, osobno sam bila u Londonu, Birminghamu, Liberpoolu, družim se po kafićima s prijateljima kao i one, pa daj da i mi pokažemo kako se sve kršćanske vrline mogu živjeti puninom i na fakultetu, i na asfaltu, i u svakom društvu u koje nas život i Božja providnost postavi. Mislim da je "kritična masa" kršćanskih (ne samo katoličkih) žena bila dovoljna da se Maša oglasi u ime svih njih, u ime cijele jedne generacije. I tako je od prvog broja 1987. počela rubrika "Vrijeme sadašnje", a u isto vrijeme i "Dnevnik jedne majke" moje prijateljice Vesne. I tako godinama. "Vrijeme sadašnje" - Maša, "Mladi" - Deana, a od 1988. i intervjui "Veritas na kavi s…"

Pitate me što su mi ti pseudonimi značili. Veliku, veliku radost, život punim plućima. Mislim da je tijekom tih osamdesetih i devedesetih Bog moj život ispunio "biblijskim šarmom". Kao Gospa u Nazaretu živjela sam svoj anonimni, svakodnevni život "seoske učiteljice" u gradiću na Karašici, a u isto vrijeme sam mogla dati duši maha i reći ono što se punim imenom i prezimenom nikada ne bih usudila. Oni koji su čitali moje tekstove uglavnom nisu znali ni tko sam, ni gdje živim, ni kako izgledam. Oni koji su me poznavali uglavnom nisu čitali "Veritas" ili, ako su ga čitali, nisu znali tko je Maša ili Deana. "Veritas" mi je omogućio da u najtežim trenucima u životu, nakon što mi je umrla majka, preko pisama sretnem jednu divnu redovnicu, koja se javila u povodu mog komentara na film "Posljednje Isusovo iskušenje". Shvatila sam kako je prekrasan skroviti Gospin život. Nedavno sam bila oduševljenja, kad sam u knjizi Josepha Ratzingera "Bog i svijet" pročitala kako je Gospa u svojoj samozatajnosti vjerojatno tražila da apostoli o njoj ne govore dok je živa. Ta njezina jednostavnost, anonimnost, običnost, svakodnevnost sve me više oduševljava i sve sam sretnija što sam u svojoj osamnaestoj upoznala i prihvatila Gospu kao svoje zvanje, svoj cilj, svoj ideal i svoj identitet. Sve je to bilo puno lakše izraziti kao Maša, kao Penny, kao Deana ili Ivana, ako hoćete.

U Crkvi ste aktivni i kroz zajednicu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji. Što su Vaše glavne preokupacije u toj zajednici?

- Duboko sam zahvalna Gospi i ganuta Njezinom pažnjom prema "Obitelji Malih Marija", kojoj pripadam. To je svjetovni institut, koji je izvorni hrvatski proizvod Đakovačke i srijemske biskupije, nastao 1969., a od 1975. ima biskupsku dozvolu. Dakle - prije zajednice "MI", prije zajednice dr. Ivančića "MiR" u Osijeku je postojala zajednica djevojaka koja se okupljala oko Tete Elze i o. Donata i koja je osnovana 1969. na Uskrs, potpisom pet djevojaka koje su zamolile Tetu Elzu - Elizabetu Kulunđić, da im bude duhovna majka u Obitelji, koju su zamislile kao djevičansku, ali posvećenu molitvi i čuvanju čistoće mladih - i prije braka, i u braku i izvan braka. Dakle, suprotno onome što su zagovarale Slavenka Drakulić i ostale feministice te generacije. Ja među njima nisam bila, ali sam se pridružila na Svijećnicu 1970. I hvala Bogu i Nebeskoj Majci, danas nas ima u Osijeku, u Zagrebu i Splitu, a radimo kao vjeroučiteljice, katehistice, liječnice, ekonomistice, kuharice, profesorice, orguljašice. U vrijeme "Woodstocka" i mladenačke raspojasanosti - mi smo molile, čitale i zagovarale moralne vrednote koje je objavljivala Crkva, kao recimo u enciklici "Humanae vitae", a uz Božju i Gospinu pomoć ih i živjele. U tom je bila bitna osobna ispovijed i osobni razgovori, koje je Teta Elza vodila u svojoj sobici u Osijeku. Ti osobni razgovori su danas zaista pravo umijeće i čini mi se da se svi ponovno moramo truditi kvalitetno razgovarati u četiri oka i otkrivati svoju dušu kao i slušati drugoga. I tu nam je Isusova Majka prelijepi uzor. Ona nije biće mnoštva (ma i Sina je u gužvi izgubila!), nego osobnog susreta. Bila sam iznimno ponosna kad sam pročitala da i papa Benedikt XVI. kaže kako je Gospa bila na poseban način bliska s Lukom, što je meni za vrijeme jedne molitve bilo tako jasno kao da sam to bila tog trenutka doživjela. Ona je žena intime, skrovitosti, samozatajnosti, bliskosti, susreta duše s dušom - žena umijeća prepoznavanja pravih riječi i pravih postupaka u pravo vrijeme. To je poslanje moje duhovne Obitelji. Ta, biblijska Gospa, naš je identitet, i zato smo željele, i još uvijek želimo biti - Male Marije!

Koliko kroz svoje zanimanje "seoske učiteljice" nastojite djeci svjedočiti vjeru?

- Ne znam! Nisam sigurna da u svom svakodnevnom životu uopće svjedočim vjeru, a ne usudim se nikoga ni pitati - tko zna što bih sve čula. Ipak, s nostalgijom gledam na vrijeme svojih mladih nastavničkih dana, kad smo mi, učenici i nastavnici vjernici stvarali ozračje neizmjernog povjerenja, uzajamne zaštite, kad su sa mnom na duhovnim vježbama bile moje učenice nakon osmog razreda, iako sam bila svjesna da ću, ako samo jedna od njih zucne, dobiti otkaz. I vrlo, vrlo duhovito, doživjela sam da se država, koja mi je mogla dati otkaz kao "moralno-politički nepodobnoj", raspala, a jedna od mojih tadašnjih učenica danas kao supruga hrvatskog generala hodočasti s hrvatskom vojskom u Lurd! Sv. Pavao kaže da s onima koji ga vole Bog surađuje na dobro, pa vjerujem da će sve praznine, koje sam možda kao vjernica ostavila u dušama svojih suradnika, kolega, učenika, Bog ispuniti, a sve rane svojom ljubavlju iscijeliti. Znadete, nakon više od tri desetljeća u razredu, čovjeku savjest puno toga predbacuje. Ovo spominjem kao primjer koji se može lako ostvariti, ako čovjek ima vjere. Školske godine 1993./1994. s razredom sam obavila devetnicu prvih petaka. Sljedeće godine kao dar Srca Isusova išle smo besplatno u Rim. Vodio nas je o. Božidar Nagy. Bilo je to sjajno iskustvo. Jedna od tadašnjih djevojčica sad sa mnom radi kao kolegica, profesorica. Imam radost da sa mnom radi deset mojih bivših učenica i to je jednostavno fantastično.

Bili ste i u izbjeglištvu s učenicima?

- "Bog zna da ja postojim i to mi je dovoljno" i kad se nađem u tuđoj zemlji bez poznavanja, bez novčića, s odgovornošću za djecu, što mi se dogodilo u zimi 1991./1992. kad sam s učenicima otišla u Austriju kao novinarka, a ostala sam dva mjeseca. O tome sam pisala u "Ratnom dnevniku" u "Veritasu" prije nekoliko godina. Sad ću samo reći koliko je značila krunica koju sam svaku večer molila s djecom, a molili su "da Bog istjera četnike iz Baranje". Činjenica je da je Baranja vraćena Hrvatskoj bez ispaljenog metka. I ovom prilikom zahvaljujem o. Nikoli Mati Roščiću, "mom mladom prijatelju" s početka priče o "Veritasu", koji se baš tada, kad sam se našla u bezizlaznoj situaciji, našao u Beču, i u dahu riješio sve moje probleme, kao i fra Zlatku Špeharu, danas gvardijanu u Vukovaru, što je meni i učenicima u Eggenburgu bio sve!

Ima li, postoji li neki od Vaših susreta, ili tekstova koji biste izdvojili?

- Da! "Božićna ispovijed", razgovor s Nenadom Ivankovićem imao je najviše odjeka u javnosti. On je 1995. bio proglašen "novinarom godine", svi smo bili još oduševljeni "Olujom" kad sam ga srela u Osijeku i zamolila za razgovor, rekavši: "Sjećam se što ste pisali o Crkvi i imam jako zločesta pitanja za Vas". On mi je dao posjetnicu sa svojom adresom u Bonnu i to je to! Zbog svoje "ispovijedi" u "Veritasu" od tada, do danas ima problema. Sjetite se samo nedavnog Aleksandra Stankovića u emisiji "Nedjeljom u dva". Moj susret s Nenadom Ivankovićem je još jednim dokazom kako je Bog vrlo, vrlo duhovit. Zamislite, upravo na tragu (on bi rekao) sv. Pavla i on je doživio susret s Bogom, krstio se i kao glavni urednik "Vjesnika" pozvao me da pišem za "Vjesnik", što mi je bilo kao znanstvena fantastika. Kad je 1997. prije HTV Dnevnika "išla" najava za "Nedjeljni Vjesnik" i istaknuto da za "Vjesnik" govori đakovački i srijemski biskup Marin Srakić, zaplakala sam. U državnoj novini, na cijeloj stranici govori moj biskup, a autor teksta je potpisan mojim imenom. I to jesam bila ja! Doživjela sam ono o čemu se mi vjernici, deset godina prije toga, nismo usudili ni sanjati. Zato danas vrlo bolno doživljavam sve ovo što nam se događa u vezi s Domovinskim ratom, i s prisilnom šutnjom sjajnih novinara čiji je jedini grijeh istina, rodoljublje i domoljublje, među kojima je i Nenad Ivanković. Naravno, molim za njih i za Domovinu. I ne brinite! Gospa i ja, Gospa i mi ćemo pobijediti!

>[SADRŽAJ]<