Nakon završene godine novicijata i položenih jednostavnih zavjeta, fra Placido se vraća u Camposampiero da završi gimnaziju. Valja spomenuti da se srednjoškolsko obrazovanje u Italiji onog vremena ponešto razlikuje od našega današnjeg poimanja, jer je nakon gimnazije trebalo nastaviti nekoliko godina liceja, kao prijelaz iz srednjoškolskog obrazovanja na visoke teološke studije. Fra Placida je posebno veselila činjenica da će nakon školovanja u Camposampieru provesti dvije godine liceja u rodnome Cresu, gdje je Provincija sv. Antuna 1922. godine bila smjestila sjedište ove svoje škole. To potvrđuje i pismo upućeno obitelji u Cres, u lipnju 1925. godine: "Počeo sam se već pripremati, jer je ovo moja posljednja gimnazijska godina, a ponešto je i naporno, osobito zbog ove vrućine, ali se nadam, uz Gospodinovu pomoć, da ću nekako proći… i da će tada brod moći odjedriti od Trsta u Cres, možda već sljedećeg srpnja. Nadamo se."

Kod fra Placida stalno je zamjetna ljubav prema obitelji. Još je za Božić pisao: "I ove se godine nalazim daleko od vas, ali se nadam da je to posljednja: izdaljega se ne može osjetiti ona slatka prisnost koja povezuje one koji se u Kristu ljube." A za Uskrs će pisati teti Mihici: "Došao je dan veselja i obiteljske radosti, one radosti koju uživaju članovi rodbine i obitelji. Već je prošlo pet Uskrsa daleko od vas, ali ne u žalosti, jer to ne bi dolikovalo jednom redovniku, premda se stalno osjeća ona privrženost koju ovih blagdanskih dana proživljavaju oni koji su povezani zajedno. I ovog ću blagdana biti daleko od vas, ali se sljedeći nadam provesti zajedno s vama."

Fra Placido, osamnaestogodišnjak, vraća se na otok Cres u rujnu 1925. da tu provede daljnje godine svoga obrazovnog razvoja. U creskom samostanu sv. Franje tada je kao gvardijan službovao o. Rafael Radossi, i on rođen u Cresu, kao i mnogi drugi fratri ovoga razdoblja. Taj svojevrsni fenomen da ovo malo otočko mjesto u to vrijeme daje mnogo fratara, i to vrlo vrsnih i jako uglednih, plijeni pažnju i danas, kada pomalo odumiru njihovi posljednji izdanci.

Činjenica jest, i teško ju je protumačiti, da velik dio najsposobnijih i najutjecajnijih fratara tadašnje Provincije sv. Antuna, sa sjedištem u Padovi, podrijetlo vuče iz ovoga maloga otočkog mjesta. K tome, valja reći i da većina njih ima hrvatske korijene, što je vidljivo i iz njihovih izvornih prezimena. Gotovo svi, pod utjecajem tadašnjih zakona, potkraj trećeg desetljeća prošlog stoljeća, prezimenu daju talijanski oblik (Orlich-Orlini; Radoslovich-Radossi; Bolmarcich-Bommarco, Dujmovich-Doimi), možda iz uvjerenja, ali ponekad i pod pritiskom službene politike, jer su svi oni tijekom školovanja, a mnogi još i ranije, udisali zrak talijanske kulture i duhovnog utjecaja. To je fenomen, uostalom, poznat i nazočan ne samo u Cresu, nego u svim krajevima koji su nakon Prvoga svjetskog rata pripali Kraljevini Italiji, a gdje se stoljećima prožimao romanski i slavenski utjecaj. Iz hrvatske perspektive, dakako, ova se činjenica prihvaćala bolno, kao potvrda odnarođivanja, ali s talijanske strane gledišta, taj je fenomen poprimao drugačije konotacije. Rasprave i uvjeravanja dakako još su uvijek otvorene, bez naše namisli da ih završimo. Uz dužno poštovanje svakoga osobnog izbora i pri ovom opredjeljivanju, makar se s time i ne slagali.

No, da se vratimo začuđujućoj činjenici brojnosti i sposobnosti creskih fratara. Tako u 20. stoljeću creski fratri Padovanskoj provinciji sv. Antuna daju dva ministra generala (Orlini, Bommarco), tri ministra provincijala (Chialina, Orlini, Bommarco), dva biskupa (Radossi, Bommarco), jednoga tajnika Reda (Doimi), jednoga vrsnoga skladatelja (Rizzi), više direktora izdavačke djelatnosti (Orlini, Cortese, Doimi, Bommarco, De Santi), jednoga kandidata za oltar (Cortese), i tako redom dalje. Valja priznati, impozantan niz uglednih fratara kojima je otok Cres bila kolijevka iz koje su se razvili u vrsne stručnjake i dobre redovnike. Naš fra Placido ovdje zauzima istaknuto mjesto.

Nakon više godina odgoja i obrazovanja daleko od rodnog ognjišta, u mnogobrojnoj zajednici kakve su sjemeništa i novicijati, gdje opći pojmovi "spavaonica", "blagovaonica", "govornica" ponekad poprimaju sivkaste boje bezličnog doživljavanja života, blizina obiteljskog doma, sa stisnutom kuhinjom, uskim hodnicima i strmim stepenicama, kakvu sliku pružaju i današnje kuće naših otočkih mjesta, zna usmjeriti pažnju na druge doživljaje. A čini se da je fra Placido baš tako doživio svoj susret s obiteljskim domom. Dakako, u duhu tadašnje stroge i dosta krute prakse odijeljenosti od obitelji i rodbine, koja je poprilično ublažena i izmijenjena tek novim pedagoškim pogledima i smjernicama Drugoga vatikanskoga sabora, mladi klerik nije tako često zalazio u svoju obitelj, ali je duhom bio čvrsto povezan s roditeljima, svojom braćom, a posebno sa sestrom Ninom, kojoj će sve do smrti biti osobito blizak i povjeravati mnoge svoje radosti i teškoće života.

Tijekom ljeta fra Placido se povremeno vraćao u malo sjemenište Camposampiera, da bude asistent mlađim kolegama, prema uhodanoj praksi odgoja u većine redovničkih ustanova tadašnjeg vremena. Njegov blag, brižljiv i nenametljiv karakter, istovremeno živahan i pažljiv, dolazi do izražaja i u ovom odgojnom procesu koji je usmjeren na druge. Njegov mlađi subrat, fra Pacifik Masetto, koji je fra Placida imao za asistenta tijekom praznika u Camposapieru, pamti s puno simpatija ove dane: "Disciplinarni režim onih vremena bio je prilično spartanski: prijekori, kazne i razne pokore bili su svagdanji kruh. Cortese je bio najdobrohotniji od asistenata te se žalostio kada bi vidio nekoga kažnjenoga, te bi mu, kriomice, nabavio nešto za jelo, kada bi ovoga usrećila kazna da ostane bez redovitog obroka. Slika koju sam o njemu sačuvao iz tog vremena predstavlja blagog, veselog, poduzetnog fratra (i u igri), sklonoga blagohotnosti i vrlo pobožnog u molitvi, dok mi je ostala prilično negativna uspomena na ostale asistente zbog njihova vojničkog stila."

Trebao se vratiti na istu službu i tijekom sljedećega ljeta, ali mu je provincijal u povjerenju priopćio da je određen za daljnje teološke studije u Rimu. O tome je fra Placido govorio samo s roditeljima. 10. rujna 1927. ponovno je spremio kufere, kao ono pred sedam godina, kada je prvi put napustio svoj otok. Sada pak fra Placido ima težu prtljagu, ne samo zbog nešto više knjiga, nego i zbog svega onoga što je zaokupilo njegov unutarnji svijet, a to nije samo rodni Cres, već gostoljubiva Padova i franjevačka sredina cijele Provincije sv. Antuna, koja je već bila dobrano osvojila srce mladoga klerika.

S odlaskom u Rim kao da je nešto zapinjalo, jer ni fra Placidovi poglavari nisu bili posve sigurni u ovaj projekt. Zbog toga su mladoga klerika, sada već bogoslova, poslali u Veneciju, gdje je od 1924. godine bilo sjedište teološkog sjemeništa Provincije sv. Antuna. Franjevačka crkva Marijina uznesenja, u Veneciji poznatija kao crkva "dei Frari", s dijelom velikoga samostana, vraćena je Redu franjevaca konventualaca sredinom 1922. godine, nakon što je preko stotinu godina proživljavala sudbinu većine redovničkih crkava (i samostana) na području bivše Mletačke Republike. Od 1805. francuska vlast, vođena neobuzdivom ekspanzionističkom politikom ambicioznoga Napoleona Bonaparte, protegnula se nad cijelim ovim područjem. I sada tek nastupaju za redovničke zajednice dani kobnih iskušenja, koji završavaju zatvaranjem crkava i oduzimanjem samostana. Na mnogobrojne prigovore crkvenih vlasti, Napoleon je ironično odgovarao "biblijskim protuargumentom" da u vrijeme apostola nije bilo redovnika, pa Crkva može i sada bez njih.

No, politike prolaze, a kršćanstvo ostaje, pa se tako nakon stotinjak godina vraćaju i ove crkve u stari posjed, a samostani tek toliko koliko je potrebno da prihvate malobrojne redovnike. Venecijanska crkva "dei Frari" franjevaca konventualaca, s prekrasnim umjetninama, od kojih je najpoznatije Tizianovo Marijino uznesenje, u znak osobitog priznanja 1926. biva uzdignuta u rang bazilika, što je bilo dodatno ohrabrenje fratrima da ožive rad u crkvi i da pojačaju djelovanje u samostanu. Obrazovni rad s mladim bogoslovima učinio se upravi Provincije sv. Antuna najprihvatljivijim rješenjem za postizanje stare slave. U takvu sredinu "upada" i creski klerik fra Placido. Ovdje, u iščekivanju daljnjih planova, nekoliko tjedana provodi u uređenju župnog arhiva, čime već tada pokazuje svoju sklonost arhivskom istraživanju, što će kasnije dovesti do njegova tek započetog projekta izdavanja arhivske građe svoje Provincije.

U svakom slučaju, ovo ne tako dugo venecijansko iskustvo, oduševljava mladoga Cresanina, te on već nakon nekoliko dana iz Venecije piše svojima u Cres: "Konačno! Već sam nekoliko dana Venecijanac (venezian!) i evo me da vam opišem svoje dojmove. Putovanje je bilo prekrasno. Bolje nije moglo biti. Mirno more, vedro i bistro nebo odmaralo je pogled. Kakvi predivni krajolici! U Trstu smo čekali svega dva sata. Na zalazu dana već smo bili u Veneciji. Kad se stigne u Monfalcone odmah se zamjećuje različita vegetacija. Zelena površina beskrajne padske ravnice pokazuje se lijepom u svoj svojoj veličajnosti… U Cresu, sami grebeni!… Naravno da se u Veneciji ne može ni pomisliti na onaj creski spokoj i mistični mir. Sam grad vodi do rastresenosti: koliko stvari izlazi iz okoline. Ali naša je crkva prekrasna: čistoća linija iznenađuje, božanstvena apsida u kojoj dominira Tizianova Gospa uznesena. Sva je bazilika kao cjelina pravi biser umjetnosti i ljepote. A želite li znati nešto o mojem usmjerenju, zar ne? Za sada vam mogu reći da i u Veneciji kolaju isti glasovi kao i u Cresu. Nisam još uspio govoriti s o. provincijalom. Kada doznam, budite sigurni da ću vam javiti. Sada živimo venecijanski život, i već kad smo ovdje, najbolje je upoznati njegove divote."

U pismu potpisanom 2. ožujka još ne naslućuje točnu poglavarevu odluku, ali se na rukopisu nalazi napomena rektora patra Sartorella: "Fra Placido je određen za Rim i zato mu pišite tamo. Njegova je adresa: fra Placido Cortese, Collegio serafico, Via S. Teodoro 41, Roma."

Fra Placido je volio putovati. U njegovim pismima neprekidno se mijenjaju izrazi, kao "putovanje će bilo predivno" i "putovanje je bilo prekrasno". Privlači ga promatranje, upoznavanje, divljenje svemu što mu pružaju kratke stanke u jednom mjestu. Ali najviše ga je oduševilo putovanje u Vječni Grad: "Rim me uvijek oduševljavao i sada kad sam ovdje, čini mi se da to nije stvarnost." Bilo je to 13. listopada 1927.